Sunday, August 30, 2015

Rajko Pušić: Istra 2015

Da su  zli jezici znali da ideš u Istru, oni bi napravili ovakve ilustracije. Ja nisam od tih, pa ovakve sličice ne bih nikada napravio. Zamoli Biljanu da se ne naljuti, ovo je BONA MENTE, ovo je BONA FIDE.





 ‘








Friday, August 28, 2015

AFERA - TV Žurnal - Operacija "Boska"

Ulaznica za kosarkaski mec Jugoslavija - SAD iz 1974.g

Zoran Tanovic je nekada studirao i zavrsio Elektrotehnicki fakultet.
Sjecam ga se i kao redovnog posjetitelja kosarkaskih utakmica u Banjaluci tih godina.
Davno je Zoran odselio u Crnu Goru ali i dalje druguje sa Mariom.
Nedavno je Mario bio u posjeti kod Zorana u njegovoj vikendici u Kolasinu i evo sta mu je Zoran pokazao: Ulaznica za utakmicu Jugoslavija - SAD odigrana 1974. godine!.

Mariev kratak komentar uz polsanu sliku ulaznice:
Pomislio sam na tebe u Kolasinu kod Tanovica kad sam ugledao
ovu ulaznicu. Davna utakmica, a Zoki je sentimentalan, cuva uspomene."Vide se pecati klubova Borac I Rade Licina…"


Thursday, August 27, 2015

Susret sa Midom Krkicem


O mom kosarkaskom drugu Midi Krkicu pisao sam vec ranije.
Za vrijeme studija igrali smo kosarku i druzili se. Poslije je otisao svako svojim putem. Prosli rat Mido je docekao u Prijedoru.
U proslom ratu prosao logore Omarsku i Manjacu, ali sacuvao sebe. Kaze, ako bih mrzio one koji su mene i druge tukli - dozvolio bih im da me poraze.
Kratak ali lijep susret sa covjekom koji, i pored zdavstvenih porblema, zraci pozitivnu energiju i  ljubav. Savjetuje kako lijeciti zglobove, raspituje se za banjalucke kosarkase...
Nekoliko sati  u prijatnom ambijentu restorana Oktopus u Medulinu na samoj morskoj obali prosli su kao tren.
Sutra moj stari drug putuje nazad kuci - u Svedsku.
Vec dogovaramo nove susrete narednih godina.
Pred penzionerima je buducnost!


Tuesday, August 25, 2015

Mirko Marjanović: B&H


U Bosni žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Ima i ostale raje
s povijesnim pedigreom.
Baš žive!
I baš uživaju!
Povremeno i u rafalnoj paljbi.
Ćevapčićima se časte, rakijom zbližavaju.
Čudan svijet.
A vrlo plemenit.
I vrlo darovit.
Darovit u ljubavi.
Izvrstan u umjetnosti.
U znanosti kako-tako.
Gotovo nikako.
A graditelj i piramida.
U Hercegovini žive hercezi
i ostali.
Vrijedni, oštri.
Vrlo pravedni ljudi.
Nikom ne daju prida se,
pa ni Trojancima iz Gabele.
U Bosni žive bosanci i ostali
koji su s hercezima svim njezinim
povijesnim knjigama
čvrsto povezani.
U toj neobičnoj zemlji,
nekad je bilo ovako:
Iliri su u njoj živjeli kraj rijeka
i rukama lovili ribu.
Pustošili su je i Mongoli i Tatari.
Heretici su oporicali njezinu Crkvu.
Turci su ubili njezina kralja
i protjerali njezinu kraljicu.
Gradili su je
i Francuzi, Austrijanci i Mađari.
Voljeli su se i mrzili međusobno.
Ženili su se i razvodili,
ukrštali, častili i ratovali.
Čija to, onda, krv hrani naša tijela?
Čijim to jezikom govore
naše stoljetne patnje?
Čije to gore
tako čarobno uljepšavaju
njezinu mudru glavu?
Čije to vode svjetlucaju
njezinim dolinama,
moj brate?


Mirko Marjanović 

Monday, August 24, 2015

RSE: Proleteri zamijenili radničku klasu

Most Radija Slobodna Evropa
Sagovornici Omera Karabega na temu zašto su radnici u Srbiji i Bosni i Hercegovini dovedeni na prosjački štap bili su Branislav Čanak, predsjednik sindikata Nezavisnost iz Srbije, i Zlatan Begić, profesor Pravnog fakulteta u Tuzli.
OMER KARABEG: Da li danas uopšte postoji radnička klasa?

