Monday, March 20, 2017

Gojko BERIĆ: Nacionalistička farsa


Nakon što Međunarodni sud pravde u Haagu nije prihvatio zahtjev za reviziju svoje presude iz 2007. godine u predmetu tužbe BiH protiv Srbije za genocid...


...pušten je duh iz još jedne boce – duh političkih laži, obmana i licemjerja. Istina, naše društvo već treću deceniju živi u sistemu takvih i sličnih “vrijednosti”, ali ovog puta je riječ o jednom od najvećih političkih skandala u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Glavni akteri ove bizarne priče su član državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović i, kako se ispostavilo, njegov lični agent pri pomenutom sudu Sakib Softić. Shvativši da njih dvojica ne predstavljaju državnu adresu, već da je Softićev izbor u nadležnosti tročlanog Predsjedništva BiH, Sud pravde je trenutno i rutinski odbacio Softićevu aplikaciju, čime je ovaj slučaj u pravnom smislu okončan. Žrtve su ostale zatečene ovakvim ishodom, razočarane i uvrijeđene, ali još više zbunjene, jer ih je obmanuo čovjek u čijem političkom vokabularu njihovo stradanje zauzima najistaknutije mjesto.

Ključna tačka ovog skandala je pismo iz maja prošle godine, kojim sudska pisarna u Haagu obavještava Softića da je za reviziju presude potrebno njegovo ponovno imenovanje. Izetbegović je ovih dana priznao da je znao za ovo pismo, ali je ipak odlučio da krene bos po trnju. Svoju avanturu je skrivao od šire javnosti, iako je morao znati da je bitka unaprijed izgubljena. Jedino u čemu su i on i Softić bili dosljedni bila je šutnja.

Teško je objasniti ovakav gaf Bakira Izetbegovića. Niz njegovih poteza, od kojih je najpogubniji vraćanje SDA na rigidne pozicije njene tvrde struje, svjedoče da ga je Bog mimoišao kad je birao uspješne političare. Šta ga je učinilo tako promašenim liderom – diletantizam, neznanje, loši savjetnici kakve je imao i njegov otac? Ili sve to zajedno. Njegov koalicioni partner, sada već žestoki politički protivnik Fahrudin Radončić gostovao je ovog ponedjeljka na Televiziji N1.

Na pitanje novinarke šta misli zašto Izetbegović sve to radi, Radončić je odgovorio: “To je čovjek koji je naučio da vlada po principima zatvorenog tajnog društva”. Suočen sa podijeljenim mišljenjem javnosti o tome treba li podnijeti zahtjev za reviziju haške presude od prije deset godina, Izetbegović je uzvraćao populističkom frazom da su pravda i istina iznad svega. To ne može biti sporno. Ali, šta je ostalo od te fraze?
Žrtve su, umjesto istine, dobile laž, a umjesto pravde – nepravdu. Očito je da je Izetbegović preokupiran predstojećim izborima. Ponio se kao hazarder, ali nije računao da će ga Međunarodni sud pravde tako brzo kazniti. Računao je da će neizvjesnost potrajati bar nekoliko mjeseci, dovoljno da i on i SDA steknu nove poene među Bošnjacima,
ali mu je neki tamo pisar, kako Sakib Softić podrugljivo naziva autora famoznog pisma, pomrsio račune, odmah obezvrijedio zahtjev za reviziju i istog časa stavio tačku na ovaj frustrirajući slučaj.
To još nipošto ne znači da Bakir Izetbegović neće preživjeti ovu političku lakrdiju. Iza njega stoji moćna klijentelistička struja njegove stranke, sve dobro uhljebljeni podanik do podanika. “Neću podnijeti ostavku, jer me je birao moj narod”, izjavio je Izetbegović. Uzgred rečeno, sintagma “moj narod” u politici je najčešće predmet brutalne zloupotrebe. Svakog civilizacijski osviještenog građanina prvenstveno zanima kvalitet njegove države, zanima ga vladavina prava, a nikako liderske floskule.
“Država mora biti temelj zakona. Kada je vlast u državi konfiskator, gangsterska banda koja narodu nameće svoju volju, ‘državotvorno’ stanovište je obično učešće u kriminalnom prestupu. Otpor prema takvoj ‘državi’ je prirodan, a građanska neposlušnost postaje jedino stanovište dostojno poštovanja društva”. Ne znam šta o ovom opažanju istaknutog poljskog i evropskog intelektualca Adama Michnika misle naši politički lideri, ako uopće čitaju novine. Prepoznaju li u ovom citatu državu koju vode?
Što se građanske neposlušnosti tiče, ona je u Bosni i Hercegovini na tankim nogama. Mi živimo u moralno propalom društvu rezignirane i nekompetentne gomile i zato građanska neposlušnost ovdje ne uživa nikakvo dostojno poštovanje.

