Monday, October 20, 2014

Konstantin Koča Popović (1908–1992)

*************************
Kada su 1951. godine, prilikom obeležavanja desetogodišnjice formiranja Prve proleterske brigade i dodeljivana priznanja, među 282 nova nosioca Ordena narodnog heroja nije bilo Koče Popovića. Preživeli pripadnici brigade više puta su prekidali Titov govor ispred Doma garde u Topčideru povicima: "Koču za heroja! Koču za heroja!"
Na to skandiranje Tito je odgovorio: "Ovo što vi radite, primam kao vaše nepovjerenje prema Politbirou, prema meni lično! Vi vrlo dobro znate da svi predlozi za narodne heroje dolaze u Politbiro i tu se odlučuje ko će dobiti taj orden. Kako vi ovdje protestirate izlazi da smo mi nešto pogriješili, da vi nemate povjerenja u taj naš rad. Ja ne odobravam vaš postupak, ali ja ću to srediti s vama. Ako drug Koča nije proglašen za narodnog heroja, to ne znači da neće..."
Dve godine kasnije, povlači se iz vojne službe u činu general-pukovnika. Te 1953. godine dodeljen mu je Orden narodnog heroja. Iste godine postaje ministar spoljnih poslova SFRJ, što će ostati do 1965.
Posle smene Aleksandra Rankovića na Brionskom plenumu, Koča je 1966. postavljen na dužnost potpredsednika Republike, ali videvši da nema velikog uticaja, povukao se već naredne, 1967. godine. Član Predsedništva CK SKJ postao je oktobra 1966. Za člana Centralnog komiteta SKJ biran je na Šestom, Sedmom i Osmom kongresu SKJ, a na Desetom kongresu izabran je za člana stalnog dela konferencije SKJ. Bio je član prvog CK KP Srbije i član Saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije od 1966. do 1982.

Koča se definitivno povukao iz politike 1972. godine, nakon čistke tzv. liberala u Srbiji (Marko Nikezić, Latinka Perović, Mirko Tepavac). U znak solidarnosti sa smenjenim srpskim partijskim rukovodstvom podneo je ostavku na funkciju člana Predsedništva SFRJ.

Na bujanje srpskog nacionalizma, kada je Milošević bio na vrhuncu vlasti, gledao je sa prezirom. U svom dnevniku je zapisao: "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj istoriji."
Umro je u Beogradu 20. oktobra 1992, na Dan oslobođenja. Poslednja Kočina želja je bila da na odru ispred krematorijuma bude sam, "da pored njegovog kovčega izostane defile hipokrita". Sahranjen je bez ikakvih počasti, venaca i okupljanja.

OKTOBAR 1944: Popović i Dapčević u oslobođenom Beogradu

Saturday, October 18, 2014

Dr Srđan Bogosavljević: NISAM BIO U PRAVU



Statistička istraživanja, što je moja osnovna preokupacija, snimak su trenutka, mera šta se dešava u društvu ili sa bilo kojim fenomenom koji se istražuje i kada se još imaju trendovi, postaju perfektno sredstvo za sagledavanje realnosti.
Realno, statistika gleda u retrovizor, a unapred se vidi po analogiji sa nečim što je bilo ranije ili na osnovu nekih matematičko – statističkih modela.
Pre nego se desio rat napisao sam tekst u ''Ekonomskoj politici'' pod naslovom ''Kako rasturiti Jugoslaviju'', gde sam na bazi matematičko – statističkog modela zaključio da svako ko pokuša da napravi etnički čiste granice na 'srpsko – hrvatskom' jezičkom prostoru, dakle, prostoru gde je bilo 700.000 mešovitih brakova, mora da se nekako reši najmanje milion i dve stotine hiljada ljudi da bi se teritorije etnički homegenizovale. Mislio sam da sam ciničan i da je ta cena svima jasna, pa da se niko neće usuditi da se takvim stvarima igra. Nisam bio u pravu.
Dr Srđan Bogosavljević

(citat profesora matematike iz Beograda)

