Monday, August 21, 2017

Svetislav Basara: Ivica superanalne državotvornosti

Postidite se vlasnici prljavih mašti ako ste pomislili da superanus u prevodu na srpski znači - superčmar. Daleko od toga, superanus na (novo)latinskom znači - suveren, onaj koji je iznad svih zakona. Znate valjda na koga mislim, ali ne mislim samo na onoga na koga vi mislite. Mnogo ih je bilo i biće ih, a Dačić je jedan. Srpski superanusi su promenljiva veličina u apsurdnoj jednačini u kojoj je samo Ivica konstanta.
Elem, pre izvesnog vremena goreopisani Dačić je - najverovatnije pod visokim auspicijama aktuelnog superanusa - u javnost pustio buvu o opciji podele Kosova i blagodatima razgraničavanja na ono "što je srpsko i što je albansko" jer da je to - obrazložio je državotvorac - "najpraktičnije", a i "najbrže", a mene je ta bajata buva, koja već decenijama drema na Crvenim Banovim mnogih ovdašnjih "vizionara", učvrstila u podozrenju da je "na vrhu" pala odluka da se kosovski problem razreši na tradicionalan srpski način - smandrljavanjem, prekonoć, preko kolena, pa da se stvar zaboravi, da bi se potom o proslavama bombardovanja i Oluje arlaukalo da se to nikada ne sme zaboraviti. Znate već priču...
Neće to, međutim, tako lako ići, a zasigurno neće onako kako je išlo na tribinama UKS-a - sat govorancije o nacionalnom biću, pa onda kod Bude, na nacionalno piće i krkanluk - jer kosovski problem nije od juče (nije ni od Miloševićeva vakta), mnogo je on stariji - vekovi su u pitanju - i otuda je razložno pretpostaviti da će - uprkos poslovičnom nestrpljenju obeju strana - njegovo rešavanje zahtevati mnogo vremena.
Kao što onomad napisah: momentalno priznavanje nezavisnosti Kosovo ne bi rešilo nijedan od decenijama taloženih problema, samo bi ozvaničilo, verifikovalo (i ovekovečilo) neprijateljstvo između Srba i Albanaca koje je, da kažemo, srž tog problema. Eventualna razmena ambasadora ne bi sprečila srpske nacionalističke elite - štaviše dala bi im snažan vetar u leđa - da snevaju o ratnom pohodu na "svetu srpsku zemlju", kao što njihove albanske kaunterparte ne bi odvratila od snatrenja o kosovskoj aneksiji Niša, Kraljeva, Mrčajevaca, a možda - pu, pu pu, daleko bilo - i Guče.
Ono što je moguće (i što bi trebalo odmah učiniti) jeste otpočinjanje procesa postepene demilitarizacije i normalizacije odnosa, ne između dva parčeta zemlje, nego između Srba i Albanaca, a tu bi od pomoći moglo biti iskustvo bratskog Kipra, koji je - uprkos gorčini nasilnog otcepljenja jedne trećine ostrva - smogao snage da kiparskim Turcima pruži ruku pomirenja. I to ne na način na koji su i naši državnici spremni da je pruže - verbalno, sa ukrštenim prstima iza leđa - nego realno, tako što su autohtonim turskim Kipranima (koje zvanično smatraju svojim građanima) omogućili dobijanje pasoša, zdravstvenu zaštitu i mogućnost zapošljavanja na južnom delu ostrva. Prekardaših.
Svetislav Basara
Svet

