Saturday, December 10, 2016

Aleksandar Hemon: Metamorfoza


Postoji izvjesna vrsta boli u stomaku koja se ukaže samo kad se u svojoj punoj spremi na vratima svijeta kojeg znaš ukaže katastrofa.
Nekad se taj osjećaj može usporediti s teškom metalnom kuglom koja melje utrobu, a nekad usporedbe uopšte nema. Taj osjećaj je istovremeno poznat i potpuno nepoznat: poznat je kao strah, ali je i nepoznat kao strah bez presedana, strah od onoga što je do tad bilo nezamislivo. Takav mi se strah probudio, protegao i počeo da se lakta u utrobi 8. novembra navečer kad je počelo da postaje jasno da će Trump pobijediti na američkim predsjedničkim izborima. A onda potpuno razgaćio negdje u dva ujutro kad sam u, drogiran vlastitim adrenalinom i nevjericom zurio u televizor na kojem su neki priglupi analitičari tabirili gluposti u namjeri da zataškaju svoje prethodne gluposti.

Gospođa se probudila kad sam ja legao i onda smo se pitali šta ćemo sad. Moj prvi instinkt je bio da se izljubimo s Amerikom i ispalimo se gdje nas put odnese, možda u Kanadu, možda u šeher, možda u vražju mater. Iako mi je utrobni strah uveliko razmještao organe, ispaljivanje mi nije palo na pamet zato što sam se bojao za sigurnost svoje porodice ili čak za vlasititu. Nisam se plašio ni rata ni fašizma ni zbjega ni policije ni društvenog rasula ni haosa na ulicama. Te noći jedina nepodnošljiva posljedica izbornog ishoda je bila to da se stvarnost—svijet—u kojoj obitavam radikalno promijenila utoliko što je postala nezamisliva i da je tako čitav spoznajni sistem na osnovu kojeg radi moj skromni um otišao u trumpovski kurac. Drugim riječima, bilo mi je ne samo jasno da ništa neće biti kao što je bilo, nego ni da vjerovatno ništa nikad nije ni bilo kao što je bilo. Kriza je, takorekuć, bila ontološka.

Ovo može da izgleda zakukuljeno i zamumuljeno, ali ja se kladim da je osjećaj poznat svim onima koji su doživjeli početak nekog rata, kad se desi ono što biti ne može. Prepoznat će tako mnogi ono vrijeme kad počne demontiranje, dio po dio, poznate i udobne stvarnosti: kad se ideološki predznaci naglo promijene (JNA, recimo, ispadne srpska operacija), kad se fizički prostor preobrati pa se u brdima iznad grada ukažu neprijateljske pozicije, kad prijatelji postanu neprijatelji a da nikoga osim svojih o tome nisu obavijestili, kad je kontinuitet između sadašnjosti i budućnosti razjeban jer niko ne zna šta će biti, niko, to jest, osim onih koji organizuju čitavu tu transformaciju i koji imaju nalog za likvidaciju svega onog što je do sad bilo.

Postoji u ljudskom umu sklonost ka održavanju kontinuiteta između onog što znamo i onog što ne znamo. Ta inercija poznate stvarnosti—vjerovanje da će sve nastaviti da bude kao što jeste pošto je nezamislivo da bi moglo biti drugačije—fino fercera, a možda je čak i neophodna, u stabilnom društvu, u ljudskoj zajednici neobilježenoj traumom. Ali u trenutku kad se usljed neke katastrofe otvori jaz između onoga što znamo i onoga što dolazi, između prethodnog i narednog života, ta inercija onemogućava da se spozna da je nova situacija već prisutna i da je takva bila već neko vrijeme. Um tada užurbano i očajno traga za znakovima da se ništa zapravo suštinski nije promijenilo, da se još uvijek suočava s tek neznatno modifikovanom i znanom stvarnošću koja po prirodi stvari teži da se vrati u svoju stabilnu poziciju. Kad sam krajem aprila 1992. iz Chicaga zvao svoje roditelje u Sarajevu, moja bi mi majka znala reći: "Evo već se danas manje puca".