Friday, October 17, 2014

Thursday, October 16, 2014

Iz BL arhive: PRVA BANJALUČKA KINA

Kino Edison
Muzika je bila povezana s razvitkom filmske umjetnosti. U vrijeme nijemog filma na svakoj predstavi bila je priređena vokalna i instrumentalna pratnja. Prve filmske predstave sa svojim elektrobioskopom imao je Karlo Fridrih Lifka iz Saza u Češkoj. Na jednom od narednih gostovanja 9. juna 1905. u Banjaluci mu se rodio sin Karlo Aleksandar Lifka, koji je dobio ime po Aleksandru Lifki iz Saza u Čehoslovačkoj. Obojica su značajna imena u jugoslovenskoj filmskoj industriji.
Prvo moderno kino u Banjaluci otvorio je 20. maja 1911. draguljar i zlatar Moric Gotlib. Nazvao ga je „Elektro-bioskop". Ali ga je već 31. avgusta 1911. prodao Ignacu Faulveteru. Prve filmske kadrove o Banjaluci snimila je firma „Pathe Freres" juna 1914, kad je snimala film o prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine. Film je sačuvan i 4. aprila 1920. donesena je odluka da se otkupi. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu dala je saopštenje 2. marta 1920. da je „Bosna" d.d. za filmsku industriju dobila odobrenje da u Sarajevu otvori svoju filijalu i djeluje na području Bosne i Hercegovine. Drugo filmsko snimanje Banjaluke bilo je u avgustu 1935, kad je u Banjaluku doputovao Franjo Ledić, suvlasnik Narodne filmske industrije u Zagrebu. On je 16. avgusta 1935. započeo snimanje kadrova u Banjaluci za film o EEE Vrbaskoj banovini.
Nekadašnje kino Komunističke partije „Union" od 23. decembra 1921. postalo je vlasništvo Antonije Stevanović i Ljubomira Dimitrijevića. Ime je promijenjeno u „Balkan". Dimitrijević je ostao vlasnik do 4. decembra 1930. Kino „Edison" bilo je vlasništvo Josifa Gasparidesa. Od njega je 10. septembra 1925. godine kino kupio Vlado Milanović i vodio do 25. septembra 1937. Mladen Ćurčija, vlasnik moderne parne pekare, otvorio je Ton-kino „Građanski". Na temelju dozvole od 12. februara 1937. godine kino je preselio u Aleju. Pola godine iza toga, 24. septembra 1937, Mladen Ćurčija je registrovao „Luksor-ton kino" i „Palaston kino", oba moderno opremljena.

(iz Banjaluka, 1990. - Milan Vukomanović)