Saturday, August 19, 2017

Crveni Oskarovac


Na tek završenom Sarajevskom filmskom festivalu (SFF) Počasno Srce Sarajeva za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti dobio je Oliver Stoun, holivudski velikan. Iako mnogo kritikovan, Stone je bio i ostao jedan od najsvestranijih filmskih djelatnika.
U svojoj dugoj i plodonosnoj karijeri koja traje od 1971. zaradio je tri nagrade Oskar (nominovan je čak 31 put - za glumu, za scneario, za režiju...).
U okviru programa SFF prikazano je nekoliko njegovih dobro poznatih naslova i najnoviji film - "Intervju s Putinom". Dokumentarac o najmoćnijem, ali i najmisterioznijem političkom državniku današnjice. Stoun je u američkoj javnosti označen kao "crveni" zahvaljujući dokumentarcima o bivšem predsjedniku Kube Fidelu Kastru ("Komandante", Tražeći Fidela" i "Kastro zimi") i bivšem lideru Venecuele Ugu Čavezu ("Južno od granice'').
Režijama i scenarijima mnogih dugometražnih (Rođen 4. Jula, JFK, Nikson, Rožene ubice, Lice s ožiljkom, Ponoćni ekspres, Snouden…), kratkometražnih filmova i dokumentaraca, ogolijevao je zanimljive istorijske ličnosti i događaje, često na kontroverzan način. Ali uvijek je ostao dosljedan sebi.
U periodu od dvije godine razgovarajući s predsjednikom Rusije snimio je četvorosatnu seriju, u Americi reklamiranu sloganom "Upoznajte svog neprijatelja".
Reditelj je naglasio da mu je cilj bio ponuditi pravu sliku ruskog predsjednika u odnosu na stereotipe i da je to ‘poziv na konačni mir između SAD i Rusije’. Međutim, mnogi gledaoci kažu da Stoun otvoreno pokazuje simpatije prema Putinu.

Najomraženije teme su mu nacionalizam i patriotizam, ali najpoznatiji njegovi filmovi se bave tim temama. ("To su dvije zle sile koje poznajem u istoriji svijeta. Uzrokovale su više smrti i razaranja ljudi i duša nego li bilo šta drugo ikada".)
Zanimljiva je Stounova fascinacija Titom: "Tito je bio jedan od heroja naše istorije. Predstavio je treći val između komunizma i kapitalizma. SAD mu nije pridodavala pažnju, nismo dobro prepoznali raskol između Jugoslavije i Sovjetskog saveza", kazao je reditelj. "Tito je bio izuzetno značajna ličnost. Bilo je zanimljivo gledati kako pregovara između dva svijeta. Jedino njega SAD nisu skinule s vlasti. Sve druge jesu. Jer SAD ne voli neutralnost. John Foster kaže da je neutralnost nemoralna. Takav je svijet bio pedesetih, i sve se više divim Titu. Očito je da su se stvari u Jugoslaviji počele raspadati nakon njegove smrti".

Oliver Stoun je rođen 15. septembra 1946. u Njujorku.

(internet)

Friday, August 18, 2017

Rade Serbedzija


Konacno zavrsih citanje knjige Rade Serbedzije “Do poslednjeg daha”. Citanje se oduzilo, ne zato sto mi se knjiga nije svidjela, vec zato sto sam je poceo citati u Banjaluci, prekinuo, nasatavio u Torontu, pa na jezeru Erie, i evo danas, konacno zavrsio u Torontu. Veoma me privukao Radetov stil, iskrenost, prirodnost, pogledi na njegov, ali i nas, zivot sedamdesetih I osamdesetih… Njegovo vidjenje rata devedesetih se u mnogo cemu slaze sa mojim vidjenjem. Ono sto posebno osjecam zajednickim je breme dvostrukog izdajnika koje Rade nosi sa ponosom a koje njega, kao i neke od nas, prati od devedesetih.
Rade Serbedzija zvijezda zagrebackih  i jugoslovenskih pozorista,  filma I televizije sedamdesetih I osamdesetih dozivljava sudbinu mnogih kojima je ideja jugoslavenstva usadjena u krv, mozak, dusu… Nakon pada Jugoslavije odjednom osjeca da ne pripada nigdje na balkanskim prostorima i poslije niza pokusaja skrasi se u Los Agelesu, gdje, zahvaljujuci svom ogromnom talentu i glumackoj vjestini i na novom, engleskom jeziku, snima filmove i sa najvecim glumackim i rediteljskim imenima Holivuda. Poneki od tih filmova su veoma priznati i gledani. 
Neposredno i iskreno opisuje dogadjaje i ljude, onako kako ih on dozivljava i nastoji da ih pri tom ne povrijedi. 