Um drugim riječima odbija da prihvati radikalnu, traumatičnu promjenu kao zamislivu i logički prihvatljivu, zbog čega s novim poretkom pregovori počnu čak i prije nego što je prihvaćen kao neopoziv: možda se ipak neće desiti; možda ne može drugačije; možda neće biti tako loše; možda neće mene; možda postoji pozicija u kojoj će sve biti skoro isto kao i prije. Ali tijelo zna da je belaj, obično prije nego što umu išta uopšte padne na pamet, i onda počne ne samo da melje utrobu, nego i da oštri čula i šteluje za signale nove stvarnosti, pune novih opasnosti. Ti signali onom prethodnom – predratnom - umu izgledaju kao buka, kao smetnje na vezama s onim što se zna, kao prašina na policama pojmljive prošlosti. Ali novi um, kojeg tijelo - tijelo koje zna, kao zec u šumi punoj lisica, da nešto ne valja - loži adrenalinom, počinje ubrzano da shvata značaj tih novih signala, iako nije u stanju da ih uklopi u bilo koji prethodno dostupni narativ. Jedinstveni se um, koji, kao golf dvojka, pripada davnim i sretnijim vremenima, raspoluti. S jedne strane, predratni um odbija da prihvati mogućnost katastrofe, s druge strane, ratnom umu sve izgleda kao signal da dolazi kijamet, i nikako da se dogovore.

Prije rata sam uvijek volio lunjati po Sarajevu, da bi mi se, mjesecima prije nego što je zapucalo, u glavi stale ukazivati misli koje su se činile kao proročanstva. Prolazeći pored nekog nebodera, u glavi bi mi se spontano ukazala pomisao: "Vrh ove zgrade bi bio dobro snajpersko gnijezdo". Priviđali su mi se, drugim riječima, snajperi u doba kad je moj predratni um bio uvjeren da će se nekako naći načina da se to izbjegne, zbog čega sam ja te misli tada tumačio kao simptome raspamećenja. Poslije su me u Americi pitali jesam li znao da rat dolazi. Moj odgovor je bio da sam znao sve što je trebalo da znam, ali ipak nisam znao, zato što je moj um odbijao da prihvati mogućnost da jedini život koji sam znao može biti razoren.

S ratom je predratni um okačio svoje kaljave kopačke na klin, pa je moj ratni um spazio da bi Trump lako mogao pobijediti, i da je bijela Amerika horna da se nekom osveti za zamišljene nepravde. A onda je, počevši od okolo devet navečer, moj ratni um, dežurni te, kao i svake druge, noći, počeo da zamišlja svaki detalj nadolazećeg kijamet, istovremeno svjestan da će pod Trumpom biti mnogo, mnogo gore nego što iko, pa čak i ja, može da zamisli.

Otud mi je prva pomisao bila da idem iz ove naopake zemlje, čija je glavna svrha da samu sebe a i ostale laže i ubjeđuje kako je sve onako kako treba da bude, a možda i bolje. Ono čega sam se pribojavao te noći je trijumf ratnog uma koji je svoj na svome isključivo u ratu, kao što sam se bojao i totalne kapitulacije onog drugog, predratnog uma, koji, kakav je takav je, jedini u stanju da zamisli neku budućnost u kojoj se može živjeti. Bojao sam se, drugim riječima, pomračenja uma.

A onda smo se, nakon te noći pune nemirnih snova, Gregor Samsa i ja probudili u Trumpovoj Americi.

Aleksandar Hemon
(Radio Sarajevo)

Friday, December 09, 2016

Mario M.: Pokvarene ploče

Vrijeme prolazi, Luka porastao, teško za povjerovati - iduće godine već tinejdžer. ‘’Raste k’o iz vode!’’, što ne povezujem sa njegovim redovitim plivanjem. Luka, naime, već godinama na novom Incelovom bazenu trenira mada ne robuje rezultatima. Više mu je do igre, a omiljeni stil mu je leptir. Djeca rastu uz igru, djeca vole leptire… Luka je tipični predstavnik svoje generacije, godinama se igrao sa lego kockama… ipak, sada mu je draži smartfon. I druge ‘pametne igračke’ draže su mu od škole.


