Wednesday, July 23, 2014

Dva za danas

Radili Mujo i Haso u Americi kao perači prozora na neboderu. 
Došli oni do stotog sprata, a Mujo će:
"Haso jebo te, promašili smo 99-i sprat, ne oprasmo ga!"
"I šta sad?" Upita Haso.
Mujo će na to:
"Aj pošto ti imaš tregere na pantalonama, ja ću te držat` za njih, a ti kako 
se budeš klack'o dole, ne moraš ni mahat` rukama."
"Super, napravimo tako." veli on.
Prođe malo vremena kad se Haso koji visi dole, poče smijati k`o lud.
"Šta se smijes medjedu jedan, ovako opasna situacija?", pita ga Mujo odozgo.
"Kontam... ako se otkače ovi tregeri kako će te odvalit` po nosu!"



**********************

Kako Bosanac bari djevojku: 
- Radis li bona? 
- Radim. 
- Hoces da ti sredim trudnicko

Tuesday, July 22, 2014

Honda Indy Toronto

Automobilaska trka Indy u Torontu.
Toronto je grad gdje ti ne moze biti dosadno. Neprestano se nesto desava, veliki je broj galerija, muzeja, raznih izlozbi i do tebe je hoces li sjediti ili lezati i gledati TV ili izici i gledati nesto u zivo.
Odavno se spremam da pogledam trke Honda Indy koje se svake godine odrzavaju u Torontu, veoma blizu centra grada i bas ta cinjenica da treba otici do centra, prezivjeti saobracajnu guzvu me uvijek odvracala od odlaska.
Ove godine Biljana i ja nismo bili lijeni, vjerovatno i zato sto se trke odrzavaju veoma blizu kuce nase Jelene, pa je baka Biljana napravila rucak, oprala sudje, sredila kuhinju i postavila sve za rucak da se pacici  iznenade kad dodju sa posla i iz vrtica.
A trke.?! 
Parking gdje smo ostavili auto je odvojen visokom ogradom, ali uz samu stazu. Cim izidjes iz auta doceka te buka motora i miris izduvnih gasova. Adrenalin odmah skoci a sjecanja na stazu u Zaluzanima, pa i dalje na ulicne moto trke u Banjaluci, sa obaveznim Perom Popovicem i Kemalom Bucalom u glavnom ulozi, naviru kao da su se desili prosle godine.
Rezultati trke nisu ni vazni. Trka, kao i svaka druga manifestacija, je pracena vasarom i ponudom svega i svacega, raznih tipova sportskih auta ali i kristala, sto se moze vidjeti na jednoj od slika.
Sve u svemu (da li se ovo jos upotrebljava u nasem jeziku), lijepo poslijepodne koje ce vam mozda pribliziti i neke od slika…

U pozadini centar Toronta

Ferari sa kombinacijom benzinskog i elektro motora
Mercedes - turbo

Postrojavanje pred trku

Honda reklamira kristal

Monday, July 21, 2014

Apatridska


nekad smo govorili: ekser,
ali danas ljude čavlima na križeve pribijamo.
govorili smo: kašika,
ali siti danas gladne niti žlicom nahraniti nećemo.
nekad davno, davno,
toliko davno da se čini kao prije mnogo života,
barbari su bili varvari,
ali među njima neke razlike i nije bilo.
prvi poubijaše druge, drugi prve,
i obratno, i obratno.
pacovi su štakorima postali,
mada se u njihovoj dna strukturi ništa promijenilo nije,
tek neki od njih ustadoše
na dvije noge.

iz bosne sam, ali kao i da nisam.
ne govorim više materinjim jezikom
i nemam bosansku glavu.
našarafilo mi ovu drugu, pozapadnjačenu,
a ona omekšala, kao bundeva,
pardon – tikva,
zaboravljena na spaljenom strništu;
izvana tvrda kora, iznutra meka pulpa
koju buše crvi.

iz bosne sam, ali ne znam
koji je to jezik - materinji.
koja je to gruda – rodna.
koja domovina, da se njome dičim.
koja je to kuća da se u nju vratim,
koja majka, da je pitam
gdje je svoju djecu izgubila.

nekad smo se smijali. glasno.
tek, danas umiremo od smijeha
svak na svojem jeziku.