Citanje njegove knjige me neprestano vracalo na dogadjaj od prije desetak godina kada je Rade gostovao u Torontu. Naravno da smo otisli, jer propustiti nastup takvog umjetnika, ovoliko daleko od zemlje gdje smo mu se divili, bio bi neoprostiv grijeh. No, moram reci, da sam njegovim tadasnjim nastupom bio razocaran. Cak sam, nakon nastupa, komentarisao da mi je zao sto nikad u zivotu nisam naucio glasno zvizdati, onako sa dva prsta u ustima, jer bih umjesto aplauza tada Radetu uputio zvizduk. Prvo, ocekivao sam glumca - umjetnika -  zvijezdu Radeta Serbedziju, koji ce govoriti poeziju, monologe iz svojih uloga… a predstavio nam se Rade Serbedzija, zaljubljenik u stare gradske pjesme, sto je u redu - i sam sam takav, zaljubljenik u dobro vino - sto je isto tako u redu, ali ne i da na pozornici za vrijeme nastupa isprazni cijelu flasu vina. Jer Rade je ipak, i pored ogromne ljubavi, muzikalnosti i lijepom glasu, samo prosjecan pjevac, koji je nama, njegovim obozavaocima, pred kraj concerta rekao otprilike da mi njega ne bismo ni vidjeli tu u Torontu da tu pored nas ne zivi njegova sestra Milica i da mu je zaradjeni honorar pomogao da se sretne sa sestrom i njenom porodicom. Bas tako - nekorektno i omalovazavajuce! Protumacio sam da je vino bilo nesto jace nego  uobicajeno, ali i zakljucio da na Radetove “concert” vise nikada necu ici. I nisam – bar do sada…

Medjutim, citanje Radetove autobiografske knjige mi je pomoglo da shvatim ovog izuzetnog umjetnika, koji me je u jednom trenutku, jednim svojim nastupom razocarao. Shvatio sam da se radi o covjeku senzibilnom kako to samo balkanac moze biti. Covjek – umjetnik svim svojim bicem, uspjesan u svakom nastupu, obozavan od miliona, odjednom na vrhuncu svoje karijere  gubi  obozavaoce, podrsku na svim stranama i postaje jedan od mnogih, gubi tlo pod nogama, bori se sa nagomilanim dilemama, podmetanjima, zivotnim poteskocama… Iz iscitane knjige, njegovih TV nastupa i intervjua koje sam procitao, jasno je da se radi o covjeku kome je, kao i mnogima od nas,  Jugoslavija znacila sve. Kada je ona nestala, a posebno zbog nacina na koji je nestala, i Rade, kao i mnogi od nas, gubi tlo pod nogama i  trazi oslonac za koji ce se zakaciti i krenuti dalje u nepoznato… U nedostatku velikih uloga, oslonac nalaazi i u muzici koju izuzetno voli, ocekujuci da ce tu muziku i njegovu interpretaciju obozavaoci njegove glume prihvatiti. Mnogi jesu. Mnogi su i u tome vidjeli ogromni talenat Radeta Serbedzije. Ja tada nisam.

Zato, nikad ne reci nikad!

Sada, nakon procitanje knjige, nakon sto mi je Rade u njoj priblizio sebe, rado cu otici na njegov “concert” ako i kada slijedeci put posjeti svoju sestru Milicu u Torontu, ako ne zbog muzike - onda zbog jugoslavenstva koje nas spaja.

Thursday, August 17, 2017

Čedomir Petrović: Dotle, budite samo mali anđeli.

U školi ćete učiti da je ovo nekada bila zemlja sa šest republika i dve pokrajine. Kada su odnosi zahladneli, ona se smanjila, i to ćete povezati sa zakonom fizike, po kome se sva tela na toploti šire, a na hladnoći skupljaju. Nekada je najviši vrh bio Triglav, a sada niko živ to više ne zna. U II Svetskom ratu, pa i kasnije, ljudi su ovde govorili različitim jezicima, i svi smo se razumeli. Onda je neko uveo slušalice i prevodioce u Skupštinu, i više se nismo razumeli!

Uvek kada mi stariji zabrljamo stvar, kažemo – Na mlađima svet ostaje! Gde mi stadosmo, vi produžite! Još smo dužni, vi odužite … neka to ostane samo u pesmi. Ukoliko ovi stihovi postanu opterećujući, čitav svet je pred vama. Nekada je čoveku domovina ne tamo gde se rodio, već tamo gde može pošteno da radi i zaradi i živi dobro, sigurno i slobodno. Tako da i vi ulazite u ovaj svet i u ovu zemlju ne svojom voljom. Niko vas nije pitao. Možda bi se neki od vas i predomislili? Sad, šta je tu je! Pred vama je život. Živećete ga, najmanje onako kako biste vi voleli.