Povremeno Luka navrati do svog djeda. Usamljenom penzioneru unuk je drago osvježenje. Zamišljam kako izgledaju ti susreti: djed uvijek ima još poneki neudijeljeni savjet… i mnogo neispričanih priča. Među njima, pretpostavljam, i onih povezanih s muzikom, jer djed je Ratko u mladosti bio bubnjar. A bio je i DJ iz banjalučkih pionirskih disko vremena.


Ništa neobično ako unuk nekim svojim gestom iznenadi djeda, ali Luki je uspjelo da svoga šokira. Jednostavno mu se obratio: ‘’Dido, šta ti je ovo?’’ Rale se zaledio od iznenađenja. Još nekoliko dana bio je frapiran tim pitanjem. I pomalo posramljen, jer njegov Luka dotada nije ni vidio gramofon. Zato ga nije ni mogla oduševiti ta djedova svetinja: stari gramofon čuvene marke! Za koji trenutak Rale se vjerovatno s nostalgijom vratio skoro pet decenija unazad kada je kao student jedno cijelo ljeto prao suđe tamo negdje preko ‘grane’. Vratio se trijumfalno sa najnovijim modelom gramofona i dva tuceta LP-jeva sa aktuelnim hitovima. Prema ‘sedamdesetim’ Rale i danas gaji naročito poštovanje… A njegov unuk sada…
…..

Držimo se teme:
‘‘Zar se svijet toliko promijenio?’‘
‘‘Sjećam se onog brisanja prašine s gramofonske ploče… ko još danas ima strpljenja?’’
‘‘Možda gramofon sa nekom smart aplikacijom.’’
‘‘Dovoljno je imati smartfon… nikad ovoliko pametnih.’’
‘‘Djeca u obdaništima su sada smart generacija.’’
‘‘Pitam se, ko sam ja bez pametnog telefona?’’
‘‘Šta je nama ostalo? Samo kamara sjećanja?’’
‘‘Bolje da odemo na jedno bistrenje memorije nego da izigrivamo ‘pokvarene ploče’.‘’

Mario M.

Wednesday, December 07, 2016

Vilin Pastuh: Braniteljima, borcima i ostalim junacima


Komšinica mi je još davno stavila do znanja, da su najpametniji ljudi bili oni koji su tokom rata pobjegli, ne želeći da se bore. Jedan od tih pametnih ljudi bio je njen muž, kojeg je ponosno navela kao primjer. Ja sam tada imao pet - šest godina i sjećam se da sam se osjetio kao najveći luzer, jer se moj otac borio u ratu i poginuo. Danas, nakon dvadeset godina, mogu reći samo jedno, ta žena je bila potpuno u pravu. Nemojte misliti da je bila previše gruba. Nije.
Desilo se da sam iz prodavnice, iste te komšinice, ukrao krem-bananice. Sledećeg jutra sam trebao da kupim hljeb, a kako je ta prodavnica bila jedina gdje sam ga mogao kupiti, bio sam primoran poput svakog pravog kriminalca, da se vratim na mjesto zločina. Prišao sam kasi zatražio hljeb, platio. Komšinica me je pogledala u oči i svim prisutnima koji su čekali svoj red, javno saopštila: „Znate šta ima novo? Naš mali komšo krade“. Spustio sam pogled, okrenuo se i prošao između prisutnih ljudi. Njihovi pogledi su me gušili i imao sam osjećaj da će me slomiti ako ne požurim. Zanimljivo je kako vrijeme stane svaki put kad dodirnemo dno i kako čovjek teži da pobjegne sa svjetlosti, skrivajući se na najmračnija mjesta. Ja nisam mogao da pronađem te mračne špilje, pa sam se samo pokrio ćebetom.

To je bilo okruženje u kojem sa rastao. Pošto nisam imao oca, jačima sam često bio meta, na kojoj su liječili svoje post-ratne frustracije, a ja sam to radio slabijima od sebe. Ne bih se složio sa onima koji kažu da su djeca anđeli, jer nisam bio anđeo, niti su djeca iz moga komšiluka to bila. Mi smo, realno gledano, bili daleko od Raja.


