Friday, December 15, 2017

Svetlana Cenić: TINA


Kod nas uvek ima sezona nečega što nema alternativu. Mir nije imao alternativu, pa smo se dohvatili noževa i vatrenog oružja da još uvek tragamo za mrtvima. Dejton od 1995. nema alternativu, a original sporazuma pronađen u špajzu, dok ga svako tumači kako mu padne na pamet, upotrebljava i zloupotrebljava, samo ne koristi ono dobro u njemu. Privatizacija nije imala alternativu, pa smo očerupali sve živo i mrtvo, a ovaj multietnički i multikonfesionalni soj sveže obogaćenih, a neprosvećenih i bahatih, ne da oka otvoriti. Interesantno da im je (ne)kultura ista, jezik isti, kao i istorija obogaćivanja. Reklo bi se kao jedan narod.

Reforme nikad nisu imale alternativu, posebno reforma pravosuđa kako bismo došli do nezavisnog sudstva i tužilaštva, a onda i pravne države. Takva je vladavina prava da ne znamo kad prestaje vladavina i počinje pravo. Spojeno, gotovo simbioza. I u velikoj ljubavi. Ne bi taj zagrljaj raskinulo ni pet Mektićevih presica dnevno.

No, raduje me i da je u Sarajevu 13.11. otpočela dvodnevna radionica o unapređenju saradnje tužilaštava i policije. Ne znam da li su imali pre toga kick off meeting i da li će posle toga biti brainstorminga. Za storm (oluja) sam sigurna, za brain (mozak) nisam. Demokratizacija je bila bez alternative, sve dok nismo shvatili da nam je partokratija nad demosom. E, sad ta partokratija treba da sagradi demokratiju. Nisam pametna kako se partijski lider - autokrata pretvara u stvaraoca demokratske države i uz to reformatora sa konstantnim gubicima u državnoj kasi.

Regionalna saradnja nam je bezalternativna otkako smo se raspali. Toliko je uspešna da se svako malo referendumski potresamo, ratom pretimo, islamiste nam prebrojavaju, četnici se postrojavaju, ustaše su za dom spremne, a sve pod pokroviteljstvom susedstva u miru, ljubavi i poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta mile nam države. Ne bih sada o tome kako smo prećutali sav proces oko odobravanja sredstava iz EU fondova za Pelješki most, a onda nadamo dreku busajući se u nacionalna prsa da mosta neće biti. Ili to što ne znamo kuda od Sarajeva do Beograda, a da struku niko ni upitao nije. Politika će nam reći šta je najbolje, pa u zavisnosti ko na koje glasače tipuje, tako nam se i trasa menja.

Granice nismo još overili sa svima, a Sutorina nam je pouzdan znak da ne budemo tako optimistični i opušteni kad je dogovor sa Srbijom u pitanju. Izbiće makar neka Butorina ili kakvi Gornji Prkalovci od strateškog značaja. O granicama sa Hrvatskom dovoljno je reći da se proteže u dužini od oko hiljadu kilometara, a sporno je oko pet posto granične linije. Tih pet posto ako nam ne skoči sto posto na nos, častim celu kafanu.

E, onda dođemo i na evropski put koji, gle čuda, takođe nema alternativu. Naime, Evropska unija nam poručuje već decenijama da su vrata za nas otvorena, da samo čekaju nas, da smo dobrodošli. O dobrodošlici i vratima uopšte ne sumnjam. Svaki dan po nekoliko autobusa naših sudržavljana na evropskom je putu ili preko evropskog puta ka Nemačkoj, Švedskoj, Norveškoj, Americi i ostalim zemljama, koje nas podržavaju i reformišu na tom putu. Ili bar ono što preostaje da životari u državi čekajući da se ključari rajskih evropskih vrata dogovore. To je onaj naš jednorog zvani politička volja, o kojem svi pričaju, samo ga niko video nije.
A onda dođemo do evropskih vrednosti, čiji kuriri i eksponenti svakome ko upita moraju li veće akcize, na primer, i zašto ta Reformska agenda nema ni redosleda, ni balansiranosti, ni izračuna, ni pokazatelja, ama ničega, odmah kažu da je protivnik integracija, nacionalista, neevropski nastrojen, neozbiljan i gotovo šarlatan. Ista je to vrsta etiketa kao i one naše domaće da nisi autentičan Hrvat ako nisi iz HDZ-a, nisi Srbin ako pripitaš o radu srpske politike i gde su pare i nisi Bošnjak ako nazoveš dobar dan umesto selam i ako ne pustiš suzu nad jednom i jedinom nedeljivom Bosnom i Hercegovinom dok kuckaš otrovne komentare upućene "onim drugima".