Ništa od ovoga, što sam vam do sada napisao, ne morate zapamtiti.
Ali, ovo probajte da zapišete negde, duboko u vašim malim glavicama.
Vaša će vam zemlja biti samo onda lepa, ako i u drugim zemljama pronađete lepotu. Učite strane jezike da bi mogli da razgovarate i razumete se sa svetom. Poštujte i volite sve dobre ljude bez obzira na boju kože.


Poštujte tuđu veru da bi i drugi poštovali vašu. Podelite radost sa prijateljima i proslavite u miru Uskrs, katolički Božić, Bajram, Pashu …
Svo bogatstvo nosite samo u sebi. Volite životinje, volite prirodu, one su jedina istina.
Budite po narodnosti ono što su vam otac i majka. Ali, budite srbin – po Tesli, budite crnac – po Net King Kolu, amerikanac – po Linkolnu, ukrajinac i rus – po Gogolju, musliman po Meši, hrvat po Tinu Ujeviću, albanac – po Majci Terezi, englez – po Tomasu Moru …


Dotle, budite samo mali anđeli.


Čedomir Petrović

Wednesday, August 16, 2017

Mario M: Ništa nije isto

Vrijeme za vino

Još se sjećamo punih autobusa koji radničku klasu svako ljeto voze na more. Sindikat je na tom planu bio vrlo aktivan. A pri povratku, društvo se veselilo na sećiji uz demižon crnog sa neizostavnom 'sve ptičice iz gore...'. Tako se stvarala kultura pijenja vina. A danas? Da li se neko iz Dalmacije vraća s demižonom? 'Ma, ništa više nije...' Baš tako!
Rana vinska iskustva moja je generacija nekada sticala na jadranskim plažama. Nenaviknutu na slatkasti prošek i varljivi opolo dočekivao je teški mamurluk. Danas 'ništa više nije isto'. Mladi su sposobniji, odrađuju pravovremene pripreme, ne mogu ih tek tako iznenaditi neki tečni opijati...
Oduvijek sam se lijepo osjećao u Dalmaciji. 'Dalmacija – farmacija' – još uvijek mi je važeći slogan. Uz sve one, većini poznate, razloge odlaska na more, meni su domaća dalmatinska vina dodatni magnet, ljetnje zadovoljstvo. Ali vrijeme čini svoje, mnogo turista sa svih strana svijeta otkrilo je čari 'našega' mora ne želeći se odreći svojih navika... Tako nastaše kokteli našeg dobrog plavca sa sokom od grejpa (?!) i dr. Uvrede su to za kvalitetno vino. A doživjeh i da mi izvjesni 'restorandžija', valjda neki Slavonac, preporuči graševinu kao najbolje dalmatinsko vino. Da se zgroziš, da se smrzneš na plus tridesetpet... 'Ma, više ništa nije isto...'
Treba se oduprijeti akcijom. Pomogao mi je lokalni prijatelj, Imenjak. Preporuči mi otočić u blizini. Treba pobjeći, biti u Dalmaciji – farmaciji, tamo gdje je bistro more, zanosni mirisi, tišina, a nema ni wi, nema ni fi...
I onda slike starih sindikalnih autobusa, prisjetim se pjesme i demižona...
Drugi dan odemo u lokalnu konobu koju sada zovu kafić... ma, nije problem u imenu.
-Imate domaće?
-Kako da ne.
Nestrpljivo očekujem neko trpko, pomalo uzbuđen iščekujem...
I onda iznenađenje - razočarenje, nikada doživljeno!
Čaše bile lijepe, one na stopicu, ali u njima vino (crno) crveno sa kockicama leda (?!). Ledeno vino, al' leden i ja! Zar ono vino koje se ne rashladjuje (ni u snu) da se služi sa ledom?!
Šokiran, ipak pitam: Zašto mi servirate ledenu bevandu umjesto vina?
Oprostite, tako nam svi traže. (Koji su to: svi?)
I vrati mi čašu (samo u frižideru) ohladjenog vina, bez leda...
Ma, koji turisti, ma, koji ugostitelji. Ali, shvatam, i kao da čujem: 'ma, više ništa nije isto...'
Iskustveno znam da na odmoru treba potisnuti nezadovoljstvo pa tako i postupim. Zovem Imenjaka: Šalji mi demižon onog svog plavca. OK! I već idući dan po dogovoru čekam brod na mulu. Odmah me prepozna' Ive što ''oni funtižel izbaci priko kojeg furešti izlazu'': Oli si ti taj, evo ti demižona!
Hvala ti puno, hajde da popijemo nešto.
Može, ja ću 'žuju', kaže Ive.