Godine su prolazile, neki od nas su postajali bolji, neki gori, svako je išao nekim svojim putem. Rasli smo i evo dogurali sve do dana današnjeg. Međutim mnogo toga nije rješeno, u nama i oko nas. Mnogo toga je ostalo nekazanog i nedorečenog. 
Zato bih uzeo u pojam neke ljude koji su naše djetinjstvo učinili onakvim kakvo je bilo. Ti ljudi su učestvovali u ratnim zbivanjima, ubijali, bivali ubijani, ranjavani, mučeni. Želio bih da se obračunam sa njima, jer i nakon toliko godina, oni prosto ne shvataju da je njihova borba za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu, sve te sirotinjske, prašinarske države, bila jedna obična luzerska, primitivna kasapnica, u kojoj su ubijali sopstvene školske drugare, tukli komšije, rušili bogomolje i pjenili na psiho-fašističke govore svojih vođa. 

Pogledajte vaše države! Branitelji, jel vam lijepa Hrvatska? Nezavisna? Dragi borci, da li je Srbija postala tijesa ili je još uvijek Velika? Gdje vam je ta vaša Bosna, čestiti Bošnjaci? Za šta ste se borili branitelji, borci i svi ostali junaci? Za ovo? Pa ovo je ništa. Samo jedna greška koja se ponavlja milenijumima kroz istoriju, jedno ogromno groblje bezimenih junaka, za čiju žrtvu niko nikada niti će čuti niti će znati.


Pošteno su vas prevarili i vi to dobro znate, bolje od mene, ali nemate petlju da to sebi istinski priznate, pa zato mašete tim vašim odrpanim zastavama pod kojima ste se zalud junačili, jer bježanje od istine i življenje u epskim pjesmama jedino je mjesto gdje možete živjeti. Bez toga vi ste mrtvi. 
Zato vam preporučujem da oživite, da se dignete iz pepela umjesto što se mažete njime. Budite oni koji će se boriti za mir, jer bez mira djeca ne mogu biti anđeli. Bez mira, komšinice i njihovi muževi, gledaće vas kao najveće glupane, a vašu djecu kao izgubljene slučajeve. Nemojte da se borite, bacite oružje. Predajte se svojoj djeci i živite, umjesto da umirete za njih. Mrtav čovjek ne može da grli, mrtav čovjek ne može da se smije.

(Buka)