U javnom nastupu ako si u Republici Srpskoj, moraš da prisegneš na Dejton, u Federaciji na celovitu i nedeljivu državu sve podvriskujući o evropskom putu, koji nema alternativu. Jednako kao što srpski političari pričaju o demokrauji, ali tako da je za srpskim stolom i na srpskoj stolici, tako se bošnjačka politička priča o celovitoj, jednoj i jedinoj BiH prostire koliko se šestarom može okružiti oko Sarajeva, a da su kraci pod uglom od jedva 30 stepeni. Hrvatski nositelji temeljnih europskih vrijednosti, onako ugroženi, zorno dobrim delom kontrolišu finansijske tokove države, a ona preostala i preživela grupica u Republici Srpskoj valjda je za njih izgubila autentičnost u tesnoj miledraganskoj koaliciji.

Na kraju, izgleda da ni vlast nema alternativu. Zašto? Pa, prvo sve za vlast, vlast ni za šta, a drugo što sudeći po snazi i jedinstvu opozicije, uz apetite, zadugo nam nema alternative ovom siromaštvu, nezaposlenosti, korupciji, masovnom egzodusu evropskim drumovima (a i šire!).

Ah, da! Zašto TINA? Pa, tako ovi učitelji demokratije i ekonomije uče sve svoje učenike diljem sveta rečenicom: There is no alternative! Odnosno, nema alternative. Ja
dodajem: za sve ono što su njihovi predlozi i copy-paste strategije uz ovako nealternativnu domaću političku elitu.

Svetlana Cenić: (Dani) Osmatračnica Kastel

Wednesday, December 13, 2017

U Dubrovniku se skriva jedno od najljepših kosarkaskih igrališta na svijetu

Vijest je svjetska, kosarkaska pa jos medju najljepsima i kosarkaski teren u Dubrovniku! 
Iako mi se neki od izabranih terena ne svidjaju, dubrovacki svakako izaziva zelju da se tu poigra basket!

*******************************



 Popularni američki magazin Architectural Digest uvrstio je košarkaški teren u Dubrovniku na 3. mjesto  od deset najbolje dizajniranih terena na svijetu. 



Prema Architectural Digestu najljepše igralište je ono u St. Louisu, Missouri

2. München, Njemačka


3. Dubrovnik

4. Toronto

5. San Diego, California

 7. San Pedro, California

8. Tonle Sap Lake, Cambodia


9. New York City

10. Pariz

Tuesday, December 12, 2017

Angel T.: Lijepa vijest

Dragi nasi,
svakodnevne tuzne vijesti,svakodnevne ruzne vijesti sa prostora nase Juge kojie cujemo,citamo cesto mi provuku kroz glavu misli na tamosnji zivot,perspektivu...Posebno mi je zao mladih ljudi,talenata, koji odrastaju u neimastini,bez pozitivnih idola bilo iz skole,sporta,kulture,zivota, kao sto mi stariji imali...I koja je njihova buducnost...
I odjednom bljesne neka divna vijest o uspjehu nasih mladih ljudi u nekoj stranoj zemlji, koja potvrdjuje da su nasa djeca prinudjena da traze srecu,da ostvare zelju u svom napredku u drugim stranim zemljama...