(autor se potpisuje kao Alžbeta Bathory)

Sunday, July 20, 2014

Moji stari drugovi


Na desnoj strani moj drug iz kosarkaskih vremena, kosarkaski sudija Muharem Ibrahimbegovic - Palada. Jednog dana, koji se ubrzano priblizava, pisacu dosjetke koje sam dozivio druzeci se, putujuci i sudeci sa Paladom.
U sredini - Zvonko Sasic. Jos jedan iz plejade banjalucana, koji su cinili moju Banjaluku. Godinama smo radili u Radio Banjaluci. Covjek od koga se moglo uciti ljudovanje.
Preko dvadeset godina nisam ih vidio.
Neka mi obojica jos dugo pozive i ostanu veseli kao na ovoj fotografiji. Nadam se da cemo se uskoro i sresti.

Ispravka:
Javljaju mi da sam "polupao loncice". Na slici je Zvonkov brat Ante Sasic, nastavnik muzike, dugogodisnji voditelj Banjalucanki. Sasici su nekada stanovali na zeljeznickoj stanici. Od tada ih veze prijeteljstvo sa mojima. Ponovo cu provjeriti svoju memoriju. Tri brata Sasic: Ante, Zvonko i Zdenko.

Saturday, July 19, 2014

Gojko BERIĆ: Dvostruka memorija

Priroda je svakom čovjeku podarila sposobnost i slobodu da se sjeća čega hoće i kako hoće, pa tu slobodu nije uskratila ni Miloradu Dodiku. Ali, problem s Dodikom je u tome što je on čovjek dvostruke, međusobno isključive memorije, pa jednom hvali ono što je nekad bilo i žali za njim, a drugi put tvrdi kako ono što je nekad bilo nikada zapravo nije bilo, niti će ikada biti. Kad bi ta zbrka u Dodikovoj glavi ostala u granicama njegove privatnosti, kao psihološki problem koji Dodika čini pacijentom, to ne bi bila stvar koja bi nas trebala uznemiravati. Međutim, čovjek koji se uspeo na tron političkog lidera jednog naroda, u ovom slučaju bosanskohercegovačkih Srba, ne bi smio svojom dvostrukom memorijom lagati taj isti narod i falsifikovanim narativom o bliskoj prošlosti podsticati srpski separatizam, obmanjujući tako i sebe i Srbe. Krajem juna, prilikom otkrivanja spomenika Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu, Dodik je opsesivno ponavljajući svoju misao da je Bosna i Hercegovina "na silu država", rekao i ovo:
"Svima je jasno da narodi koji u BiH žive nikada nisu bili na istoj strani. Nikada nismo bili zajedno, ni u tuzi, ni u veselju, nikada nismo i nećemo obilježavati zajedničke praznike, jer ih nije ni bilo, niti će ih ikada biti…"
Ništa od tog nije tačno. A što je po Dodika još poraznije, njegov prezir prema zajedničkoj prošlosti u potpunoj je suprotnosti sa onim što je govorio ranije, kad je znao reći: "I ja bih, umjesto u ovakvoj, volio živjeti u predratnoj Bosni i Hercegovini, ali to više nije moguće." Dodik danas ima svoj sandžak, svoju upravu i policiju, ima moć kojom žari i pali, Putinu ide u Kremlj kad hoće, jedan je od najbogatijih ljudi u ovoj zemlji, a ipak bi više volio živjeti u onoj predratnoj Bosni i Hercegovini u kojoj je bio anonimni marginalac, takoreći niko i ništa?! Srce mu tako hoće onda kad se aktivira jedna od njegove dvije nepomirljive memorije, ona koja pamti prošlost i neponovljive draži zajedničkog života. Nacionalistički ideolozi tvrde kako je sve to bila iluzija, kako smo živjeli bez identiteta, jer nismo znali ko smo i šta smo. U "Knjizi