Opozicija koristi priliku koja joj se ukazala i svom snagom se okomila na Izetbegovića. Ali, šta je sa onih pedesetak rofesionalnih patriota koji su mu u Vijećnici došavši po pozivu, dali bezrezervnu podršku za pokretanje revizije? Sve su to dobro obaviješteni ljudi i gotovo sam siguran da je bar polovina njih znala da Sakib Softić ne može biti agent pri Međunarodnom sudu pravde. Pa ipak su šutjeli, računajući da ako stvar upali, oni neće ostati bez priznanja, a ako stvar propadne, niti su luk jeli niti na luk zaudarali. Njihovo licemjerje je veliko. Licemjeren je i Dragan Čavić, koji je u ime Narodnog demokratskog pokreta (NDP) Tužilaštvu BiH uputio krivične prijave protiv Sakiba Softića zbog lažnog predstavljanja i Bakira Izetbegovića zbog zloupotrebe službenog položaja. “Izetbegović je napravio nepopravljivu grešku” izjavio je Čavić. Izetbegović je grešku napravio na štetu Bošnjaka, a u korist Srba i Milorada Dodika, pa nije jasno zašto ga Čavić okrivljuje. Licemjeran je i član Predsjedništva Dragan Čović, koji u tri dana daje tri različite izjave.
Najprije je tvrdio da je u ovoj zavrzlami želio biti neutralan, potom da nije želio naškoditi Bosni i Hercegovini, a treći dan da nije podržao Izetbegovića zato što se plaši da će, u slučaju da Prlić i ostali budu pravomoćno kažnjeni, BiH po automatizmu pokrenuti tužbu i protiv Hrvatske. Imamo lidere čije je ponašanje neshvatljivo – jedni štite susjednu Srbiju od haške pravde, a drugi istu brigu brinu o Hrvatskoj. Da toliko brinu o vlastitoj zemlji, Bosna i Hercegovina bi danas bila posve druga priča.

Rat je bio maska za masovne zločine i etničko čišćenje, a poslijeratne vlasti su postale maska za političke obmane, za organizovani kriminal, korupciju i nepotizam. Izmanipulisana i rezignirana gomila šuti.

Gojko BERIĆ
(Oslobodjenje)

Friday, March 17, 2017

Bilješka o autoru (Miljenku Jergoviću)


Skoro redovito na omotu ili posljednjim stranicama knjige nailazimo na ‘Bilješku o autoru’. Kada je knjiga nekog od plodnih književnika koji učestalo objavljuju knjige ta bilješka je standardna, sadrži tek nekoliko uobičajenih biografskih podataka. Međutim, kod Miljenka Jergovića je drukčije i zanimljivije, on i ovam tekstu prilazi autorski, originalno. Evo nekoliko primjera:
Miljenko Jergović rođen je 1966, u znaku blizanca. Prve dvadesettri godine proveo je uglavnom u Sarajevu, a ljetovao je u Drveniku, Podaci, Maloj Dubi, Sućuraju, Dubrovniku, Korčuli…
Zimovao je u svojoj sobi; mrzi led, snijeg i zimu.
Prvu knjigu objavio je 1988. u Zagrebu. Zove se ‘Opservatorija Varšava’.
‘Uči li noćas neko u ovom građu japanski’ prestao je dovršavati prosinca 1989.
U stvarnom životu sklon je glavoboljama i depresiji, čestim upalama grla i ogovaranju. U fiktivnom bi želio biti Korto Malteze, Hemfri Bogart ili ljubavnik Merilin Monro.

(‘Uči li noćas neko u ovom građu japanski’, Sarajevo 1990.)


La linea (Bilješka o autoru)
U ono vrijeme
Kada smo ostali bez zemlje
Čiji si koji si
Ista čuju se
Pitanja
Bosansko-hrvatski
Obavezno sa crticom
Ja sam
Ušao tako u poetiku
Crtice
I uskoro
Prestao biti
Bosanski
Prestao biti
Hrvatski
Ostala je crtica
Hodam niz nju
S jednoga na drugi
Kraj

(‘Levijeva tkaonica svile’, Zaprešić, 2014.)



Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. Posljednjih godina bavi se istraživanjem odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije. Povremeno piše pjesme, pokušava voditi dnevnik, ispisujući ga stilografom u blok za skiciranje. Proučava zemljopisni prostor svoga jezika ne bi li na taj način ponešto saznao i o samom jeziku.
Ne pripada nikome i ničemu.