Evo lijepe jedne storije o uspjehu mladica iz nase B.Luke, unuka nasih: Tijane i Davora Crnica...
Slucajno sam cuo da je njihov unuk Branko Tesovic (sin Andreje,kcerke Tijane i Davora) proglasen za najboljeg studenta generacije pri Jinzhou Medicinskom Univerzitetu u provinciji Liaoning, u Kini! 
Zamolio sam Davora (Dejvi) da mi nesto napise o njegovoj putu do tog uspjeha,zeleci da i Vas obradujem Brankovom usponom,koji nije bio nimalo jednostavan i lagan..
I evo, djeda Dejvi mi pise:

"Njegovo putesestvije pocelo je po zavrsetku Medicinske skole u BL, odlaskom u USA (Philadelphia) na 9 mj., gdje je zavrsio poslednji razred srednje skole. Najveci dobitak tog boravka da je svoj, inace odlican, engleski usavrsio do perfekcije.
Ideja da upise medicinski fax ga je izuzetno motivirala i sve dalje se odvijalo u tom pravcu. Kako je vrlo brzo shvatio da u USA bez velikih para nema ozbiljnog faxa,vraca se u BL i opet potpuno samostalna odluka da ode u Skoplje na intervju za posao u Kataru. Obzirom na dobro poznavanje engleskog jez. odmah je primljen.Bilo je tu i kelnerisanja u jednom velikom restoranu,ali prilika da se nesto i zaradi.I nakon dvije i po godine rada u Dohi,konacno realizuje svoju zelju i upisuje medicinski fax u Kini.
Trenutno je student druge godine pri Jinzhou Medicinskom Univerzitetu u provinciji Liaoning-Kina. Univerzitet prati edukacioni sistem V.Britanije, tako da po zavrsetku seste godine dobija diplomu,koja je ekvivalent MD diplom (Doctor of Medicine) dodjeljenoj u USA.
Prvu godinu je zavrsio sa prosjekom od 93,8,te je na osnovu tog rezultata proglasen za STUDENTA GENERACIJE, od ukupno 150 studenta u klasi.Sve ispite (19) je dao u roku.
U trecem semestru je vec dao 10 polusemestralnih ispita,od cega tri najvaznija sa prosjekom od 94%. Sve se odvija u visokom ritmu predavanja iz Mantarinskog jezika,koji je preduslov za diplomu. Pored predavanja,predaje engleski jezik djeci uzrasta od 5-13 god. u edukativnom centru u sklopu Liaoning Univerziteta. mada slobodnog vremena ima malo,kosarka se ne zaboravlja. Kad stigne ode na trening i uspio je da bude clan startne petorke gradskog kosarkaskog tima "Jinzhou Hoopers" i Univerzitetskog kosarkaskog tima,kao i odbojkaskog tima."

Cestitamo ti Branko i mnogo srece i uspjeha u tvom zivotnom napredku,cestitke roditeljima,cestitke baki djedu. Hvala ti,Dejvi !

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama !  Vas Angel

Monday, December 11, 2017

Angel Trajkovski: Sjecanje na Mirzu Delibasica



Zaostrog 1981.,Kosarkaski kamp BiH. Na slici sa mojom kcerkom Barbarom (tada 6 god.)
Mirza je najvecim mladim kosarkskim talentima BiH demostrirao kosarkaske vjestine,a djeca su odusevljeno gledala u njega,gledali su svog idola...Barbara nije trenirala,ali je bila s Mirzom na svakom treningu kao neki "asistent"...Kazem mu:"Kindje,nemoj da ti smeta..." A on me pogleda ikaze:"Ma ne,Gele,ona je moj pomocnik..." Prosto je neshvatljivo sa koliko je topline,dobrote pruzao djevojcici od 6 god. 