mojih života" Aleksandar Hemon piše kako na pitanje "Šta si ti?" obično odgovara da je - komplikovan. "Također bih htio dodati da sam ja, možda prije nego bilo šta drugo, gomila pitanja bez odgovora, skupina drugih ljudi", ističe Hemon. Svi mi koji smo odrasli u multietničkim sredinama, pogotovo u kosmopolitskim gradovima kakvi su bili Sarajevo, Mostar, Banja Luka ili Tuzla, bili smo upravo to – skupina drugih ljudi. Komplikovani! I sjajno smo se osjećali u toj koži. Zašto je golema većina nas dozvolila da nam novi stvoritelji naših identiteta te naše živote ponište i oduzmu u zamjenu za ogoljeli etničko-vjerski identitet, pitanje je na koje odgovor treba potražiti u psihologiji mase.
Suprotno onome što tvrdi Milorad Dodik, postoji bezbroj primjera da su u ovoj zemlji Srbi, Bošnjaci, Jevreji i Hrvati znali biti zajedno i u tuzi i u nevolji, da su jedni drugima išli na slave, svadbe, sahrane. Ti naši bivši životi ostali su u hronikama, knjigama i sjećanjima. Pokojni Ljubo Lucić pisao je svojevremeno o crkvi Sv. Ante u Sarajevu kao o ekumenskoj bogomolji svih Sarajlija. Postojala je u Sarajevu jedna neobična tradicija. Stare žene su savjetovale osobe koje se nalaze u nevolji kojoj više nema lijeka da odu na tri mjesta: u staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji i zapale svijeću, da dođu "kod Svetog Ante na Bistriku" i zapale svijeću ili dadnu sadaku, te da odu "kod sedmero braće" i ostave sadaku. "Neposredno pred rat, piše Lucić 1996. u splitskom 'Zborniku Kačić', u crkvi Sv. Ante u Sarajevu održano je nekoliko ekumenskih susreta i molitava, ali na zadnje susrete pravoslavni (bolje je reći Srbi) više nisu htjeli doći. Ispričavali su se da im ne da Sveti Sinod. Bio je to početak razlaza i neprijateljstva koji je obični puk osudio, jer je smatrao da je crkva Sv. Ante zajednička crkva svih Sarajlija. U toj crkvi se nikad nije nastupilo ekskluzivistički, nikad se nije apostrofirala nacionalna i religijska pripadnost iz bojazni da se netko od prisutnih vjernika ne uvrijedi. Sv. Ante u Sarajevu zaista je bio ekumenski svetac oko kojeg će se, nadamo se, opet okupljati ljudi svih vjera i svih nacija."
Pljujući po svemu što povezuje ovdašnje narode, po stoljećima njihove zajedničke istorije, uključujući i onih sedamdeset godina bivše Jugoslavije za kojom on, kako je stotinu puta izjavio, pati, Dodik ismijava krhku multietničnost današnjeg Sarajeva i naziva ga Teheranom, nastavljajući tako fašističku politiku Radovana Karadžića. Pošto je u Republici Srpskoj multietničnost praktično pokopana, Dodiku smetaju i njene preostale male oaze, poput ove sarajevske. Ali, nema potrebe da se zbog njihovog postojanja uzrujava, jer će glupa bošnjačka politika i te oaze prije ili kasnije dokrajčiti. Svi koji su u Hemonovom smislu riječi "komplikovani", treba da nestanu – u tome su jednoglasni i srpski, i hrvatski, i bošnjački nacionalisti. Onog, dakle, trenutka kad se javlja kao tvorac novog srpskog identiteta, simbiozi pravoslavlja i mita, Dodik aktivira onu svoju drugu memoriju, utemeljenu na kulturi zaborava, zabranjujući i sebi i drugima da imaju bilo kakvo sjećanje.

