Thursday, May 26, 2016

A. Ravlic:Nekoliko banjalučkih sportskih anegdota


(prema sjećanju novinara Aleksandra Ace Ravlića)
Prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, među banjalučkim nogometašima se isticao bekovski par Pero Katić, poznatiji kao Pero Blum i Aci Kezić. Nastupali su u u omladinskom društva "Kozara", a potom i u momčadi sa Predgrađa. Prijatelji na terenu, ali i van njega uvijek su bili spremni na šalu.
Ostalo je zabilježen događaj koji se godinama prepričavao, posebno u kafanama, naročito među sportašima i sportskim radnicima (…Žiža Kuruzović, Zdenko Šašić,…). Naime, na utakmici u Mrkonjić Gradu kada je lopta odletjela u kukuruzište, Pero Blum je odjurio za njom. Spazivši bundevu slične veličine i boje, bržebolje ju je otkinuo, došao do autlinije i "loptu" ubacio u igru. Kiko Bukić, koji se isticao temperamentom i hitrošću, u žaru borbe, podmetnuo je glavu i pao k’o pokošen. Ipak, sve se dobro završilo i nakon liječničke pomoći svi su se slatko smijali…


***

Brane Krivokuća, dugogodišnji igrač Borca, rado je pripovijedao dogodovštinu iz vremena kada je, u drugoj polovini šezdesetih, Borac trenirao nekada vrsni branič zagrebačkog Građanskog, Partizana i Sarajeva, nadasve reprezentacije, Miroslav Brozović zvani Meho.
‘’Na sastanku prije utakmice sa Šibenikom Meho nam daje upute. Obrati se meni: Ti, Brane, pripazi na Roru, ne daj mu da primi loptu.
Ali, čujte Meho, Rora nije više u Šibeniku, otišao je poodavno u Dinamo - primjetim, smiješeći se.
Meho se ne da zbuniti: Svejedno, bit' će neki drugi Rora, jeb.. mu mater.
Kasnije smo se svi nasmijali, pa i Miroslav Meho Brozović.’’

***
Pedesetih godina u Borcu se pojavio zanimljiv trenег Bio je Mađar, svi su ga zvali Mirko Baći iako je pravim imenom bio Emerich Juhas. Slabo je govorio naš jezik, pa se često služio gestikulacijama u razgovoru sa igračima.


Uvijek pripravan na šalu, Enver Hadžiabdić Ćopi koje i studij pretpostavio nogometu, upijao je svaku riječ i gestikulaciju novopridošlog trenera:
‘’Želi nama Mirko Baći objasniti kako će biti nepovoljni vremenski uvjeti za igru, pa će ti nama, uz neprekidno gestikuliranje rukama, "sutra padati kiša i ono belo", misli na snijeg, ali ne zna
kako se to kaže, pa će se pomoći sa onim uhuuhu, biva hladnoćom, pa će zapuhati i u prste. A kad htjede reći da će biti vjetrovito, Mirko Baći, ne može da se sjeti riječi, ali se dosjeti da imitira duvanje vjetra. Ma, šta da pričam, bio je to pravi šou program u svlaćionici.’’ – sjećao se popularni Ćopi.

(Banjalučke anegdote)

Wednesday, May 25, 2016

KAKO JE UĆUTKAN DUŠKO RADOVIĆ: Rečenica koja je došla glave najvećoj legendi Beograda

Tekst sam preuzeo iz Ekspresa. Zanimljiv je jer govori o zadnjim danima urbane beogradske legende ciji su se aforizmi umnozavali, prepricavali i citali u cijeloj Jugoslaviji. Koliko tekst u svim detaljima odgovara cinjenicama, ja ne mogu potvrditi. Oprezan sam sa svim informacijama danas objavljenim na internetu. 
No i  pored toga, preporucujem vam tekst jer mi je bio zanimljiv i otkrio neke detalje iz zivota Duska Radovica koje nisam znao.