Nije se odvajala od njega,za vrijeme svakog objeda u Restoranu kampa ona mu je sjedila u krilu,zajedno su jeli,pricali.. Poslije me je uvijek pitala kako je Mirza igrao,koliko je koseva dao na utakmicama...Bolno je bilo gledati je kada je cula da je Mirza imao tezak mozdani udar...suze,suze...


Pocivaj u miru,dragi moj Mirza..

Sunday, December 10, 2017

Ante Tomić: Mi smo bolji od svih…

… i od Bošnjaka i od Srba. Mi smo Hrvati sama pravednost i dobrota

Prosječan balkanski muškarac loše podnosi žensko odbijanje. Ozbiljno mu uzdrma samopouzdanje ako mu se žena sviđa, a on se ne sviđa njoj. Ne razumije zašto to nije uzajamno. Osjeća se izigrano i poniženo i može čak postati nasilan. Vidite u novinama, ne prođe tjedan da neki naš idiot ne ubije neku jadnicu koja ga nije htjela.

Češće je ipak, srećom, da se gospodin samo naljuti i dami koja ga je odbila reče nešto uvredljivo. “Ti mene nećeš?!“ otrese se on na nju iznenađeno. “Ti?! Pa ko si ti da mene otkantaš?! Pogledaj se, glupačo. Na šta ličiš, štraco jedna, ne bi te štapon taka."

U najboljem slučaju muškarac nakon odbijanja glumi kako ga žena nije zanimala. Kad mu se udvaranje izjalovi, zaniječe da se udvarao. Upitate li ga je li bilo štogod s onom kratke crvene kose u koju je čeznutljivo blejao prošle subote na tulumu, on kaže, ma šta ti je, koja crvene kose, ha ha ha, ti si sve krivo shvatio.


Eto, mi se zaletjeli

Ovo posljednje vrlo je slično odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Prije dvadeset, dvadeset pet godina, u doba Franje Tuđmana, Hrvatska je žudjela sebi uzeti dio teritorija susjedne zemlje. Žudnja je bila potajna, ali strastvena. I politički i vojno smo se zauzeli ugrabiti što veći dio. Osnovali smo Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i poslali velike snage preko granice, jednako kao što je Srbija s druge strane politički i vojno podupirala Republiku Srpsku, tek što je Republika Srpska na kraju opstala, a Herceg Bosna, eto, nije.

Mi smo se s Herceg Bosnom precijenili. Nismo imali ljudi ni oružja za nešto tako ambiciozno i taj se objektivni nedostatak nikakvom subjektivnom prednošću nije dao nadoknaditi. Popularna priča kako se neprijatelj oduzme od užasa, isprazne mu se crijeva i počne se nekontrolirano tresti kad naši bojovnici pred juriš zapjevaju gangu, nije se nažalost pokazala istinitom.
Hercegovački Hrvati nisu ni blizu bili tako neustrašivi i sposobni ratnici kako su mislili da jesu, ali nisu vjerojatno ni bili gori od svojih neprijatelja. Presudilo je naprosto da je Srba i Bošnjaka bilo više nego naših i nakon nekog vremena Franji Tuđmanu i Gojku Šušku nije preostalo drugo nego priznati da su se zaletjeli.

U ožujku 1994. potpisali smo Washingtonski sporazum i sve otad hrvatska vlast poriče da nam je guzica zinula za bosanskom zemljom. Unatoč mnogim i svjedocima i dokumentima koji tvrde suprotno, službeni je stav svih naših, i hadezeovskih i esdepeovskih vlasti, kako je Hrvatska uvijek, srčano i beskompromisno, zagovarala teritorijalnu cjelovitost susjedne zemlje. Ma, ne, Bože sačuvaj, ne bi je mi ni pipnuli. Bosna uopće nije naš tip. Između nas nema ništa. Bosna nam je uvijek bila samo prijateljica, govore naši političari, ne propuštajući ipak uvrijeđeno dodati kako su srpska osvajanja priznata, a hrvatska nisu.
“Nije da smo mi ikad željeli da se Bosna podijeli, ali zašto su Srbi dobili svoj dio, a mi nismo“, ponavljaju oni ne primjećujući kako je kontradiktorno tako nešto reći.