Wednesday, October 15, 2014

Vladimir Ilić: Četnici treba da proslavljaju oslobođenje Beograda


Četnici treba da proslavljaju oslobođenje Beograda. Njihovi vidljivi simboli i ulozi biće i te kako prisutni.
Doći će predsednik republike, koji je četnički vojvoda. Biće sigurno mesta i za onog čoveka koji je na Dedinju (o trošku ljudi kojima smanjuju plate i penzije) kustos muzeja svojih predaka. Njegov otac je mesec dana pre oslobođenja Beograda naredio četnicima, kojima je bio vrhovni komandant, da priđu partizanima, ili će, u protivnom, počiniti veleizdaju. Oni su, mesto partizanima, većinom prišli reci Drini i pobegli u Bosnu. Vratili su se dva pokolenja kasnije, i zauzeli Beograd. To što je među povratnicima mnogo partizanskih potomaka, ne menja na stvari.
Beogradski političari će se oko Putina gurati kao senćanski direktori opštinskih javnih preduzeća oko Ota fon Habzburga, pre osam godina. Blizina harizme jeste izvor autoriteta. Nije isto sedeti na trideset trećem ili na trideset petom mestu od harizmarha, dok on, u društvu vojvode-predsednika (podseća na fon Hindenburga, koji je bio feldmaršal-predsednik), ili predsednika opštine Senta, jede malu mrtvu prasad, ili Wienershnitzel, a možda i neke primerenije đakonije.
Putin će na paradi povodom oslobođenja Beograda predstavljati Rusku Federaciju, državu kojom vladaju oligarsi. Predsednik Srbije predstavljaće državu u kojoj su u godinama posle oslobođenja Beograda oslobodioci ukinuli veleposede, dali ženama pravo glasa, nacionalizovali industriju, izjednačili religije pred zakonom, uveli mogućnost razvoda i stvorili gornju klasu društva u kojoj su još 1986. roditelji 55% onih na vrhu bili seljaci, a 30% radnici.
Predsednik vlade je svojedobno, kao ministar informisanja, obasjan sjajem tadašnjeg četničkog vojvode – harizmarha (neka građani Srbije sude o Vučiću na osnovu toga kako se poneo prema Šešelju: hoće li biti lojalniji nepoznatim biračima?), praktično džabe dobio od države stan o kakvom Beograđanin, koji odnedavno čini prekršaj dok se švercuje javnim prevozom, može samo da sanja. On zagovara protestantsku etiku rada (naravno, ispod brade pravoslavnog patrijarha i sa crkvenim blagoslovom: sreća hoće da bude legitimna, pisao je njegov omiljeni autor), odricanje, uštede. Poznato je da neki naprednjački direktori imaju preko milion dinara neto plate.
Šta je četništvo, osim što je kolaboracionizam, klerikalno-rojalistički konzervatizam i ubijanje muslimana? Četništvo je antikomunizam. Treba verovati Mihailoviću (sad će da ga rehabilituju: što su započeli Homen i demokrati, završiće Antić i naprednjaci), Vasiću, Moljeviću. Treba verovati i knjizi „Vlada na bespuću“ Veselina Đuretića.
Četnike današnja vlast ne glorifikuje zbog ubijanja Bošnjaka; ona im to samo prećutno oprašta. Njoj su oni potrebni da bi uspostavila idejni kontinuitet sa društvenim nejednakostima za čije zadržavanje su se četnici zalagali.
Za razliku od ljotićevaca i ustaša, četnici nisu bili fašisti; bili su samo njihovi saveznici. Fašizam je apologija nejednakosti, prenošenje odnosa kakvi vladaju u neljudskom svetu biološke borbe za opstanak, u društvenu zajednicu. Nacisti su ubijali one koji su smatrali rasno manje vrednim; kapitalizam ubija socijalno slabe. Nema fašizma bez kapitalizma. Ali, ne može biti ni kapitalizma u Srbiji bez rehabilitacije četništva; da su ljotićevci bili jači, vlast bi rehabilitovala i Marisava Petrovića. Vlasti je potreban idejni kontinuitet da bi legitimizovala stvaranje i neprestano pogoršavanje zverskih uslova života.
Neka četnici slave oslobođenje Beograda: oni su ga danas zauzeli. Fašizam nije samo apologija nejednakosti, nego i nasilja. Današnja vlast koketira sa nasleđem fašističkih kolaboratora, ali sama još nije fašistička. Čeka se da počne sa otvorenim nasiljem.
A ona druga strana, koja je oslobodila Beograd i koja je (za)sada poražena: Krleža je pisao da joj ostaje samo šaka olovnih slova; Todor Kuljić svojim studentima predaje o jednakosti svih koji nose ljudski lik.


Peščanik.net, 03.10.2014.