*******************

Redakcijski telefoni na vrhu “Beograđanke” usijali su se tog jutra, datum skoro niko i ne pamti, ali, kažu, bilo je to negde između 1982. i 1983. godine.
Beograđani zovu Studio B. Prošlo 7.15, a nema Duška. PANIKA! Neka muzika svira, ali odzvanja tišinom, svi se upinju ali džaba – na talasima koji se šire od Terazija prema Kalemegdanu ne čuje se onaj promukli glas da ih posle onog legendarnog“Beograde, dobro jutro!” probudi, otrezni, kaže ono što svi misle, ali ne umeju, ili, možda, ne smeju da kažu…
Ispostaviće se ubrzo da se taj glas i to “Beograde, dobro jutro!” više nikada uživo neće čuti sa talasa velegradskog radija. Ugasiće ga politički moćnici.

“Gašenju” Duška Radovića, legendarnog pisca, pesnika, radio i TV voditelja prethodiće, po sudu Partije, veliki i svakim danom sve veći broj “nepodobnih” političkih aforizama kojima urbana  legenda budi pospane Beograđane ušuškane u prividni spokoj osamdesetih.
Ivan Stambolić, prvi čovek Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i general Nikola Ljubičić, predsednik predsedništva Srbije, koji su posle smrti Josipa Broza Tita držali poluge moći, pomno prate šta Radović govori u etar. Prate, i od ranog jutra se nerviraju.
“Jesi li čuo šta je onaj ludak jutros rekao!”, grmi i svako malo jada se Ljubičić nekadašnjem gradonačeniku Beograda Branku Pešiću posle jutarnjeg moždanog treninga koji genijalni Duško forsira ranom zorom sa vrha “Beograđanke”.
– Te Duškove opaske i aforizmi mnogo su smetale Stamboliću. Jednom prilikom se, kada je sa prijateljima malo popio na svojoj vikendici, pohvalio: “Onaj Radović opet ne pazi šta priča, moram sutra da mu izvučem uši” – kaže za Ekspres Dušanov brat Brana Radović, kome je ovaj detalj kasnije, posle Duškove smrti, prepričao jedan od svedoka.
Čašu partijske žuči prelila je, kaže, ova Duškova rečenica, izgovorena u etru:
“Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih”.
Ispostaviće se da su ovi posle Tita bili sujetniji i surevljiviji od njega. Stvari postaju ozbiljne. Radović će ubrzo biti glavna tema Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.

Presuda je izrečena!

Predsedništvo CK SKS koje je 8. novembra 1982. “razmatralo aktuelna idejno-politička pitanja informativnih delatnosti”, 16. novembra je objavilo zaključke:
“Aforizmi u popularnoj satiričnoj emisiji “Beograde, dobro jutro” u poslednje vreme sve češće imaju obeležja političkih poruka sa izraženom moralističkom i demagoškom  pozadinom. Sadržina tih poruka ponekad je krajnje destruktivna i neprihvatljiva. Potrebno je izvršiti podrobniju analizu idejne usmerenosti ovakvog delanja”, navodi se u saopštenju CK SKS.
Ubrzo sledi i gašenje emisije. Partija je, međutim, izložena velikom pritisku javnosti. Slušaoci se bune, zovu, protestuju, traže da se Duško vrati. Uporan je, međutim, i Stambolić. “Ugasiću i Studio B, ako treba!”, poručuje partijski moćnik u telefonskom pozivu Radoviću!

– Dušku je posle tog razgovora bilo jasno da mora da prihvati odluku takvu kakva jeste i on je to učinio pre svega jer je jako voleo Studio B. Nije želeo da mu kolege ostanu bez posla, nije hteo da drugi ispaštaju zbog njega. Drugo, bio je patriota, i uz to jako inteligentan čovek. Znao je da nema mnogo pametnih, a da su ovi bili mnogo moćni – priseća se Brana Radović.