Kao odbijeni udvarači, počeli smo špilati nevinost. Kad nam nije uspjelo osvojiti bosanski teritorij, zanijekali smo da smo ga ikad osvajali. Ako već nismo mogli biti vojni i politički pobjednici u Bosni i Hercegovini, preostala nam je ona jedina bijedna utjeha poraženih. Odlučili smo moralno pobijediti. Na nama nema nikakve krivice, počeli smo tvrditi. Mi smo bolji od svih, i od Bošnjaka i od Srba. Mi smo Hrvati sama pravednost i dobrota.


I Magda ga je popila

Samoubojstvo Slobodana Praljka u času kad mu je izrečena pravomoćna presuda za ratni zločin savršeno se uklopilo u ovaj koncept. Otrov koji je on popio kao da je nekako svih, i Praljka i Tuđmana i Šuška i čitavu hrvatsku politiku devedesetih učinilo ispravnom. U konačnosti i neopozivosti ovoga čina kao da je konačno i neopozivo dokazano da ni Praljak ni Hrvatska nisu ništa pogriješili. Da se Praljka i Hrvatsku kažnjava za nešto što nisu krivi.

No, oni ostaju krivi i tu cijankalij ne pomaže. Kako bi uostalom i pomogao? Cijankalij jednako ubija i krive i nedužne. Samoubojstvo ništa ne dokazuje. Da se ubijaju samo oni bez grijeha, stopa samoubojstava značajno bi pala.
Pa i Magda Goebbels, na kraju krajeva, cijanidom je ubila svoje šestero djece i vjerojatno se osjećala moralno nadmoćnom dok je to činila, ali nas to ne impresionira. Takozvani moralni pobjednici obično su samo loši gubitnici.

Ante Tomić (Slobodna Dalmacija)

Saturday, December 09, 2017

Miljenko Jergović : Kinđetov roling


U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.

Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za “Bosnu”, prednost koju “Emerson” nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića, Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe… Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji “Bosnin” igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te “Bosne” još 1975. ili 1976. otišao u “Partizan” ili “Crvenu zvezdu”, igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem…, ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.

U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: “Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!” Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.

Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.

Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.
Naši Amerikanci često govore: “Nema više onog Sarajeva!” Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. U posljednjih šest mjeseci su Pimpek, Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog čega povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.

Miljenko Jergović (2011.)

Mirza Delibašić (9. januar 1954 - 8. decembar 2001.)

VIC!!?


Ćerka: Počela sam da se zabavljam s komšijom Perom ! 

Majka: Jao, ćero, pa on može otac da ti bude ! 

Ćerka: Meni razlika u godinama ne znači ništa !  

Majka: Nisi me razumjela...

Thursday, December 07, 2017

Snežana Mitrović: Banjaluka je Evropska prestonica sporta za 2018. godinu

Evo pusticu i vama ovu vijest,  a vi sami odlucite da li cete i koliko vjerovati u sve objavljeno. Da ne bude zabune, bio bih presretan kada bi nas grad bio medju prepoznativim centrima sporta Evrope, kao sto je uostalom nekada i bio. 

Naslov zvuci bombasticno "Evropska prestonica sporta..." .  
Znajuci ponesto o jadnom stanju banjaluckog sporta, provjerim plasiranu informaciju na web stranici ACES Europe i gle cuda, naslov je lazan, sto ustvari i nije neko cudo... 
Postoje cetiri kategorije "Evropska prestonica sporta ". Sofija za 2018. godinu. Ranije prestonice bili Marselj, Prag, Torino... Druga kategorija je  "Evropski gradovi sporta" gdje je Banjaluka u drustvu sa gradovima kao sto su Cagliari (Italija), Gondomar (Portugal), Cluj (Rumunija), Kielce (Poljska), Pau (Francuska)... Ikada culi?! ...Nigdje ovih gradova na sportskoj karti Evrope. Treca kategorija je "Evropske varosi sporta" i cetvrta nesto kao "Evropske mjesne zajednice sporta". 
Sve je to lijepo. Treba se druziti i razmjenjivati iskustva sa drugima, pa i ogrebati za neku kintu, ako se moze, ali mi se sve ovo cini kao kruzenje oko problema banjaluckog sporta i davanje velikog znacaja necemu sto i ne zasluzuje toliku paznju i od cega banjalucki sport nece imati veliku korist. 