Tuesday, December 06, 2016

Tehnicka podrska


Ovo moram podijeliti s vama!
Nakon cetiri mjeseca vratismo se u svoj stan u Torontu.
Zazeljeli se djece, unuka, prijatelja...
Dugotrajni letovi se sve teze podnose.  Ni tri odgledana filma u avionu ne pomazu. Osam sati je uvijek osam sati.
Kad se vratis, jet lag trese (ne pada mi na pamet nasa rijec za poteskoce nakon prelaska mnogo vremenskih zona); zaspes u sedam navece, ustajes u tri ujutro.
Nakon povratka uvijek te cekaju slicni poslovi: u lagane spada podesavanje satova po stanu. Ja sam malkice opsjednut vremenom, pa stanu imamo deset raznih satova. Treba to sada sve podesiti.
Malo tezi posao je zvanje kompanije koja obezbjedjuje kabl i interneet. Treba zamrznute servise aktivirati. Lani to prodje bez problema. Cak su, ako se ne varam, aktivirani dan prije naseg povratka. Ove godine - nocna mora! Posebno inernet.
Prvo pozovem da pitam zasto servis nije aktiviran na dan kad sam trazio. Muski glas me upucuje na tehnicku podrsku. Dobijem podrsku, oni kazu da to nije do njih vec da sacekam radno vrijeme (a zvao sam u pet ujutro jer mi se san razbio) i nazovem korisnicku sluzbu. Nazovem u osam. Cvrkutavi zenski glas me saslusa i cvrkutavo obecava da ce ona to odmah srediti. I zaista, TV proradi nakon desetak minuta. Ali internet ne ide. Ona ga je, kaze, aktivirala, ali nesto ne radi na mom kraju. Trazi da ukljucim i iskljucim kutiju modema i routera. Ja to i cinim iako sam to ucinio jos prije nego li sam nazvao. Nista!
Onda ona kaze da sacekam da ona to uradi iz centrale. Ja cekam. Nista. Kaze ni to ne pomaze i jedino sto moze biti problem je moja neispravna kutija. Kaze otkaci je, odnesi i zamijeni je u nasoj sluzbi.
Sacekam sat-dva da se sluzba otvori. Odem. Stanem u podugacak red. Ne ceka mi se, umoran sam i pospan, ali sta cu.
Kako zivjeti bez interneta?! Ma ni spavati ne mogu bez njega. Nakon petnaest minuta cekanja momak iza pulta obavjestava sve nas u redu da je kabl sistem pao i da moraju prekinuti rad.  Sta cu?! Smirujem hormone. Hvatam se brave, izlazim bez komentara i odjezdim kuci. Cekam ponovo dva sata. S nadom da im je kabl sistem proradio ponovo stajem u red. Docekam svoj red, zamijenim kutiju, ali osjecam, ma ne osjecam - znam da je sve to nepotreban posao i da mi to nece pomoci, jer nije kutija mogla crci u ova cetiri mjeseca dok nije bila ukljucena. Ali sta mogu, oni drze konce u svojim rukama. Sto bi rekli u Banjaluci (ovo je za mene novi izraz koji sam naucio): Ja sam u toj igri donji!
Vratim se kuci, zamijenim kutiju. Ponovo nista!
Ponovo se smirim i nazovem. Novi zenski cvrkutavi glasic mi savjetuje da tu novu kutiju ugasim i upalim jer ona s njom ne moze komunicirati iz centrale. Cuj, ona sada ne moze komunicirati a ona prethodna je uljucila i isljucila moju staru kutiju! Pokusavam objasniti da je nova kutija upravo ukljucena iz prethodno neukljucenog stanja i da ukljucenje i iskljucenje nema nikakvog smisla. Ali cvrkutavi glasic je uporan.
Pristanem, jer donji sam, da budem budala.
Iskljucim. Ukljucim. Isto - nista!
Posto cvrkutavi glasic nema vise novih ideja, jer je iscrpila je sve savjete sa liste koju cita, kaze da ce poslati tehnicara, na njihov racun. Ja se smirim koliko mogu, i najumilnijim mogucim glasom kazem da to nema svrhe, jer s moje strane je sigurno sve u redu, da su obje kutije ispravne i da mislim da oni u centrali nisu aktivirali internet kako treba. Kaze, nemoguce, jer ona je sve provjerila i procitala da je to uradjeno i uredno zapisano. Ali ona ce poslati tehnicara vec sutra ujutro. Ja razocaran, ali sretan. Jer sutra ujutro je mnogo bolje nego prekosutra popodne.
Te noci slabo spavam, sto od jet laga sto od interneta.
Ali  zato narednog jutra tehnicar stize cak pola sata ranije! Fin decko, zaista. Ima cak i uredjaj za mjerenje signala u kablu. Donio i novu kutiju. Kaze zamijenicu ja ovu vasu novu od juce, moja je novija. Saglasim se s njim da ga odobrovoljim, mada je i to bespotrebno. Izmjeri signal. Kaze, kabl je u redu. Zamijeni kutiju. Postavi je da radi. Kaze, i kutija radi! Znaci da je problem u centrali. Vas servis nije aktiviran kako treba, a neko je zapisao da je to odradjeno pa je to sviju zbunjivalao!
Dobro jutro, Kolumbo!
Upitah, jesu li sada re-aktivirali servis. Kaze, ne! Ja sada idem, jer imam mnogo posjeta po kucama, a vi treba da ih zovete pa ce oni aktivirati!
Super! Covjek dosao sa svom svojom skalamerijom, alatom uredjajima i sada odlazi, a moj internet i dalje ne radi!
Svasta!
Ali ne pokazujem ja to svasta. Zahvaljujem mu ljubazno na dolasku.
Ponovo se smirujem do daske, podesim glas da bude umilan. Odstranim iz njega onaj balkan faktor. Nazovem.
Ovog puta ljubazni muski gas s druge strane. Ispricam mu svu svoju dvodnevnu istoriju glede interneta. On strpljivo slusa i ljubazno me zamoli da sacekam da on provjeri sta pise u njegovom kompjuteru.
Ja, naravno, strpljiv kao i uvijek, kazem, naravno samo ti provjeri. Ja cu cekati koliko god bude trebalo. Jer ja ustvari obozavam cekanje.
I nakon nekog vremena on me obavjestava da moj internet sada radi. Pitam ga, ponovo ljubazno, da li ga je on aktivirao. Kaze jeste! Naravno, ne pitam kako ga je on aktivirao ako je jos prije dan bio aktiviran, jer to bi vec licilo na balkansko pitanje i zakuhavanje nakon sto je sve rijeseno.
Bingo! Allelujah!
Internet proradio! Ja sretan da vam mogu prenijeti ovo svoje iskustvo i da vam time olaksam vasu muku ako ste ikada dozivjeli slicno sa vasim kabl kompanijama.
Jer u drustvu se sve lakse podnese.