Stambolićevo pokajanje i Duškov odgovor

Stambolić se ubzo kaje. Shvata da partija ukidanjem Duškove emisije ima više štete nego koristi i krajem 1983. godine nudi Radoviću da mu vrate emisiju. On, u svom stilu odgovara:
“Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme.”
Radović je već tada bio zdravstveno načet, a posle ukidanje emisije ozbiljno se rezboleva.
– Duško je već u to vreme bio bolešljiv, a onda su ga stres i šok zbog ukidanja emisije dotukli. Razboleo se. Nismo odmah znali o čemu je reč. Dobio je upalu produžene kičmene moždine, bolest koju izaziva jak stres. Lekar je to objasnio Brani Crnčeviću. Ispričao mu je da je i Aristotel Onazis umro od iste bolesti koju je dobio kada mu je sin stradao u avionskoj nesreći. Lekar je rekao Brani: Kad Onazisu koji ima milione nije bilo spasa, teško da će i Dušku. Polako se gasio na naše oči – kaže Brana Radović.
Dušan Radović umro je 16. avgusta 1984. godine. Na sahrani je bilo 10.000 ljudi i ko zna koliko policije. Na svakom ćošku šušti i pišti radio veza. Ceo Beograd došao da isprati legendu.
– Ne treba čovek da greši dušu kada su moj brat i Srbija u pitanju. Ipak se Srbija odužila Dušku. Ima ga u udžbenicima, deca znaju ko je on, škole nose njegovo ime, ima svoje pozorište, neke ulice su nazvane po njemu. Ipak, čuvam knjigu koju je Branko Ćopić poklonio mom bratu i napisao mu posvetu. Ništa nije slučajno, njih dvojica su do kraja bili povezani. Doživeli su sličnu sudbinu – zaključuje Brana Radović.
KAKO JE “PIONIRKA RAJKA” PREVARILA BRANKA ĆOPIĆA
– Posle rata Duško je po menzama izdavao markice, radio je kao blagajnik. Napisao je pesmu i poslao u Pionirske novine, gde je urednik bio Branko Ćopić. Znajući da je Ćopić ženskaroš, Duško pošalje pesmu i potpiše sa “Rajka Tokić”. Stigla pesma u novine, svi oduševljeni pesmom, Ćopić posebno, jedva čeka da upozna mladu
pesnikinju.
Jedan dan ode Duško do njih, kad, na stolu – njegova pesma. Pita ih Duško kakva je pesma, kažu: odlična! Duško im tada kaže da ju je on pisao. Tako nasamari Ćopića i uđe u Pionirske novine. Radio je potom u Radio Beograd, pa na kraju na Studiju B. To je bio njegov beogradski, životni trougao – kaže Brana Radović.
VELIKI “GROBAR” JE PRVO NAVIJAO ZA ZVEZDU
– Živeli smo u Košutnjaku i Zvezdina legenda i kapiten Rajko Mitić nam je bio prvi komšija. Duško ga je mnogo voleo, bili su pravi prijatelji, a on je tada navijao za Zvezdu. Neki kažu da je zbog Rajka i prestao da navija za Zvezdu, zato što na Marakani nisu hteli da mu daju da bude trener, ali ja nisam siguran, znam da se oduševio tom sjajnom generacijom Partizana u kojoj su bili Jusufi, Šoškić i Miladinović, koja je harala Evropom. Moguće da je to bio razlog zbog koga je počeo da navija za Partizan – seća se Duškov brat, i dodaje da je na utakmice uvek išao u društvu Ljubivoja Ršumovića, Brane Crnčevića i Matije Bećkovića.