Na pitanje novinara magazina Dani "Kako se kod ljudi u tranzicijskim postjugoslovenskim društvima dešava radikalna negacija svega što je bilo prije", dr. Dragan Markovina, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu, inače rođeni Mostarac, dao je pregnantan odgovor: "Bilo je previše žrtava, teško se živi, nema industrije, nema novca i sad zamislite kad bi ljudi koji prozivaju lidere i stranke sagledali stvar i rekli: pa mi smo za ovo krivi. Mnogo je lakše optužiti socijalizam, srušiti stare simbole, izgraditi nove i uvjeriti sebe da je ovo trebalo napraviti jer smo sada katolici, muslimani, pravoslavci, vjernici smo i možemo mahati zastavama." 

In memoriam: Miroslav Kovacic


Thursday, July 17, 2014

Aleksandra Petrić: O drugaru iz Srebrenice i mržnji koje nema


Godinu, dvije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, učestvovala sam na sedmodnevnoj Ljetnoj školi ljudskih prava u Tuzli, koju su zajednički organizovali IKV (Međucrkveno mirovno vijeće) iz Holandije i Univerzitet u Tuzli. Čekajući prvi dan predavanja, pred amfiteatrom Filozofskog fakulteta upoznala sam mladića koji je, kao i ja, došao petnaestak minuta ranije.
Ne sjećam se više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmijeh. Vidljivo zainteresovan slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze sa mnom, da je to učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome, nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su se pojavili ostali.
Tih dana u Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banje Luke, Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini. Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje. Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.
I svake godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio, ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.
Nije mržnja lijek. Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmijeh i prihvatanje nepoznate žene iz Banje Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od "stranaca".
Lako je i jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek nemoguća misija.
Vjerujem da mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi, odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se dogodilo i drage osobe koje su izgubili.
Ne znam gdje se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine. Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u meni, nema ni mrve mržnje.
Nije mržnja nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.
Aleksandra Petrić 

(manjine.ba)

Wednesday, July 16, 2014

Angel: Dvojica Miroslava




Ovo je storija o dvojici Miroslava(Sainovic i Danis),pa cu ih u daljem
tekstu oslovljavati Sajn i Miro,kako ih mi zovemo.
Sajn,moja skolska generacija, zivi u Montrealu(Canada) i bili smo u
stalnoj vezi prije njegovog poletanja prema B.Luci,prvi put poslije 21
godine otsustva!Posto je dugo bio otsutan postavljao mi je mnoga
pitanja o nasem gradu,priznajuci da se jednostavno boji da prilikom
boravka ne bude razocaran onim sto ce tamo dozivjeti...Dogovorili smo
se da se nadjemo u Minhenu na aerodromu i da letimo istim avionom za
Zagreb 27.maja...Bio je to divan susret s njegovom suprugom i
Sajnom,sa mnogo emocija,evociranja mnogih nasih nekadasnjih dogadjaja
i dogovorili se da se vidimo u B.Luci na nasem Maturskom
svakogodisnjem okupljanju(31.maja) u Hotelu "Bosna".
S Mirom (kosarkasem "Borca" jednim od najboljih sutera svih vremena)
sam u stalnoj vezi i cesto mi je spominjao da je Sajnov otac bio
njegov profesor na Muzickoj skoli...Pitao sam Sajn za Miru i on
kaze:"Gele, svi su me zezali zbog toga sto je moj otac govorio koja su
trojica najveci muzicki talenti u BL,a jedan od trojice je bio
Miro,dok ja nisam bio izmedju te trojice...neizmerno bih volio da ga
sretnem..." Miri nisam rekao da Sajn dolazi i tako u istom momentu je
u basti "Bosne" sjedila generacija Mire (50 god. od mature),a u
krajnjem prizemlju u hotelu "Bosne" je proslavljaja moja "nesto"
starija generacija.
Otisao sam do Sajna i rekao mu:"Sajn,digni se, ides s mnom !" I nas
dvojica izadjemo u bastu i ne govorecu Sajnu nista odveo sam ga do
stolova generacije 50 god. gdje je sjedio Mikes Djordje,a do njega
Miro...Sajn jos uvijek nije znao o cemu se radi,rekao sam mu
samo:"Lupi ovog sijedog s bradom po ramenu!"(pokazujuci na
Miru)...Miro se digao i nekoliko trenutaka je bilo nijemo
posmatranje,proucavanje ko je ko...a onda nijemi snazni
stisak,propracen jecajima,suzama...I mi koji smo to posmatrali tesko
smo mogli suzdrzati gledajuci taj dirljiv susret...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Tuesday, July 15, 2014