Monday, December 05, 2016

Irfan Horozović: BROD U POTOKU


U plićaku, kraj izvora
Stoji bijeli brod.
Grdosija željna mora,
Napušten i gord.

Graditelji mu nestali
Sve je kao čudo
Možda bjehu zatravnjeni
Gradeći uludo.

Bez posade. Samo ptica
U jedru se gnijezdi
I s naporom pamti lica
Živ putokaz zvijezdi.

Al kad padnu kiše, kiše
Dodirnu brodski bok
Početi će da se njiše
Misleć na prvi krok.

Zaplovit će vjetrom nošen
Dragim valom pljuskan,
Konačno od ropstva spašen
Raskriljen, blistav, sam.

(Kaleidoskop0p, 'Šahinpašić')


Irfan Horozović (1947.), banjalučki je pisac koji živi i piše u Sarajevu.
(''...istodobno to je i poezija koja u svom melanholijskom, antiutopijskom stavu, jeste, ustvari, postmoderno 'preispitivanje' širokog obzora tradicije...'' - Enver Kazaz)

Sunday, December 04, 2016

Jedan za danas

Jedan čovjek se odlučio zeniti. Dvoumio se izmedju tri slične kandidatkinje. Tada pokloni svakoj po 5.000 $ i pričeka da vidi sto će one učinit s tim novcem.

Prva ode u salon za uljepšavanje. Uredila je kosu, tijelo, našminkala se, dotjerala, kupila novu odjeću i uredila vrlo lijepo za tog čovjeka.
Rekla mu je da je sve to učinila da bi mu bila sto privlačnija jer ga jako voli..

Čovjek je bio impresioniran.

Druga žena je otišla u dućan kupiti čovjeku poklone. Kupila mu je štapove za golf, neke nove dodatke za kompjuter, skupu odjeću. Dala mu je te poklone i rekla da je potrošila sve novce na njega jer ga jako voli.

Ponovo je bio impresioniran.

Treća žena je uložila novce na burzi. Zaradila je nekoliko puta više nego je uložila. Vratila mu je 5.000 $, a ostalo stavila na zajednički račun. Rekla je da želi ulagati u njihovu budućnost jer ga jako voli.

Naravno, bio je impresioniran.

Dugo je razmišljao o novcu, ženama, o tome što su one učinile s novcem i tada je odlučio.

Oženio je onu koja je imala najveće sise.

Takvi su muškarci.

POUKA

Danas se u svijetu potroši više novaca na povećanje grudi i Viagru nego na razvoj liječenja Alzheimerove bolesti. To znači da će 2040.g. postojati široka populacija starijih ljudi sa velikim, stršećim grudima i čvrstom erekcijom koji neće imati pojma sto da rade s tim.

Ukoliko odmah ne pošaljete ovu poruku barem petorici svojih prijatelja, bit će petorica nasmijanih ljudi manje na svijetu!