POSVETA BORI ČORBI I NJEGOVOJ POSVETI
– Pričao mi Bora Đorđević… Izašla mu prva knjiga, sav važan došao u Studio B da je promoviše. Sretne Duška, pokloni mu knjigu i napiše posvetu – celu stranu. Ode u emisiju, gostovao sat vremena. Izlazi iz studija, Duško ga čeka sa svojom knjigom i posvetom:
“Bori Đorđeviću, sa zavišću, Duško Radović”. Posle toga Bora više nikada nije pisao dugačke posvete, priseća se kroz osmeh Brana Radović jedne od mnogih anegdota iz života svoga brata.
OVAKO JE GOVORIO DUŠKO RADOVIĆ
+++Dok Metro dođe u Beograd, mnogi će ga sačekati pod zemljom.
+++Žao mi našeg fudbala. Već dugo se muči, a nikako da umre.
+++Mnogi organi društvene kontrole i zaštite liče na prevarene muževe. I oni poslednji saznaju oni što ih se najviše tiče.
+++Nad našom decom biće izvršena još jedna školska reforma.
+++Ovih dana dolaziće nam u goste cela Evropa. Molim kelnere da ne naplaćuju gostima ratnu štetu i neke druge nepodmirene račune za poslednjih nekoliko vekova.
Dragan Milenkovic (Ekspres)

Tuesday, May 24, 2016

Selma i Said


Blizanci Selma i Said Numanovic, rodjeni u Banjaluci prije cetrdeset godina, proslavili su nedavno u Torontu svoj zajednicki rodjendan i postavili sliku na fejzbuku.
Za mnoge slika - k'o slika, jedna od miliona postavljenih na fejzbuku. Mene je ova slika potakla da se prisjetim i napisem nesto o mom prijateljstvu sa njihovim ocem Ismetom.
Poznavao sam Ismeta godinama "iz vidjenja" ili "iz grada", kako to kazemo. Vjerovatno decenijama, jer smo obojica volili sport i staze su nam se ukrstale. Krajem osamdesetih radili smo zajedno u Cvijeticevoj Medicinskoj elektronici. On ljekar, ja inzinjer. Rekli bi neki, nigdje veze...  A mi se za cas sprijateljili jer smo imali toliko toga zajednickog, banjalucko korzo, ljude, poznanike, prijatelje, sportove, dogadjaje, KAB, Gimnaziju, grad... Sve!
Ubrzo smo u nase druzenje ukljucili i nase porodice, pa i porodice nasih prijatelja... Na tribinama Borcevog stadiona, zajedno sa Kustrom, imali smo svoja sjedista i godinama zajedno gledali Borceve utakmice.  Drustvo se sirilo, zajednicki se slavili drzavni ali i nacionalni praznici. Sjecam se, jedne od predratnih godina, cak su se za isti vikend potrefili oba Uskrsa i Bajram. Sve troje proslavljeno na vikendici Brane i Ranka Trivica u Celincu. Vijest o opstoj mobilizaciji i pocetku rata nas je zatekla na Ismetovoj i Azrinoj vikendici pored Laktasa, gdje smo isto tako nesto proslavljali vjerujuci da se rat nama ne moze desiti, jer bar mi u Bosni smo naucili kako da zivimo zajedno. Dogadjaji koji su slijedili pokazali su da smo bili naivni i slijepi, jer oni drugi koji nisu osjetili ljepotu takvog zivota bili su organizovaniji i jaci. A mi, slijepi pored ociju.
Sjecam se jednog detalja koji ne zaboravljam i zbog koga ovo i pisem. Osnivaju se nacionalne stranke u BiH. SDA, SDS HDZ vec osnovani i vec siju mrznju. Neki se na nju hvataju. Vecina-zbunjeni. Mitinzi. Sirenje straha jednih od drugih. Zveckanje oruzjem. Jedan od osnivaca SDA u Banjaluci je Ismetov prijatelj sa fakulteta u Zagrebu, dr. Hamza Mujagic, onkolog u banjaluckoj bolnici, koji je pred rat iz Tuzle dosao u Banjaluku. Jednog dana dodje mi Ismet da razgovaramo. Vidim, uznemiren. Kaze da ga Hamza zove u SDA i zato je dosao da razgovara sa mnom. Meni logicno sto razgovara bas sa mnom o ovome. I ja bih s njim da je meni neko nesto tako ponudio. Kaze, ako bi ti usao u SDS, ja bih isao u SDA, jer znam da bi se ti i ja sve mogli dogovarati pa i drugima pomoci da se dogovaraju. Ako ti neces- necu ni ja. Tako i bi. Ni on - ni ja ne "upisasmo" se u te nacionalisticke torove. Ostasmo ono sto jesmo: ljudi i prijatelji, iako su nas tada ubjedjivali da se to ne moze.
Uskoro, Ismet sa porodicom ode u Katar. Godinu poslije njega i ja se, sa svojom porodicom, nadjoh u Kanadi.
Ismetova porodica se, nakon dugogodisnje razdvojenosti prikupila i poslednjih nekoliko godina kompletirana zivi u Torontu na sest kilometara udaljenosti on nas. Tako, daleko od nase Banjaluke, mi nastavismo nase neraskidivo prijateljstvo ovdje u dalekoj Kanadi.