Tuesday, October 14, 2014

Sudbina Aralskog jezera


O Aralskom jezeru na granici Uzbekistana i Kazahstana, sa pritokama Amu Darji and Sir Darji,  ucili smo na casovima Geografije, vjerovatnoi u Osnovnoj skoli i u Gimnaziji.
Zato se vjerovatno jos danas sjecam pritoka koje cine ovo jezero. Kako to da se danas ne sjecam sta sam juce jeo, vjerovatno je pitanje za neke doktore koji su specijalizirali gerijatriju.
Elem, citam da se proces kopnjenja ovog jezera, o kome smo tih dalekih sezedsetih culi i citali, nastavio i u medjuvremenu jezero je skoro potpuno nestalo.
Razlog je naravno covjek i njegova zelja da koristi i iskoristava prirodu – do daske.
Rijeke pritoke, lijepih imena Amu Darja i Sir Darja koristene su za bjesomucno navodnjavanje polja pamuka koji se naravno dobro prodaje.
Koristene, koristene i jos se koriste, ali vode koja je doticala do jezera je sve manje.
Jezero je skoro potpuno presusilo – unisteni svi oblici zivota u njemu. 
Unisteno ribarstvo i pratece industrije.
I tako je zbog jedne industrije i vece zarade unistena drugu, koja ce na kraju unistiti i samu sebe.
Sve to je rezultat covjekovog neshvatanja znacaja balansa u prirodi i njegove  nebrige o okolini koja ga okruzuje.
Da li ce covjeku uspjeti da na kraju unisti i samog sebe ostaje da vidimo. Naravno samo neki od nas koji namjeravaju zivjeti jos hiljadu godina.
Nadu ipak budi pokusaj Kazahstana da, uz pomoc kredita medjunarodne banke, podigne nivo vode u sjevernom dijelu jezera. Za sada su ga u poslednjih nekoliko godina podigli za 8 metara, sto nije beznacajno.

Uzbekistan jos uvijek gaju pamuk.




Monday, October 13, 2014

Drago Bojić: Univerziteti su fabrike neznanja i tuposti


Univerziteti su privatno vlasništvo političkih partija i taoci njihovih interesa. Posljedica toga je posvemašnja neobrazovanost u društvu, kultura ne-mišljenja, korumpirane akademske zajednice čiji se članovi regrutiraju po stranačkoj lojalnosti. Ljudima kojima je stalo do kvalitetnog obrazovanja morala bi se gaditi i sama pomisao na nacionalizirane univerzitete, akademije, škole. To su inkubatori zatucanosti – fabrike neznanja i tuposti
Nakon našega – nažalost itekako poznatoga – prvoga intervjua s fra Dragom Bojićem, u travnju 2013., drugi put razgovaramo s ovim bosanskim franjevcem - ovaj put o aktualnim društveno-političkim temama.

*U tijeku je predizborna kampanja. Uglavnom vidimo natjecanje za vlast i moć između ideologija i ljudi koji su i doveli našu zemlju u ovakvo stanje, ali tvrde da baš oni i samo oni su rješenje naših problema. Za početak općenito, koji su Vaši osnovni utisci o rujanskome dijelu kampanje i čemu se nadate nakon 12. listopada?
Svođenje politike na borbu za vlast i moć pretvara predizborne kampanje u parade gluposti i bahatosti. Ali upravo predizborne kampanje najbolje oslikavaju našu političku scenu i njezine aktere: uglavnom je riječ o nezajažljivim i beščasnim ljudima koji ne prežu ni od čega. Teško da će se išta bitno promijeniti nakon izbora i moglo bi biti još gore. To će dodatno otežati ionako teško socijalno stanje ljudi i nužno dovesti do novih protesta koji bi sljedeći put mogli biti i masovniji i odlučniji i radikalniji. Političari svojim ponašanjem riskiraju da im ljudi sljedeći put dođu pred vrata kuća, vila, rezidencija, partijskih središnjica. Možda ih jedino strah i može zaustaviti u daljnjem izrabljivanju, pljačkanju i sluđivanju ljudi.