Mario M.

Monday, August 14, 2017

Gojko Berić: Grmljavina nad Bosnom


Bosna i Hercegovina je u smrtnoj opasnosti, izričit je ugledni akademik Esad Duraković. On je ovo mišljenje izrekao u nekoliko navrata, a najeksplicitnije u intervjuu za TV N1, 21. juna ove godine. Akademik Duraković, prevodilac Kur’ana i izvrstan poznavalac arapskog svijeta, smatra da je položaj muslimana općenito, pa i bh. muslimana, postao dramatičan. “Zapad širi islamofobiju, rovari i podgrijava sukobe među Arapima, koristeći netrpeljivost među raznim muslimanskim sektama, ali su najveći krivci za svoju propast sami muslimani, fanatični u međusobnom ubijanju. Pristajući da budu posvađani, nazadni i zaostali, oni zapravo ‘usavršavaju zlo’. Prebogati šeici žive u debeloj hladovini, dok Zapad vadi naftu sa njihovih polja”, kaže prof. Duraković. Kritičan je i prema Islamskoj zajednici BiH i prema najvećoj bošnjačkoj stranci: “Ljudi iz vrha SDA deklarativno su za ulazak zemlje u EU, a rade suprotno – implementiraju nekakvu bošnjačku državicu u kojoj bi islam bio vladajuća ideologija. Tako zamišljena državica bila bi neka vrsta bosanske Gaze u kojoj bi vladao haos i koja bi značila propast Bošnjaka. Bošnjaci mogu opstati samo u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.” Na primjedbu voditelja Amira Zukića da je Bakir Izetbegović demantovao takve namjere, Duraković je odgovorio: “Političare moramo cijeniti po onome što rade, a ne po onome što pričaju”, navodeći kao primjer ubrzanu arabizaciju Sarajeva. Međutim, najvažniji i najprovokativniji akcenat u Durakovićevom promišljanju sudbine Bošnjaka i BiH glasi: “Državu Bosnu i Hercegovinu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, ali je samo Bošnjaci mogu upropastiti.”
Nakon ovog intrigantnog intervjua, akademik Duraković je bio gost na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, gdje je održao predavanje na temu “Kriza u muslimanskom svijetu i reperkusije na BiH”. Iako sam bio pozvan, nije mi se izlazilo iz stana po paklenoj julskoj vrućini, u tri sata popodne, pogotovo što nisam očekivao da ću čuti nešto bitno novo, ali sam ipak otišao i to samo iz jednog razloga – da vidim koga na tom predavanju neće biti a trebao je doći. Od sedamdesetak pozvanih, došlo je otprilike njih četrdesetak. Nije bilo nikog iz Islamske zajednice niti nekog istaknutijeg člana SDA. Kad se predavanje završilo, ostao sam u dilemi da li se prisutni, sve same sijede glave, slažu ili ne slažu sa gledištima akademika Durakovića. Niko nije postavio nijedno pitanje. Kao da su se svi uplašili onog što su čuli. Muk i razlaz bez riječi! O čemu to govori, neka čitalac sam zaključi. Profesor Duraković nije jedini bošnjački intelektualac koji sa zebnjom promišlja budućnost Bošnjaka i BiH, ali je jedan od rijetkih koji se usuđuje da javno kaže ono što misli i koji se ne ustručava da svoju kritiku za stanje duha među bh. muslimanima uputi na dvije najvažnije adrese – Islamsku zajednicu i SDA.