 Bilo bi mnogo djelotvornije ako bi gradonacelnik "zasukao rukave" u samom gradu i okupio oko sebe sportske strucnjake, poznavaoce i entuziaste, da izrade stvarnu strategiju razvoja banjaluckog sporta sa definisanim uslovima i resorsima, rokovima...,da obezbijede te uslove i za koju godinu ostvare povratak na stare slave koju je banjalucki sport nekada imao. Umjesto da omoguci mladim banjaluckim sportistima i sportu uslove bolje od onih koje imaju sportisti iz, na primjer, Krupe na Vrbasu i Aleksandrovca, on trosi svoju energiju i gradske pare na neke zvucne medjunarodne titule, koje realno za banjalucke sportiste nece znaciti nista. Ovim, gradonacelnik pokazuje da ne razumije organizaciju i probleme sporta i da mu je vazna parada i mogucnost da on sam i poneki njegov potrcko otputuju o tudjem trosku u Evropu i k'o biva nesto rade za sportiste grada kojem je na celu. 

Necu dalje,  a vi procitajte vijest, pa sami zakljucite da li ja pretjerujem.


****************


U do kraja neizvjesnoj trci za dobijanje titule „Evropskog grada sporta za 2018. godinu“ Banjaluka se 6.XII u Briselu okitila ovim priznanjem.
(Gradonačelnik Igor Radojičić objavio je ovu informciju na Twitteru.)


Banjaluka je, podsjetimo, nedavno podnijela aplikaciju za ovu titulu, kojom se ove godine podičilo 15 gradova, i to svi iz zemalja – članica EU. Banjaluka je prvi nagrađeni grad van EU, a nagrada otvara novu perspektivu za razvoj sporta u gradu.
Učešće u najvećoj mreži gradova sporta, tvrde u Gradskoj upravi, donosi brojne pogodnosti kao što su regionalna i evropska prepoznatljivost, ali i prilika da grad učestvuje u brojnim konkursima za sredstva EU kada je u pitanju sport.

Prednosti ove titule ne ogledaju se u novcu, nego je mnogo važnija indirektna korist. Gradske vlasti ističu primjere belgijskog Antverpena koji je je, kao Evropska prestonica sporta, svojevremeno uspio da za 10 posto podigne broj sportski aktivnih ljudi u gradu, dok je Torino organizovao više od hiljadu sportskih događaja tokom jedne godine, navode dodajući:
"Ova titula će dati vjetar u leđa novoj gradskoj strategiji, koja će, po prvi put, akcenat staviti na razvoj školskog sporta."

Snežana Mitrović (N1)

Wednesday, December 06, 2017

Mario M.: ŠOSTAKOVIČ u BANJALUCI


Aktivirali se čelnici grada u namjeri da promjene urbanu sliku Banjaluke, naravno nabolje. Formiran stručni tim, prave se ozbiljni planovi, želi se konkurisati za Evropsku prijestonicu kulture. Ideja za svaku pohvalu, a vrijeme će pokazati koliko su ambicije realne. Čini mi se mnogo važnim da oni koji upravljaju Gradom postave kulturu na više mjesto. Biće potrebno angažirati kreativce, uložiti više znanja i obavezno novca... Još kada bi se (a može boljom organizacijom) do tih sredsatva došlo nauštrb moćne birokratije, Banjaluka bi višestruko profitirala.