Masa u srcu Afrike

Mnogi od vas su me vec ranije pitali sta se desava sa nasom Masom, da li i dalje putuje, sta radi...?. 
Jedno vrijeme  javljala se ujki sa svojih putovanja po svijetu, ujko to redovito proslijedjivao na blog, postala Masa zvijezda bloga i onda odjednom - ni rijeci o Masi, njenim putovanjima, zivotu...
Vrlo je to cudno - Masa je u medjuvremenu dosla u Toronto, zivjela u najljepsem kraju Toronta  - Beaches, putovala sat i po do bolnice na sjeveru Toronta, putovala vikendom u London da i tamo odradi poneku smjenu u bolnici u kojoj je i ranije radila. Bila vise nego vrijedna i zauzeta i, iako smo sada bili u blizini, vrlo rijetko smo se vidjali, prerijetko. Ali takav je zivot. Njen cilj je ponovo bio da radi i skuplja pare za nova putovanja. U medjuvremenu bila je u Srednjoj Americi, mislim i u Singapuru i Tajvanu( ne zamjerite ako grijesim), pa u Mancesteru na kursu za medicinske osoblje koje se priprema za dobrovoljnu organizaciju "Ljekari bez granica", pa nedavno ponovo u Inidiji, ovog puta na kursu joge...
Vjerovatno sam dosta toga ispustio  jer nasu Masu zaista nije lako pratiti.

I evo, prije oko mjesec dana konacno joj se ostvarila zelja da u organizaciji "Ljekara bez granica" radi u bolnici u Africi. Ni putovanje od tri dana do destinacije u pustinjiskom dijelu Chada, u centru Afrike Masi ne predstavlja poteskocu. Prvo pogledajte kartu da vidite gdje je to Masa sada, pa zatim fotografije koje salje svojoj mami Sladji, koja je vec navikla na njena putovanja. Nista joj drugo nije preostalo. Ohrabruje  je to sto bar ponekad ima s Masom vezu porukama, sto dobije poneku sliku... Masa joj se zapravo sa svih tih putovanja  javlja cim za to ima priliku. Ponekad se vide i skypom. 






Jedan od prvih dana po dolasku u bolnicu u kojoj ce raditi slijedecih mjeseci bio je veseo - svadba! Svadba u Chadu i Masa na svadbi!
kasnije nije bilo tako veselo i bucno ali Masa je zadovolja.


 Dvoriste ispred bolnice.


 Masino dvoriste, kuhinja , dnevna soba ....

 Instrumentarij ispred bolnice. Tokom dana i bolesnici leze u hladvini u dvoristu.


Jedna od ovih kucica je i Masina. Bolnica se vidi u pozadini. Do bolnice ne treba putovati sat i po, kao u Torontu. Bar nesto dobro - tako bar to mi vidimo. Masi je , naravno, sve to dobro.

 Do ovog izletista, kaze Masa 10 minuta voznje votorom. Za setnju je prevruce. Sladja je pita, otkud ti motor. Kaze, posudila. A kad si naucla voziti motor? A vozacka dozvola?.. Mama - k'o mama!
Valjda se nije ovdje kupala!


Nije nam Masa puno objasnjavala ove cudne zivotinje koje se vjerovatno dobijaju ukrstanjem - cega li?!
Podsjecaju me na one mehanicarske radnje gdje se od prednje strane jednog auta i zadnje strane drugoga, napravi cijeli novi auto.
Jedino sto te automobile ofarbaju u jednu boju. Mozda ce jednom i ove zivotinje ofarbati isto tako, samo genetski.

Toliko za sada od Mase.
Ako ponovo posalje poneku sliku i ako ta slika dodje do mene - vidjecete je i vi.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...