(‘Doboši noći, Zaprešić 2015.)


U regiji I inozemstvu nagrađivan je za svoj književni rad. Dvije nagrade smatra važnijim od drugih: Angelus, dodijeljen mu u Wroclawu, za najbolju proznu knjigu srednjoeuropskog pisca, za roman ‘Srda pjeva, u sumrak, na Duhove’, i Njegoševu nagradu, kojom je 2015. čašćen za roman ‘Rod’.


(‘Nezemaljski izraz njegovih ruku’, Cetinje 2016.)



Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) živi u blizini Zagreba, gdje svakodnevno hoda, svojim koracima mjeri udaljenosti između sela, i analizira pojmove zavičaja i domovine. Zavičaj dopire do nevidljive crte do koje se u jednom danu može dohodati, a zatim se prije noći vratiti kući. Domovina je zemlja sa svim pripadajućim građevinama, koja se dijeli između braće i sestara nakon što roditelji umru. Često se ne podijeli nikad. Pisac je ostao jedinac u oca i majke, te se pojam domovine na njega ne odnosi. Ali o tome bi želio pisati knjige.

(‘Wilimowski’, Zaprešić 2016.)

Tuesday, March 14, 2017

Sto i jedno lice jedne pice!


Vucic, nekada Seseljev "mali od palube" i clanovi njegove Vlade Srbije, sve sa Milosevicevim portparolom Dacicem, polozili su vijenac na grob Zorana Djindjica, slaveci 14-godisnjicu od atentata na tada, predsjednika Vlade Srbije!
Ima li veceg licemjerja, lazi i lopovluka... cega li jos?!

Vise bih ih cijenio da su poslusali Boru Corbu i ostali djubrad do kraja!
Jer taj isti Vucic je samo prije nekoliko godina skidao tablu sa natpisom Bulevar Zorana Djindjica i postavljao tablu Generala Ratka Mladica.




Monday, March 13, 2017

Mario M.: Pozdrav iz Omana



Ove godine pruzila mi se prilika da posjetim veliki sajam knjiga ovdje u Muscatu. Ponio sam ja par knjiga jer i Ljilja i ja imamo naviku citati i na putovanjima, ali pomislih zasto ne kupiti neku knjigu, mozda bude i kakva rasprodaja. Iznenadjenje dozivjeh, Sajam je bio ogroman a posjetilaca nevjerovatno mnogo (doduse, bio je 3.3. petak, neradni dan ovdje). Nisam nasao nijednu knjigu koju sam procitao, mada su me neke zanimale… Naime, arapski mi ne ide od ruke, a bilo je malo (manje od 5%) engleskih (kao on mi ide) za koju bih platio min. desetak riala (oko 50 KM)…
Ne, nije bilo interesantno, gledao sam face, jako su mi interesantne…

Pozdrav sa nekih 26 st. celzija (u Omanu postoje samo dva godisnja doba: manje i vise toplo. Srecom, sada je ono doba kada temperature jos ne prelazi 30 st C).







Sunday, March 12, 2017

Moja Jelena - Jugoslovenka

People ask me about my background every time I meet someone new, because they've never heard of my name before. I reply: "Yugoslavian". The standard response is: "I've never heard anyone say that, the country doesn't exist, what are you"?
My second response is: "Bosnian", because that's what I identify most with, a cultural mix, that I was raised in. 
That answer triggers another set of questions to almost force me to pick one of the three nationalities. And so I explain my Serb roots but preface that I was raised as Yugoslavian and will only identify as such. 24 years ago I was plucked from what was once a happy childhood, so I hold onto that, and tell my little chickens that they're my little half Yugos, which they proudly identify as (the other half is Italian but that is an easy one!)


"Oci su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je dusa Slovenska
Ja sam Jugoslovenka"


************************

Ovo je danasnja objava na fajzbuku moje kcerke Jelene. Ponosan sam i sretan sto razmislja ovako. Da prevedem:

Svaki put kadsretnem nekog novog, zbog mog imena koje nikad nisu culi, pitaju me ko sam i odakle sam. Odgovoaram: "Jugoslovenka". Standardno komentarisu: "Nikad culi da iko tako odgovara. Ta zemlja ne postoji. Sta si ti?" "Bosanka" odgovaram tada, jer to je sa cime se ja najvise identifikujem, kulturni mix u kome sam rasla.