Vezano za tu vijest sjetih se nekadašnjih aktivnosti našeg Doma kulture. U Koncertnoj dvorani smo godinama sticali kulturu slušanja umjetničke muzike. Još uvijek se pamte vrhunski koncerti, Menjuhin, Rostropovič, Rihter, Ojstrah... čuveni virtuozi. Sjetih se i onih sedamdesetih godina kada je gostovala Lenjingradska filharmonija. U to vrijeme najbrojnija filharmonija na svijetu održala je samo tri koncerta u Jugoslaviji. Jedan je bio u Banjaluci, a Banjalučani su tada osjetili svoj grad kao prijestonicu kulture. Veličina pozornice je presudila da se taj veličanstveni koncert ne održi u našem 'hramu muzike' nego u prepunoj sali tadašnjeg Doma JNA. Na programu Filharmonije, kao udarna, bila je Šostakovičeva simfonija (olako se mijenjaju imena gradova pa je i Lenjingradska filharmonija postala Sanktpetrburška, ali, čuvena Šostakovičeva Sedma simfonija, koju je Dmitrij komponirao u svom rodnom gradu pod opsadom, i danas kao tzv. Lenjingradska zvuči veličanstveno).
Ovaj događaj mi je osvježila upravo pročitana knjiga 'Šum vremena' Džulijana Barnsa čija okosnica je biografija znamenitog Dmitrija Šostakoviča. Pisac se koristi anegdotama i zanimljivim detaljima iz života sovjetskog kompozitora da bi otkrio kako se ideologija i politika mogu poigravati sa stvaraocem. Bilo je to doba kada su obavezni filteri Staljinove birokratije ocjenjivali podobna umjetnička djela. Podvrgnute 'društvenoj kritici' Šostakovičeve kompozicije su bivale proglašene buržoasko dekadentnim. A on, iako dva puta u nemilosti, ostaje slavan.


Elem, ruski muzičari zaposjeli Banjaluku... Imali slobodan dan ali pedantni dirigent Genadij Roždestvenski ne dozvoljava ni najmanje opuštanje... nekoliko proba, manje intervencije na bini... svaki detalju pridaje ozbiljnost. I u svečanoj atmosferi, skoro pred sam koncert, umjetnički direktor se požali na nenadani peh: polomila se metalna pločica na cimbalu (jednostavniji vibrafon, bez onih uspravnih cjevčica)... baš ona čijih par tonova daju bitnu ekspresiju 'simfonijske priče'... muzičar u panici, nema se vremena, treba djelovati... kako u kratkom vremenu 'na mjeru' zbrusiti univerzalnu pločicu. Potrebno je tocilo. Frka, gdje, kako... kišobrandžija, odlično. Bostjančić u Moše Pijade zatvoren (?!), juriš se nastavlja, u blizini kina Kozara drugi se uključuje: 'Odmah ćemo mi to!' I u par koraka, struganje, postavljanje, osluškivanje i udaraljka je 'naštimovana'. Nudimo novac, a naš dobri majstor će: 'Ma, ništa kad je filharmonija u pitanju.'' Pozdravljamo se i onako 'punog srca' ostavljamo našeg dobricu u njegovoj skromnoj (3x3) montažnoj radionici... Međutim, tu je i obavezni pratilac Filharmonije, čovjek od povjerenja koji nije muzičar ali baš njih nadzire. I kada je taj komesar shvatio da je radionica (s jednim brusom na nožni pogon) u privatnim vlasništvu nije mogao skriti komentar: ''Он капиталист!!!'' Na licu umjetničkog direktora Velikog orkestra vidio se stid... Pokušao sam spasiti situaciju: 'Ne, nije, majstor je samo obožavalac Šostakoviča!''

Nisam znao kako su Šostakoviču podmetali da povlađuje kapitalističkom ukusu. Sada znam, ali znam i da je Lenjingradska filharmonija Banjaluci priredila evropski ugođaj.


Mario M.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...