ZLATAN BEGIĆ: Rekao bih da mi nemamo radničku klasu već proletarijat. Državice, koje su nastale na području bivše Jugoslavije, izgleda da su imale zadaću da rasture radničku klasu. Recimo, u zakonu o radu se uopće ne govori o radnicima nego o zaposlenicima. Radnička klasa je sistematski uništavana prije svega kroz uništavanje velikih sistema koje smo imali u bivšoj Jugoslaviji. Nama su ovdje prodavali priču da nam nisu potrebni veliki sistemi već mala i srednja preduzeća. To je bila jedna od najvećih podvala koja se desila na ovim prostorima.



BRANISLAV ČANAK: U Srbiji ne postoji radnička klasa. Ona je uništeno onim velikim nacionalističkim poduhvatima 90-ih godina koji su nam doneli samo zlo i nesreću. Ti poduhvati radnike su pretvorili u pripadnike naciona. Tog momenta je radnička klasa prestala da postoji. Što je najgore, mi danas više ne vredimo ni kao pripadnici naciona, jer oni koji su nas poslali u rat 90-ih više ne mogu da ratuju. Sete nas se samo ponekad, kad treba da naprave neku ujdurmu, da zaprže neku tuđu čorbu.


KARABEG: Može li se reći da je radnik danas praktično u ropskom položaju?

BEGIĆ: Mislim da problem nije u poslodavcima već u državi. Godine 1994, kad je u BiH bjesnio rat, kad u mnogim gradovima niste mogli da pređete ulicu, kad se nije znalo hoće li išta ostati od BiH, parlament je u Sarajevu donio zakon kojim je društvenu imovinu pretvorio u državnu. Država je time razvlastila one koji su izgradili fabrike i stvorili sredstva za proizvodnju, a koji su u to vrijeme bili u rovovima i na ratištu... Dakle, u tom strašnom vremenu, kada su ljudi ginuli, neko je kalkulisao kako staviti šapu na sredstva za proizvodnju i na fabrike. Tada je izvršena najveća pljačka radnika BiH, jer su pravo da raspolažu fabrikama i, naravno, da ih prodaju, preuzeli časnici i jurišnici političkih stranaka.
ČANAK: ... Privatizacija u Srbiji bila je još gora nego u BiH. U BiH je odlukom parlamenta društvena imovina pretvorena u državnu. U Srbiji se čak ni to nije desilo. Svojevremeno sam na jednom skupu pitao jednog ministra iz prve takozvane demokratske vlade kako to da se oni pojavljuju u priči o privatizaciji. On mi je odgovorio: "Pa, mi smo vlasnici". Onda sam ga upitao: "A kada ste vi to postali vlasnici? Kojim činom?" Umesto da mi odgovori, on je napustio taj skup. Ko je njemu dao pravo da prodaje moju imovinu i da za to nikome ne odgovara - ni za cenu, ni za posledice, ni da li će neko biti otpušten i šta će biti sa radnicima kada budu išli u penziju?
BEGIĆ: Nama sada pokušavaju da prodaju novi zakon o radu kojim se smanjuju prava radnika. Naši političari nas bombarduju pričama kako je tako i u Švedskoj i Njemačkoj. Ali zemlje na koje se oni pozivaju su, za razliku od BiH, zemlje ljudskih prava i sloboda u kojima se štite pojedinac i njegova prava.

(Radio Slobodna Evropa)