Tu su, blizanci, Selma i Said proslavili svoj cetrdeseti rodjendan.
Neka im je sa srecom!

Monday, May 23, 2016

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima


Osnovna spomen-škola "Mladen Stojanović", osnovana 1914. godine kao Državna prva mješovita pučka škola - vježbaonica. Od 1957. godine Škola je nosila naziv OŠ "Mladen Stojanović". Zgrada podignuta 1912. godine u Kaiserstrasse ,Carska ulica, (Ulica dr Mladena Stojanovića). Od 1972. godine u zgradi je bila smještena Narodna biblioteka, a potom SOUR "UNICEP".


Viša poljoprivredna škola, osnovana 1960. godine. Nakon ukidanja Škole 1973. godine objekat koristila Radna zajednica SOUR-a AIPK "Bosanska Krajina", a zatim "Agroprom banka" Banjaluka. Snimljeno na dan otvaranja Škole, 7. oktobra 1960. godine.


Viša ekonomsko-komercijalna škola, osnovana 1960. a ukinuta 1981. godine. Zgrada izgrađena pred kraj XX vijeka. Zgrada je teško oštećena i porušena nakon zemljotresa 1969. godine. Nalazila se u Ulici Petra Kočića.

Sunday, May 22, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Čiji su zločinci

Omer Karabeg: Treba li pravosuđe Srbije da goni osumnjičene za ratne zločine na celoj teritoriji bivše Jugoslavije?


Razgovarali su Saša Obradović, pravni zastupnik Vlade Srbije, i Joško Klisović, potpredsednik Odbora za spoljnu politiku Hrvatskog sabora i bivši zamenik ministra inostranih poslova Hrvatske.


Saša Obradović: Sve do januara 2015. godine u srpskom zakonu nije bilo ništa sporno za Hrvatsku. Nije bilo nikakvih primedbi. Štaviše, iz jedne reakcije profesora Ive Josipovića, poznatog hrvatskog stručnjaka za krivično i međunarodno pravo, na jednom stručnom savetovanju u Dubrovniku 2005. godine moglo se videti da je on taj zakon smatrao sasvim prikladnim i u skladu sa onim što je zajednički cilj svih tužilaštava za ratne zločine u regionu.

Joško Klisović: Mi se protivimo nadležnosti koju je proglasila Srbija za ratne zločine počinjene u zemljama bivše Jugoslavije zato što to osjećamo kao atak na naš vlastiti suverenitet. Ukoliko postoje indicije ili dokazi da je netko počinio zločin, postupak se može pokrenuti putem redovne pravne suradnje između tužiteljstava i pravosudnih tijela u regiji. Ne vidimo potrebe da Srbija širi jurisdikciju na druge države, uključujući Hrvatsku.

Obradović: Mislim da je tvrdnja da naš zakon ugrožava hrvatski suverenitet preterana. Univerzalna nadležnost je nešto što je tekovina međunarodnog humanitarnog prava i krivična dela koja predstavljaju delicta juris gentium, kako pravnici kažu, spadaju u brigu cele međunarodne zajednice.