Ovaj odgovor potice novu seriju pitanja da odaberem jednu od tri nacije. Tada ja objasnjavam svoje Srpsko porijeklo ali isticem da sam odgojena kao Jugoslovenka i da se tako i identifikujem. Prije 24 godine sam izbacena iz necega sto je bilo sretno djetinjstvo, i drzim se toga, i svojim malim pilicima objasnjavam da su oni "pola Jugosloveni" i oni se s ponosom tako identifikuju. (druga polovina je Italijani, ali to je jednostaniji dio).

**************

Saturday, March 11, 2017

NENAD ČANAK : Srbija izgubila pet ratova u kojima nije učestvovala


Ruševina na mjestu nekadašnje Televizije Novi Sad je samo jedan od podsjetnika na strašne devedesete. Na pet ratova u kojima Srbija navodno nije učestvovala, ali je svih pet izgubila, saopštio je kandidat za predsjednika Srbije Nenad Čanak.

„Rat ništa ne rješava! Neka vam to kažu svi oni čiji su najmiliji platili glavom te ratove devedesetih. Neka vam to kažu svi oni koji su pobjegli iz zemlje. Neka vam kažu sve ruševine i sva groblja u ovoj zemlji“, naveo je Čanak.

Kako je naveo, ovom regionu kao i zemlji je potreban mir.

„Ono što možemo da uradimo jeste da se okupimo, da kažemo ne bilo kakvom ratu, bilo kakvom nasilju. Mi nemamo nikoga osim jedni drugih i zato se moramo zajedno boriti za mir“, zaključio je Nenad Čanak.

(SB)