Sunday, August 23, 2015

VladimirJokić: ZORBA I HELGA

    
SIRTAKI
Grk Zorba je kao mali bio dete Pireja. To bi i ostao da nije bilo inkluzije. Sada je stalni i najveseliji gost u lokalnoj mehani „Kod suludog cvrčka". Brkat i krakat, plećat i kurat, blistavih zuba i osmeha, široke duše i vesela srca što kudelju prede, Grk Zorba je igrao najvatreniji sirtaki s ove i one strane Olimpa, ispijao najžešći uzo s ove i one strane Korinta, a što se tanjira tiče, taj ih je razbijao na šlepere, razbijao je i čaše, čokanje, šolje, šoljice, tacne, činije, ćase, slanike, amfore, prozore i čamotinju. Mornarska majica pucala je na njegovim snažnim plečima, njegove noge letele su, letele, letele kad bi, zanesen, započeo svoj strasni ples za dugih jesenjih noći dok kiša rominja a more huči...
Grk Zorba je svakog dana u svakom pogledu sve više napredovao, živeo je punim grčkim plućima, živeo je veselo, razdragano, razigrano - kao da nikad nije prošao inkluziju...
2.     SUVLAKI
Frau Helgu su kao malu zvali Hajdi, sad je zovu Muti. Frau Helga je držala gostionicu na glasu „Zum offenen Wasserhanh" („Kod odvrnute slavine"), tu gostionicu je držala svuda. I sad je drži. U toj gostionici, „Zum offenen Wasserhanh", kod frau Helge, kod Muti, gostio se i Grk Zorba - tu je svakodnevno mezetio najukusniji suvlaki s ove i s one strane Peloponeza, tu je u nesputanom raspoloženju provodio nezaboravne trenutke uz pomamni buzuki, uzo, giros i sirtaki, tu je razbijao tanjir za tanjirom, tacnu za tacnom, čašu za čašom... I čamotinju. Sve na crtu. Na recku. Na kredu. Na poček. Na veresiju. Kao i većina abonenata.
Frau Helga, Muti, blagonaklono je gledala na razuzdane dane i noći svojih gostiju, a u Zorbu je bila pomalo i zaljubljena. U njegovu muževnu pojavu, sanjalačke oči i blistavi osmeh, u njegov zanosni sirtaki dok bi tepih srče zveckao pod njegovim moćnim nogama, a Vruć vetar duvao, duvao, duvao...
I tako je Zorba iz noći u noć igrao, igrao, igrao, dok je Vruć vetar duvao, duvao, duvao, a frau Helga bila pomalo zaljubljena, zaljubljena, zaljubljena... I ko zna, možda bi na kraju Helga i Zorba otišli put sunca na zalasku zagrljeni, zagrljeni, zagrljeni, da nije došao šumar. Ne, kelner. Ne, Šojble.
Platiti, bitte...
3.     KAVASAKI
Grk Zorba namah stade kao ukopan. Ukoči se, lice mu se izduži, osmeh sledi. Noge kao da ga nisu više slušale, ruke mu opušteno padoše niz telo. One njegove nikad šuštale noge vazda spletene u zamamne zvuke buzukija, one njegove mišićave ruke što su u transu parale opojne mirise noći, mora, dima i vina...
Ipak, nađe snage da padne na kolena pred frau Helgom, Muti, ali - gle! - ona je već palila kavasaki i hitala dalje...
Ide da vidi šta radi još jedan veselnik, još jedan abonent - Milorad...

VladimirJokić (Danas)

Saturday, August 22, 2015

Boris Vlašić: Diploma – plagijat u zemlji u kojoj se poštuje procedura


”Ja sam diplomirani kriminalist”, reći će u nekom razgovoru Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a. ”Čekajte, niste li vi onaj kojemu je i sud utvrdio da je do te diplome došao prepisujući tuđi rad, plagirajući tuđe djelo i trud?”, mogao bi ga pitati drski sugovornik. ”Jesam, ali nema veze. Pogrešnim postupkom su mi uzeli pravo na diplomu pa sam je dobio nazad”, objasnit će perspektivni tajnik moćne stranke i pohvaliti hrvatsku demokraciju koja najsnažnije poštiva proceduru.