Klisović: Taj zakon otvara mogućnost da Srbija igra ulogu regionalnog policajca. To stvara političke tenzije u regiji i zato mi preferiramo klasični način međunarodne pravne suradnje za teška kaznena djela. Ne bismo željeli komplicirati međusobne odnose, regionalne i bilateralne, a ovaj srpski zakon o regionalnoj jurisdikciji upravo to čini.

Karabeg: Da li Srbija insistira da ima pravo da goni zločine na celoj teritoriji bivše Jugoslavije zbog toga što je uverena da se u drugim državama regiona ne kažnjavaju zločini počinjeni nad Srbima?

Obradović: Ima gonjenja i kažnjavanja, ali ne u dovoljnoj meri. Daću vam primer zločina u operaciji Oluja. U Hrvatskoj postoji samo jedna pravosnažna presuda - i to protiv jednog izvršioca - za ubistva izvršena tokom i po završetku te operacije. Mi smo to iznosili pred Međunarodnim sudom pravde u sporu Hrvatska protiv Srbije u kome sam ja bio pravni zastupnik Srbije. Predstavnik Hrvatske je tada rekao da su ti procesi u toku. Od tada su protekle dve godine, a ja nisam čuo za neku novu, pravosnažnu presudu za ubistva počinjena u Oluji.

Klisović: Mi mislimo da cilj tog zakona nije samo procesuiranje ratnih zločina, već da on u sebi ima i jednu skrivenu namjeru, a to je da se kroz presude srpskog suda za ratne zločine piše povijest ovog prostora, odnosno sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije.

Obradović: U izveštajima Savetu bezbednosti o saradnji Srbije sa Haškim tribunalom glavni tužilac Haškog tribunala, gospodin Bramerc, ne kaže da treba da sudimo samo državljanima Srbije. On, dakle, ne vidi ništa sporno u našem zakonu.

Klisović: Mi ovo ne vidimo samo kao otvoreno pitanje između Hrvatske i Srbije, mi to gledamo u širem regionalnom kontekstu, jer je ono izuzetno važno za dobre odnose u regiji. I iz Bosne i Hercegovine dolaze iste ili slične primjedbe na srpski zakon kao i iz Hrvatske.

Obradović: Ponavljam, naš je stav da oni koji su počinili ratne zločine, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, moraju izaći pred lice pravde. Ako ne u svojoj zemlji koja ih ne goni, onda u drugoj državi koja je spremna da ih goni. To je u skladu sa načelima međunarodnog prava.

Klisović: Mi smatramo da je taj srpski zakon nepotreban, jer i bez njega stvari vrlo dobro funkcioniraju. Imamo osiguran progon osumnjičenih za ratne zločine i njihovo procesuiranje. Voljeli bismo da se taj zakon povuče zato što ne sadrži nikakvu dodanu vrijednost za procesuiranje ratnih zločina. Bojimo se da iza njega stoje određeni politički motivi i da se njime želi doprinijeti reinterpretaciji događaja na prostoru bivše Jugoslavije.

(Radio Slobodna Evropa)

Saturday, May 21, 2016

Komarica, Blajburg i Banjaluka


Postovao sam biskupa Komaricu zbog mnogih razloga. Covjek odrastao u Banjaluci. Druzio se sa nekima koje poznajem. Ostao u Banjaluci tokom i nakon zadnjeg rata. Branio sto se braniti moze. Branio ljude, pokusavao sastaviti pokidane odnose. Bio jasan i hrabar izrazavajuci svoje stavove,  uvijek odmjeren nastojeci da ne povrijedi prava drugih.
Takvog sam ga ja do sada dozivljavao.