Friday, December 02, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Proruska Srbija

Novinar Omer Karabeg postavio je pitanje: Da Ii su predsednik i ministar inostranih poslova Srbije, Tomislav Nikolić i Ivica Dačić okrenuli leđa EU? Razgovaraju Žarko Korać, dugogodišnji profesor beogradskog Filozofskog fakulteta i Dušan Spasojević, docent Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

ŽARKO KORAĆ: Nikolić to radi konstantno, ali je to pojačao za vreme nedavnog boravka u Rusiji i po povratku iz te zemlje. Naravno, on je tamo dobio pare i obećanja da će biti podržan u predsedničkoj kampanji. On je svoju odluku da se ponovo kandiduje za predsednika Srbije praktično najavio iz Rusije uz pomoć jednog od ruskih milijardera iza kojih, naravno, stoji država. Što se tiče Dačića, to je mnogo više zabrinjavajuće. Iako je on i ranije znao da daje takve izjave, poslednjih nedelja, od kada je otvorena velika afera u Crnoj Gori, to je pojačao. Zanimljivo je da Dačić hvali Rusiju u trenutku kada Nikolaj Petrušev, čovek koji kontroliše ruske obaveštajne službe, dolazi u Srbiju gde boravi dva dana u pokušaju da izgladi taj incident. Dačić, u trenutku kada je Rusija napravila veliki obaveštajno-politički skandal u Srbiji, pomaže Moskvi izjavom da će Srbija, ako mora da bira između Rusije i Evropske unije, izabrati Rusiju. Naime, Srbija je korišćena kao mesto gde su se grupe koje su nameravale da izvedu akciju u Crnoj Gori, dogovarale i naoružavale, što je naša obaveštajna služba u jednom trenutku počela da prati i ima mnogo podataka.

DUŠAN SPASOJEViĆ: Dačić i Nikolić imaju prostor za svoje individualne aktivnosti, jer je Vučiću nekako dopalo da brani evropske vrednosti, a on ih brani na površan način. Ako u priču uvedemo i dva ministra Vučićeve vlade - Vulina i Stefanovića - onda, zapravo, vidimo da su antievropski blok i antievropska retorika u Srbiji zaista veoma snažni u poslednje vreme i to je, bez ikakve dileme, zabrinjavajući trend.

KORAĆ: Ne zaboravimo da se u Rusiji nalaze neki ljudi iz Miloševićevog SPS-a. Vi znate da su Rusi delimično nezadovoljni Vučićem, da je Medvedev nekoliko puta odlagao posetu Srbiji. Za mene je, takođe, indikativno da je tri dana pre lokalnih izbora u BiH Milorad Dodik išao kod Putina, iako on nije šef države, a Putin nije primio predsednika Srbije, Nikolića prilikom njegove poslednje posete Rusiji. Rusija je, zaista, involvirana u ovdašnje političke procese i sada se to sasvim otvoreno vidi. Ranije se to jasno videlo jedino u slučaju Tomislava Nikolića koji je izrazito proruski orijentisan na nekakav poluromantičarski način. Nikolić se nije ništa promenio, on je ostao pri svojim radikalskim stavovima, a što se tiče Dačića, koji je oportunista i važi sa čoveka koji menja stavove velikom brzinom, on je sada prvi put vrlo otvoreno proruski nastupio. Vučiću je sada sužen manevarski prostor, bez obzira što ima najveću podršku u javnom mnjenju. On se ne usuđuje da uradi ono što je uradio Milo Đukanović u Crnoj Gori, a to je - da otvoreno i direktno kaže šta misli o ruskom mešanju. Drugim rečima, Vučić objektivno sada ostaje sam na proevropskoj poziciji, jer ima opoziciju i u predsedniku države, i u pojedinim članovima svoje vlade.

SPASOJEVIĆ: U formalnom smislu on ostaje sam, ali on je najpopularniji političar i ima sasvim bezbednu poziciju. Mislim da su izjave Vulina deo taktike, tako da će Vučić, ukoliko proceni da mu je to važno, disciplinovati njega i delove svoje stranke, koje može da disciplinuje. Ne mislim tu na Tomislava Nikolića. Po meni je najvažnije da li Vučić želi da ozbiljnije nastavi sa procesom evropske integracije. Ako to želi, moraće da uđe u ozbiljniji konflikt sa Dačićem i Nikolićem.