Friday, March 10, 2017

Aleksandar Hemon: Novi počeci

Pitaće me pošteni čitalac što me u zadnje vrijeme nema. Mnogobrojni su razlozi, a još mnogobrojniji izgovori, ali kratak odgovor je: Trump, dabogda ga ne bilo. Otkako ga je izabralo, stanje je vanredno.
S jedne strane, spopala me potreba da pišem o trumpizmu i njegovim uzrocima i posljedicama, kao da mi od toga život zavisi, kao što i zavisi. Ta je potreba direktna posljedica osjećaja totalnog poraza i s tim vezane sramote. Nisam, tako, siguran da je američka kataklizma zanimljiva čitalaštvu koje već decenijama živi u bosanskoj. U doba nesreće, svako se sobom bavi, samo što je u mojoj glavi to sopstvo uduplano, te tako ne znamo kud tom glavom udaramo. Ne znam, drugim riječima, o čemu (sve) da pišem, koga to zanima, kome to išta pomaže. Etički govoreći, vraćam sam se na sami početak, u tačno onaj trenutak kada treba da se prevaziđe osjećaj da se pisanjem riječi samo bacaju u ponor mrklog beznačaja, kada treba da se odluči što uopšte da pišem, na ovom ili onom jeziku. Prvi i temeljni odgovor na tu etičku zagonetku je: zato što se ne može ne pisati. Ćutanje je ne samo neprihvatljivo nego i nemoguće. Krenimo, dakle, od novog početka. Polako ćemo, pa dokle dobacimo.
Jedna od posljedica Trumpove pobjede je retorička i politička invazija ličnog prostora, osjećaj, koji je nemoguće izbjeći, da sa trumpizmom nikad nisi sam. Takav mi je je osjećaj itekako poznat, još od onog predratnog vakta kad su "političari" i "politika" ušli u sve razgovore, u bračne i vanbračne krevete, u dječiji rječnik, u snove i sjećanja. Tada sam se tome odupirao tako što sam tragao za prostorom koji je bio lišen politike, za autonomnom pokrajinom vlastitog i zajedničkog uma u kojoj nije bilo onih čiji su ideologija i manjak ljudskosti zagađivali ono što sam, kao i mnogi moji, smatrali vrijednim ili čak svetim. Tada to nisam shvatao, ali sve je bilo kontaminirano radioaktivnom politikom, sve ju je absorbovalo i zračilo, sve je poprimilo drugo značenje i vrijednost, nigdje nije bilo neozračenog prostora, sve go Černobilj.
Ovaj put znam da spasa nema—tu smo gdje jesmo i to ti je to. Politika je sudbina, pa se s tom sudbinom suočavam tako što pišem, ne samo članke o trumpističkoj katastrofi, nego i knjige u kojima figurišu izbjegličke priče, uključujući i Otkud ti ovdje? (na kojoj sarađujem sa Veliborom Božovićem i za koju sam dobio PEN-ovu stipendiju) koja će se sastojati od bosanskih dijasporičnih narativa.
Ipak, potreba za suverenitetom ličnog prostora ne jenjava, pa sam se otud počeo prisjećati stvari iz djetinjstva, ne iz neke nostalgije nego iz bojazni da će mi vascijeli um--te tako i memorija--biti ubrzo poharan i zagađen. Problem sa sjećanjima je da su krhka jer su lična. Ma kako bezvrijedna bila, zaborav je kraj ličnosti.
Pa sam se tako sjetio da je Mirza, moj najbolji drug tokom osnovne škole, imao portabl gramofon na kojem smo zajedno slušali ploče. Gramofon je bio manji od longplejke, a poklopac
mu je bio mono zvučnik. Prva singlica koju sam kupio bila je Sunshine Day, od Osibise. Everybody do what you're doing/Smile will bring a sunshine day. Prva longplejka mi je bila album opskurne engleske disko grupe 5000 Volts, čiju sam izvedbu njihovog hita Doctor Kiss Kiss gledao na televiziji.
Help me Doctor kiss kiss You'll make an evil woman out of me. Just put away your demon potion Cause you're playing with my emotion. Doctor Doctor Kiss Kiss You’re changing me.
Zašto se ja toga sjećam znao bi samo, da ga ima, dragi Bog, a ovako ne zna niko. Povrh toga ja sam jedini, osim možda Mirze, koji se sjeća kako smo predano zurili u ploču koja se na gramofonu okreće, u očekivanju trenutka kad voltažna pjevačica ničim izazvana vrisne. Taj vrisak izobličen mono zvučnikom nije bio ni nalik na vrisak majke kad te ruži, niti na ono što se moglu čuti u filmovima strave i užasa. Nama predpubertetlijama taj je vrisak bio otkrovenje, glas sa druge planete gdje se, pričalo se, praktikovao prijatni fizički kontakt između nagih tijela.
Ja sam kupovinu ploča uglavno finansirao krađom, bilo da sam namjerno zaboravljao da vratim kusur, bilo da sam majci kopao po novčaniku dok je poslije posla drijemala, bilo da sam spretno obijao svoju štednu kasicu (Štedi danas, štedi sutra kod Privredne banke pa ćeš i ti imati lopticu i sanke.) Mirza je, međutim, štedio, tako što sebi ne bi kupio jogurt za doručak od para koje su mu roditelji ostavljali nego bi taj sitniš nakupljao sve dok nije bilo dovoljno za ploču. Nakon što je uštedio dovoljno za Dark Side of the Moon, najotkačeniju ploču koju smo ikad čuli, Pink Floyd mu je postao omiljena grupa.
Kupovina ploča je bila mala avantura: moralo se tramvajem u grad do Robne kuće Sarajka, na čijem su se trećem spratu prodavale ploče. Nekad je bilo dovoljno para da nakon kupovine odemo na Čaršiju na sladoled ili ćevape, ali smo najčešće trčali kući da slušamo novu ploču. Najčešće nismo ni znali šta hoćemo. Najugodniji dio rituala bio je izbor, razglabanje i razmatranje mogućnosti. Prije otprilike četrdeset godina, Mirza i ja smo tako u Robnoj kući nekim čudom nabasali na licencno izdati prvi album grupe The Clash. Ja sam ga nagovarao da to kupi. On se tome odupirao, ali ja sam bio uporan. Nakon što smo to preslušali, Mirzi se The Clash nije dopadao, čak je poslije na mene bio malo ljut jer je uludo potrošio teško ušteđene pare. Jedina stvar koja mu je legla je bila Police and Thieves, gdje se kaže: Police and thieves in the street, oh yeah,/scaring the nation with their guns and ammunition. Mene je album zbunio—ni nalik na Pink Floyd, akamoli 5000 Volts - ali mi se i dosta dopao. Najbolja stvar mi je bila I’m So Bored with the USA, mada mi nije bilo jasno kako nekome USA može biti nešto dosadno.
Sad mi je jasno. Toliko toga mi je ovdje u Americi dosadilo da ne znam šta ću od sebe, ponajviše rasizam i fašizam koji su se nekako predstavljali kao izuzetak dok ih Trump nije učinio pravilom.
Ali to je druga priča. Projekat prisjećanja me je doveo i do trenutka kad mi je, jednom ne tako davno, otac upitao: "Kako to da se ja sjećam stvari koje su se desile prije četrdeset-pedeset godina, a ne sjećam se šta je jučer bilo?" Nisam tada znao šta da mu odgovorim, ali sad znam. Ono što je jučer bilo ne pripada meni. Ono što je bilo prije četrdeset godina pripada samo meni, i tu sve počinje.


(Radiosarajevo)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...