”Ali, vi ste i dalje plagijator?”, čačkao bi u razgovoru tip koji ne bi shvaćao kako se to može nositi diploma temeljem utvrđenog plagiranja, unatoč toj činjenici. ”To sada nije važno”, samouvjereno bi mu mogao reći diplomirani kriminalist, ”činjenica je da ja imam diplomu i da zahvaljujući takvoj diplomi mogu konkurirati za razna radna mjesta s odgovornošću i primanjima odgovarajućima diplomi”, završit će diskusiju uvaženi visokopozicionirani član HDZ-a.
”Iz onog što je sud mogao napraviti, usporediti te dvije preslike diplomskih radova, proizlazi da je tuženik u postupku pravilno utvrdio da je 70 posto rada tužitelja zaista prepisano iz rada od godinu dana prije, od Stanka Tomića”, kazala je Tamara Bogdanović, sutkinja Upravnog suda, prije par dana obrazlažući odluku po kojoj će usprkos činjenici da je većina diplomskog rada prepisana Milijan Brkić imati pravo predstavljati se kao diplomirani kriminalist i voditi opisane razgovore.
Sutkinja nije pogriješila. Jasno joj je da nije smjela voditi postupak jer bi njenu odluku u žalbenom postupku bacili u koš, ali je ipak rekla bitno – rad je prepisan.
Milijan Brkić je pak, komentirajući tu sudsku odluku, iako je rekao kako neće komentirati sudsku odluku, kazao da je svoj rad napravio u dogovoru i prema uputama mentora. Rekao je i da mu ni mentor ni tročlano povjerenstvo nije ni signaliziralo da bi ga itko mogao prozivati zbog kvalitete napravljenog diplomskog.
Neki bi se mogli sjetiti da je u izradi tog diplomskog kriminalist prepisivao i tiskarske greške, ali možda je riječ o onim dijelovima rada kada autor zbog strasti prema sadržaju koji ispisuje više ne može obraćati pažnju na detalje koji onda ostanu za vječnost, i onda ispadne da su se iste greške pojavile u slučajno isto napisanim rečenicama, kao pokazatelj da su se istim problemom bavili kriminalisti raznih generacija.
Brkić je tu, u stvari, pokazao na bit problema, iako to vjerojatno nije htio.
Naime, to što je on prepisivao svoj diplomski rad njegov je problem koji će mu se pojaviti u savjesti svaki put kada kaže da je diplomirani kriminalist. Jer nije. A to ipak zna cijela zemlja. Isto je kao da izgovara tuđe ime. Problem će biti i ako će se ikad zaposliti temeljem te diplome jer će to značiti da vara svoje poslodavce, no to i jest ideja prepisivanja diplomskog rada.
Obično, kada uhvate nekoga da se zaposlio temeljem lažne kvalifikacije, traži se i da vrati novac koji je dobio temeljem nezaslužene plaće, no trenutno, takva opasnost ne prijeti Brkiću jer živi u zemlji u kojoj se poštuje procedura.
Oni s kojima treba porazgovarati su Brkićev mentor i komisija koja mu je odobrila rad, ispitala ga, odobrila rečenice koje je napisao i zastupao kao svoje, a da pritom nije ni skužila ni provjerila je li možda takav rad već napisan.
Vijeće iza se čijeg autoriteta Brkić sada krije je ono koje bi trebalo objasniti kako im se to dogodilo.
Dodatno, u cijelom je sudskom postupku dokazivanja krađe tuđih misli upletena i Visoka policijska škola koja sudu nije dostavila potrebnu dokumentaciju jer je policijskoj školi, očito, sudski postupak nešto bez veze na što se ne treba obazirati. To se zove opstrukcija, postoji i kao kazneno djelo, ako se tako protumači jer ako netko posjeduje dokaz kojim se utvrđuje razvoj događaja, a ne dostavi ga sudu, onda to znači da ne poštuje sud i ometa izvršenje pravde.
No, sve je to imalo sasvim sporedan značaj u postupku jer je započet odlukom dekana koji je Brkiću oduzeo diplomu. A to dekan nije smio jer je došlo do promjene propisa, pravilnika kojim je takva odluka prebačena u nadležnost stručnog vijeća.
Da, riječ je o vrlo bitnoj razlici i HDZ-ov tajnik Brkić se uistinu može nastaviti predstavljati kao diplomirani kriminalist.
Demokracija koja poštuje proceduru je pobijedila. Istina, dekan koji je oduzeo Brkiću titulu je isti čovjek koji je potpisao i pravilnik prema kojemu on više nema pravo odlučivati o oduzimanju nečijeg znanstvenog zvanja, ali je na to zaboravio u trenutku kada je odlučio osporiti Brkiću da je sam napisao svoj diplomski.
Nešto kao zafrkancija u kojoj dekan namjerno napravi veliki i pogrešan korak, znajući da će njegov potez biti odmah osporen u sudskom postupku, a on, opet, ima neko pokriće da je pokušao biti pošten prema diplomama koje potpisuje.
Može se to zvati i namještaljka jer je prilično jasno da Visoka policijska škola neće pokrenuti novi postupak i izlagati nesretnog kriminalista nevolji da ponovno prolazi sve strahove oko toga je li i u kojoj mjeri je on, makar i nesvjesno, prepisao ili isto mislio kao i netko tko je diplomirao godinu dana prije njega.
I nije naravno štos u diplomi Milijana Brkića, nego u činjenici da Visokoj policijskoj školi ni njenom dekanu, a ni samom Brkiću nije važno što su uspjeli pokazati da im je sasvim u redu što se do visokih zvanja u ovoj zemlji može doći muljanjem.
Ne treba očekivati da će Brkić ikad pisati molbu za posao. On računa na radna mjesta na koja se ne dolazi natječajem.
No, to što si je Visoka policijska škola dopustila da se uvali u igru s diplomskim radovima i da ne učini nužno da bi makar pokušala zaštititi vlastiti ugled, govori da bi se tim problemom trebao pozabaviti netko drugi. Možda ministar?
A možda ne treba nitko jer je predizborno doba i najbolje je ništa ne dirati. Ostaviti sve kako jest. I biti spreman na svašta, ne samo iz obrazovnog sustava nego i pravosuđa.
Jer Brkić je rekao i da je ova odluka pokazala “neovisnost pravosuđa koje ne podliježe političkim pritiscima i zlonamjernim medijskim kampanjama”.
Ne, nije on krivo shvatio. On je u stvari pohvalio nemoć pravosuđa jer je pravda bila opstruirana sa svih strana. I njegova diploma nije obranjena. Ali zemlji koju on misli kreirati to nije važno.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...