I onda, prije neki dan, desi se pomen drzave Hrvatske zrtvama Blajburga. I na tom pomenu banjalucki biskup Komarica! I rece da je za njega Banjaluka - Blajburg!
Da li je mogao izabrati gore mjesto i poredjenje?!
Da se podsjetimo: U Blajburgu su antifasisti - partizani, u borbi ili bez borbe, pobili hiljade (kazu, stotine hiljada) ustasa, koje su prethodne cetiri godine pobile (kazu, stotine hiljada) Srba, Roma, Zidova i Hrvata koji su im se suprotstavili.
Naravno, i u Banjaluci se tokom proslog rata desilo i protjerivanje i zlocini prema Hrvatima, Muslimanima i svima koji se nisu slagali sa vladajucom politikom.
Komarica vjerovatno ima razloge i zna zasto se sada na Blajburgu, dvadeset godina nakon zadnjeg rata, svojim dolaskom svrstao sa ustasama. Moze se i razumjeti da svesteno lice ne dijeli svoje vjernike na antifasiste i fasiste, ali svakako ima nacina da se zlocini osude. Izjednacavati zlocine, pravdati zlocine svojih zlocinima drugih, sigurno ne doprinosi pomirenju.

Nije Komarica mogao izabrati gori trenutak da dolije jos malo ulja na vatru pod vec kljucali balkanski, bosanski i banjalucki lonac.
Nije mogao dodati bolju loptu na zicer svim nacionalistima, vlasti koja podilazi nacionalistima, prikrivenim i otvorenim fasistima svih boja.
Oni, vec sada, napadajuci ga svim mogucim sredstvima, poentiraju za svoje timove...

Friday, May 20, 2016

Irfan Horozović: Kroz prozor se ne čuje Sahat-kula


Gromoglasan, svirep prasak raskomadao je noć. Stakla su ciknula, jeknula, a onda su se akustične igle počele zabadati u sluh, kao snoplje, čitav plast je narastao. Monolitnost njegovu rasipao je jedino strah.
Iza prozorskih okana, u noći, iščezavao je Grad. Da li mu je sad izbijeno oko ili iščupano srce, pitali su se.
Njihova srca su kucala kao dva sata što slijede jedan drugog.
Prihvatio je njena ramena što su drhtala.
Odjednom je osjetio svu onu nježnost koju je gotovo zaboravio, za koju je mislio da je iščezla u danima i godinama što su prošli. Njegova posvemašnja nesposobnost da se užlijebi u tom bivšem vremenu, na nekom mjestu što donosi važnost i novac, bila je iz mjeseca u mjesec sve očiglednija i puste godine su ga dovele do ove mračne sobe u kojoj je to najmanje važno, u kojoj osluškuje svoje i njeno srce, u gradu koji više nije njihov grad, u gradu u kojem su sad zatočenici i pitaju se hoće li ga uspjeti živi napustiti.
Kako je samo oslabila, pomislio je s tugom, dodirujući njeno tijelo ispod spavaćice.
U proplamsaju što se kao orijaška svijeća uznemirio u svodu, on vidje njeno lice, njene oči i najednom se sjeti one večeri, prije toliko godina, kad ju je grlio u drvoredu lipa i kad mu se učinilo da je spoznao nešto u njoj, nešto što mu je nedvosmisleno otkrilo njenu dušu, nešto zbog čega je poželio da mu bude žena.
Najednom su se ta dva trenutka stopila u jedan i nije više bio siguran u kojem je vremenu. Da li je mlad, uvjeren u svoju darovitost i u dugi, zanimljivi život koji tek treba potrošiti, kao i u basnoslovnu škrinju Ijubavi čije dubine i bogatstva se mogu samo slutiti? Ili sredovječan, tjeskoban, uplašen čovjek što se skriva u dvostrukoj samoći?
Što govori ova noć iza njihovog prozora?
Da li je gorjela mala drvena džamija? Ili ona u Potoku? Ili nečija kuća? Da Ii je moguće da se munara pretvorila u zublju?
- Postoje rečenice koje čovjeka prate čitav život, poput zloguka, poput rebusa, poput nejasne sudbine.
- Misliš da jedna rečenica može nešto značiti?
- Pitanje. Uvijek samo pitanje.
- Pitanje?
- Pamtim nekoliko. I uvijek ih se sjetim. Čitao sam nekad jednog poljskog pisca. Svako njegovo djelo bilo je zapravo samo jedna rečenica. Ima li ljudožder pravo da govori u ime onih koje je pojeo? Ili Da li lomače osvjetljavaju tmine.
- Kao da govori o nama. I o ovoj noći.
- I govori.
- Kakva čudovišna zamka.
- Zamka za sve. A mi smo u toj rečenici.
Zagrlio ju je. Kao i onda dok se miris lipe miješao s mirisom njene kose. Kao i onda dok se omamljujuća noć iz njenih očiju preseljavala u njegove.
Košulja i spavaćica su spuznule na pod i pomiješale se pod njihovim nogama.
Naš se svijet rastočio u nama, pomisli on. Noć je sad šutjela kao veliki muk. Muk koji iščekuje. Iščezava Grad, iščezavaju njegovi stanovnici, iščezava svijet. Ostaje samo Sahat-kula što se sluti tamo negdje u mraku, Sahat-kula čiji je zvuk zamukao. Ostaje samo ovaj drhtaj tijela. Trnci. Slatka jeza. Grč. Nije li ljubav lijek od nepostojanja? I straha? Ništa drugo nemamo. Samo svoju golotinju. I okamenjene damare što su se pretočili u kamenu strast. Vječitu. Koja će trajati sve dok bude trajao ovaj strah. Sve dok bude trajala Noć. Iznad pucnjeva, eksplozija, plamena, iznad noževa što se užurbano približavaju.
Tijela se grče jedno ka drugom, jedno u drugom. Povijaju se od podivljalih zvukova izvana, od muka u kojem je sklupčan prasak i smrt građevine. Zagrljaj je nalik na arku što se uspinje. Sve njihove bivše sekunde, sve njihove davne noći su u ovoj Noći.
Tek tad postaju svjesni Bdjenja. Njihova srca kucaju spokojno, dotiču se, kao bruj Sahat-kule iz onog davnog vremena kad je sat održavan i iz svoje metalne nutrine damarao jasan zvuk.
Taj zvuk najednom ponovno ispunjava Prazninu, odbija se o zgrade i visoke građevine što se otjelotvoruju iz ruševina. Slušaju ga ljudi koji više ne žive ovdje, koje je Grad odveo sa sobom u sjećanje.