*Na hrvatskoj političkoj sceni u kampanji „vizuelno“ dominira HDZ BiH, koji se – kao i do sada – ne susteže koristiti svećenike i crkvu kao svoju maskotu, a svete mise kao predizborne skupove. Koliko je HDZ-u značajan taj kapital i što od toga ima Crkva?
Sprega između političkog (stranačkog) i vjerskog (religijskog) postoji od početka višestranačja u Bosni i Hercegovini. To je slučaj i kad govorimo o HDZ BiH i Katoličkoj crkvi, iako pritom ne treba zaboraviti predstavnike Katoličke crkve koji ostaju na distanci i prema toj ali i prema drugim stranačkim politikama. Vjerski službenici sve kad bi i htjeli ne mogu ponekad izbjeći političare (primjerice kad je riječ o obilježavanju obljetnica stradanja i sličnim manifestacijama), ali mogu i trebali bi izbjegavati predizborne skupove stranaka i zaštititi vjerske simbole i objekte od političkih i stranačkih zloupotreba. Vjerski službenici su istodobno i građani ove zemlje i imaju pravo na vlastito političko i stranačko opredjeljenje, ali ne bi smjeli zloupotrebljavati svoju poziciju i vjerski simbolički kapital kako bi favorizirali određenu stranku. Oni bi po svom zvanju i službi trebali biti na kritičkoj distanci prema svakoj politici i izbjegavati svaku vrstu strančarenja.

Za razliku od Čovića i njegove stranke, koji ne prestaju parazitirati na mitu o Herceg-Bosni i trećem entitetu, Devedesetka s Martinom Ragužom pokazuje, bar u retoričkom smislu, zaokret prema Bosni i Hercegovini, govori se da je OVO naša zemlja. Koliko je, nakon svega, taj zaokret iskren, i kolike su šanse da ta ideja među Hrvatima prevlada onu getoističku i antidomovinsku? Ima li nade za Hrvate u BiH?
Samostalni izlazak na izbore HDZ 1990 već po sebi je izraz političke hrabrosti i odlučnosti, pogotovo uzme li se u obzir da stranke okupljene oko HNS-a (a zapravo HDZ BiH) imaju veliku podršku hrvatskog biračkog tijela, institucija hrvatskoga „stolnog grada“, HDZ-a iz Hrvatske, pa i dijela Katoličke crkve. Da li je to početak nove dugoročne politike i da li će HDZ 1990 održati predizborna obećanja i biti alternativa unutar hrvatskog biračkog tijela, treba tek vidjeti. Oprezan sam zbog toga što je ova stranka i prije četiri godine u predizbornoj kampanji slično najavljivala da bi nakon izbora odustala od toga. U svakom slučaju, bosansko-hercegovačkim Hrvatima je potrebna alternativa kako bi izašli iz političkog jednoumlja.

Na jednom predizbornom skupu svoje stranke Milorad Dodik pozdravlja prisutnoga „gospodina Čordaša“, kadra HDZ-a, dok istovremeno negira npr. genocid u Srebrenici, i ističe da on i SNSD uživaju podršku HDZ-a. Što je, po Vama, motivacija i sadržina toga pakta?
Davor Ćordaš je „politički hercegbosanac“ i sluga republičko-srpske ideologije. Uostalom, o svome savezu s Draganom Čovićem i s HDZ BiH, Milorad Dodik je u više navrata, hvalisavo i otvoreno govorio, prkoseći političkom Sarajevu i bošnjačkoj politici koja, s druge strane, svojim nacionalističkim i unitarističkim ambicijama ide na ruku i Dodiku i Čoviću. Stvari su posve jasne: na taj način Dodik osnažuje svoju i poziciju Republike Srpske, a Dragan Čović među Hrvatima održava fantazmu o trećem entitetu. To je nastavak politika iz devedesetih godina koje dugoročno gledano mogu voditi u nove konflikte. Nijedna od tih politika, ni republičkosrpska ni hercegbosanska (trećeentitetska) ni unitarističko-bošnjačka nije ostvariva bez novih sukoba.

*Čović i njegova stranka drže pod kontrolom Sveučilište u Mostaru. Rektorica Ljerka Ostojić za potrebe HDZ-ove kampanje doslovno kaže: „Suradnja Sveučilišta u Mostaru i politike, koju vodi Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine na čelu s dr. Draganom Čovićem, rezultat je i temelj preklapanja interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.“ Kako to komentirate?
To nije slučaj samo s Mostarskim sveučilištem, to vrijedi gotovo za sve univerzitete i cjelokupni obrazovni sustav. Univerziteti su privatno vlasništvo političkih partija i taoci njihovih interesa. Posljedica toga je posvemašnja neobrazovanost u društvu, kultura ne-mišljenja, korumpirane akademske zajednice čiji se članovi regrutiraju po stranačkoj lojalnosti. Ljudima kojima je stalo do kvalitetnog obrazovanja morala bi se gaditi i sama pomisao na nacionalizirane univerzitete, akademije, škole. To su inkubatori zatucanosti – fabrike neznanja i tuposti.