Ali, zašto se ja uopće petljam u tu stvar, dok golema većina bošnjačkih intelektualaca, udomljena od strane svoje nacionalističke vlasti i time korumpirana, o tom najvažnijem pitanju svoga vremena – šuti? Petljam se u to delikatno pitanje zato što se na svakom koraku možeš uvjeriti da je stvarnost kakvom je opisuje gospodin Duraković autentična, ali i zato što to nije ekskluzivno bošnjačka stvar, već je to stvar i svih građana koji se i dalje ne mire sa nacionalističkim podjelama, pa samim tim i moja lična stvar. Dok o tome razgovaramo, moj lucidni kolega Boro Kontić kaže mi: “Pa vidiš da su nacionalisti pobijedili i da smo mi i nama slični postali zanemarljiva manjina. Rat je i vođen zato da bi se ovi narodi razdvojili. Ne vidim nešto da se ijedan narod protiv toga buni.” Da su nacionalisti pobijedili i da u slavu svoje pobjede mogu otvoriti šampanjac, o tome sam pisao čim se rat završio. Istina, tada je još bilo neke nade da njihova pobjeda neće biti dugog vijeka. Ali, nada je nestala onog trenutka kad je ovdašnja Socijaldemokratska partija (SDP) uništena glupošću ili podlošću, sasvim svejedno, njenih prvaka. To je nacionalistima otvorilo put ka njihovim “višim ciljevima”.
Milorad Dodik grmi neki dan kako je Bosna i Hercegovina “najgore mjesto na svijetu za život”. Valjda zato što je još uvijek cjelovita i što ne postoje nikakvi izgledi da srpski ratni plijen, kršten u Daytonu kao Republika Srpska, bude na pladnju izručen Beogradu. A ako se to jednoga dana ipak dogodi, Srbi će, uvjeren je Dodik, živjeti u svesrpskom raju, a ne, kao sada, u bosanskom paklu. Dodik permanentno drži otvorenim pitanje ujedinjenja Republike Srpske, koju naziva državom, sa Srbijom. Njega u stopu slijedi njegov politički pajdaš Dragan Čović, koji je na ovogodišnjoj manifestaciji “Lipanjske zore” izjavio da ne samo što će sigurno doći do promjene Izbornog zakona BiH nego će “Hrvati u reorganiziranoj BiH živjeti na područjima koja je čuvala Herceg-Bosna i koja je oslobodio i obranio HVO”. Komentarišući ovu izjavu, Radio Slobodna Evropa je objavio tekst “Čović uputio javni poziv Hrvatima na preseljenje”. Dodikov i Čovićev problem je, međutim, u tome što je mnogo lakše mahati papirnatim planovima nego ih ostvariti. Situacija bi se preko noći promijenila u njihovu korist samo u slučaju da Bakir Izetbegović izjavi da i Bošnjaci žele svoju “državu”.
Na prostoru bivše Jugoslavije desile su se dramatične promjene. Svijet vrijednosti koje su spajale narode Bosne i Hercegovine razoren je i arhiviran. Gledajući razumno, cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina nema u svijetu stvarnih prijatelja. Ni Zapad, ni Rusija neće sutra ginuti za takvu stvar. Tzv. iskrena prijateljstva ne znače mnogo i ne zanimaju me, jer ona ne koštaju ništa i nikoga ne obavezuju. Predmet konkretne pažnje i konkretnih interesa su samo jedan, drugi ili treći bh. narod. Srbiji i Rusiji je stalo isključivo do ovdašnjih Srba, Hrvatskoj do Hrvata, a Turskoj do Bošnjaka. Takva prijateljstva se sve više pretvaraju u političko pokroviteljstvo i samo dodatno razdvajaju tri naroda. Ali drukčije, izgleda, ne može biti.

Gojko Berić (Oslobodjenje)

Saturday, August 12, 2017

Moj Veljko


Na danasnji dan, prije petnaest godina, otisao je moj otac Veljko. Otisao je tamo gdje su ljudi bolji. Otisao je zeljan svojih najblizih, svoje djece, unucadi... bez kojih je zivio poslednjih deset godina svoga zivota. I pored toga uvijek je ponavljao: "Dobro je sto ste otisli..."
Zelio bih da mene moja djeca i unuci pamte onako kako ga ja i moja djeca pamtimo.
Bio je dobar covjek, dobar otac i deda.

Pocivaj u miru, Veljko moj.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...