KORAĆ: Postoje dve teze o ponašanju vrha Srbije. Jedna je da postoji podela uloga, to jeste da jedni imaju ulogu da brane Rusiju, a drugi da je napadaju ili - grubo rečeno - da jedni hvale EU i Zapad, a drugi Rusiju. Ja mislim da to nije tačno. Mislim da razlike među njima postoje. Mogućno je da je deo Vučićeve popularnosti posledica toga što on sedi na dve stolice, mada je njegovo biračko telo, zapravo, antievropsko. Njegov vodeći tabloid ‘Informer’ je izrazito proruski - u poslednja dva-tri meseca Putinova slika je praktično bila na naslovnoj strani svakog broja. Ne znam da li Vučić baš može da ućutka Tomu Nikolića, ali svakako može Dačića koji ima razne finansijske afere vezane za njega i njegovu stranku. Vučić je svestan da nema preveliki manevarski prostor kada je Rusija u pitanju. Srbija je uradila jednu katastrofalnu stvar. Ona je svoj energetski sektor prodala Rusima, tako da nije u poziciji da se previše protivi ruskom uticaju i da ga suzbija.

SPASOJEVIĆ: Stavovi Nikolića i Dačića su u taktičkom smislu do određene mere prihvatljivi za SNS koja želi da pridobije i one birače koji su evroskeptici, ali čini mi se da u poslednje vreme ta taktika počinje da stvara probleme u odnosima sa Briselom. Naime, vi možete do određene mere sedeti na dve stolice, ali ipak ne možete imati vojne vežbe sa Rusijom u trenutku kada se očekuje da im uvedete neku vrstu sankcija.

KORAĆ: EU je tragično nezainteresovana za ovaj region. Možda će u tom pogledu nešto promeniti događaji u Crnoj Gori koji počinju jako dramatično da odjekuju na Zapadu kao najdirektnije mešanje Rusije u unutrašnje prilike jedne male zemlje koja je rešila da uđe u NATO pakt. Vučića su događaji u Crnoj Gori dobro uzdrmali. Siguran sam da će Vučić izvući lekciju iz događaja u Crnoj Gori, lekciju koja nije mnogo prijatna, a to je da Rusija robusno nastupa kad zaključi da su njeni interesi uzdrmani. Vučić izbegava ono što su izbegavali i Tadić i Jeremić - a to je da prekine sa politikom sedenja na dve stolice. Bojim se da se ne izvuku obe stolice i da Srbija tresne o pod, a to je moguće da se dogodi u nekom trenutku. Vučić, zapravo, nema nijednog saveznika na prozapadnoj strani političke scene.To su razne nevladine organizacije i intelektualci koji su prozapadno orijentisani. On je u sukobu sa svima njima, ili skoro svima.To je posledica njegove autoritarnosti i njegovog radikalskog shvatanja politike - ili si moj sluga, ili si moj neprijatelj.

SPASOJEVIĆ: Sadašnja situacija u kojoj nema nekog velikog pritiska EU zato što se ona zabavila sobom, odgovara postojanju podela i produžavanju agonije sedenja na dve stolice. To može da tinja i naredne dve-tri ili pet godina, ali ako EU postane malo više zainteresovana za ono što se dešava na Balkanu, moglo bi se desiti da se odnosi u vrhu isteraju na čistac - možda čak i na predsedničkim izborima naredne godine.

KORAĆ: Ja mislim da je vrh Srbije stvarno podeljen i da je to podela koja je karakteristična za celo društvo. To je jako složena situacija: ljudi vide da se na Zapadu bolje živi i beže na Zapad, ali im je srce na Istoku i bojim se da u Srbiji rastu antievropski sentimenti i prorusko raspoloženje zahvaljujući ruskoj propagandi ali i neaktivnosti vlade.

(Radio Slobodna Evropa)

Thursday, December 01, 2016

Momci iz starog komsiluka



Sa Nesom Jocicem i Sinisom Cadjenovicem sam odrastao u starom komsiluku, tamo negdje oko skole Braca Pavlic, GIKa Kozara (kasnije Muzicke skole), Aleje uzdisaja i Strosmajerove. Njih dvojica su dvije, tri godine stariji od mene Nekada je to bila veoma velika razlika i mogli su me slobodno slati po cigare.
Danas - niti su oni mnogo stariji - niti iko od nas vise pusi cigarete.

Sliku nam uljepsava Dule Oljaca koji je iz malo sireg komsiluka.
Ako nista drugo - mozemo se jos nasmijati!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...