*Kako gledate na stanje u bošnjačkom i u onom „građanskom“ dijelu političke scene uoči ovih izbora?
Bošnjačka politička scena jest najpluralnija, ali tu je više riječ o međusobnoj borbi stranačkih prvaka i njihovih poslušnika nego o različitim političkim konceptima. U ratu su pripadnici bošnjačkog naroda bili žrtve velikosrpskih i hrvatskih nacionalističkih aspiracija, a sad se na njima iživljavaju njihovi vlastiti politički predstavnici. Jedni ih guraju u nacionalizam, drugi ih uz pomoć vjerskih službenika žele fundamentalistički islamizirati, treći im žele nametnuti identitet žrtve, uvlačeći ih u autoviktimizaciju s osvetničkim ambicijama, što, dugoročno gledano, može biti pogubno i za njih i za druge. Slabost građanskih političkih opcija ne proizlazi samo iz nemogućnosti da se suprotstavi nacionalističkim politikama u ovoj zemlji, kako god to nije nimalo jednostavno, već je i posljedica političkog i moralnog sunovrata predstavnika tih političkih opcija.

Političke elite su pokvarene, vjerske institucije kompromitirane, a socijalno i ekonomsko stanje ionako već odavno teško. Izgubili smo svaku društvenu čvrstu točku. Kako dalje, što je činiti pojedincu u situaciji poput ove, u čemu pronaći barem tračak nade?
Najveći problem ovoga društva jest odsutnost etičkih načela. Uspostavljena je logika života po kojoj je sve dopušteno ako to donosi korist pojedincu. Pritom profitiraju lažljivci, grabežljivci, varalice, licemjeri, šverceri, kompromiseri, oportunisti… Tko se suprotstavi takvoj logici, mora računati s velikim rizicima, egzistencijalnim problemima, sa samoćom, nerazumijevanjem, ismijavanjem i prezirom drugih. Posvemašnja odsutnost odgovornosti i morala je najgore što nam se dogodilo u novijoj povijesti. Čovjek, njegovo dostojanstvo, njegova čast ili kako bi to stariji rekli – njegov obraz sve manje se cijene i sve su jeftiniji. Neoliberalni etno-klero-kapitalistički svijet sliči velikoj pijaci na kojoj se trguje ljudskim dostojanstvima i životima. Što više bude ljudi koji će se tome suprotstaviti, računajući pritom i s rizicima, to će i ovo društvo biti zdravije i ljudskije.

Saturday, October 11, 2014

Voki Erceg: Što je muškarac bez brkova




Odlučih se, prije nekoliko dana da pustim brkove, s jednom jedinom namjerom: da ih ne brijem dok ne završim film.

O brkovima je toliko rečeno, tačnije o istoriji i značenju brkova, da ja tu prosto nemam šta da dodam; mogu jedino da kažem da osećam, da meni, lično ne stoje (prvi utisak moje supruge).

Da li zbog izvjesne paranoje usljed komentara moje drage Nataše, supruge, imam osjećaj da ljudi na ulici obraćaju pažnju na mene - a nisam siguran koliko mi to prija.

Naravno, da nemam ništa protiv brkonja, avaj!, sad sam i ja jedan od njih. Uostalom moj otac je dobar dio života nosio brkove; mislim da je to posljedica njegove izvjesne sklonosti ka sviranju pjesama Miše Kovača i drugih dalmatinskih bardova.

Stoga, molim vas, pomozite nam da privedemo snimanje filma kraju: donacijom, sugestijama, komentarima - možda čak i prosljeđivanju informacija o projektu - donacijom :) pomozite mi da "skinem" ove brkove. Adresa je: http://igg.me/at/gpdoc.

Hvala svima! Vaš Voki!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...