Napisao: Irfan Horozović

Ilustrovao: Božo Stefanović

Thursday, May 19, 2016

Sve sto trebate znati o birokratiji


Pitagorina teorema: 24 riječi. 

Molitva Oče naš: 66 riječi. 


Arhimedovi principi: 67 riječi. 

10 zapovijedi Božjih: 179 riječi. 


Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi. 


Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna: 7.818 riječi. 


Propisi EU o prodaji kupusa: 26.911 riječi.

Tuesday, May 17, 2016

Problemi sa komentarima

Pita anonimni da li se tehnicka ekipa vratila sa terena i pozdravlja ih.
Na zalost, moram javiti da se jos nisu vratili. Cak smo izgubili vezu s njima. Samo ponekad, na nas poziv, cujemo ukljucenje, ali niko se ne javlja. Neka nerazumljiva pjesma i galama u pozadini. Ali, ne vjerujemo da su to oni...
Zabrinuli smo se. 
Mozda su oteti!?
Angazovali smo gorsku sluzbu spasavanja...
Pozvali smo i Boga u pomoc. 
Sada je sve u njegovim rukama.


Mozda ovi tehnicki problemi imaju veze sa ogromnim brojem komentara kojima nas svakodnevno zasipate. 
A mozda je u sve to umijesan Vjeko, koji se iznenada, nakon dugog opravdanog odsustva, javio iz Australije svojim komentarom i bas tada... kvrc!
Do sada smo jedino doznali da je mozda u pitanju diverzija i da je jedan od osumnjicenih nekada izgledao ovako. Ako ga neko prepoznaje, molim vas da nam javite.


                                          ****************
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...