Tuesday, May 05, 2015

Aco Ravlić: KASTLOV ĆOŠAK

Kao da sad čujemo pokojnog Acu: ‘’Kastelov ćošak nije Kastelov već Kastlov!’’ Evo, nekih činjenica iz njegovog teksta…


To nezvanično središte grada, koje se nalazi između današnjih triju zgrada - postojeće robne kuće “Boska”, hotela “Palace” i nebodera u kojem je, pored ostalih korisnika i robna kuća travničkog “Borca”, dobilo je svoje sadašnje, nešto iskrivljeno ime, krajem 1878. godine. I to zahvaljujući sinovima stanovitog J. Kastla, Moritzu, koji je bio oženjen i Bernardu, koji je ledičan došao u Banjaluku.
U sačuvanom registru trgovačkih firmi ustanovio sam da je njihovo "otvoreno trgovačko društvo s mješovitom trgovinom započeto dne 25. oktobra 1878.”, dok je u listu “Bosansko-hercegovačke novine”, u drugoj polovini novembra, objavljen Oglas (Kundmachung) o upisu trgovine mješovitom robom J.Kastl sinova (“J. Kastls SÖHNE”). Ova firma će nepuno desetljeće poslije doći pod stečaj, ali ne zbog slabog poslovanja (Bernard Beni Kastl je, naime, ugovorom razvrgao brak sa suprugom Ljubom Kastl, rođenom Hirschl). Međutim, poslovanje će preuzeti Alexander Kastl (15. X 1887.), koji će - 1895, potom ući u suvlasnički odnos sa Markusom Weberom... (Bernard Kastl je prešao u Zagreb, a za njim su otišli i drugi članovi obitelji).

Radulovića zgrada, u kojoj je, u lijevoj strani, bila trgovina Kastl, po kojoj je taj predio nazvan Kast(e)lov ćošak

Sinovi J. Kastla otvorili su, dakle, po dolasku u Banjaluku, “mješovitu trgovinu sa glavnim skladištem’’. Trgovinska radnja im je bila smještena u tzv. Radulovića kući, koja se nalazila, po prilici, na mjestu ispred postojeće robne kuće travničkog “Borca”, a u visini “Ghetaldusa”. Radnja im je bila u dijelu zgrade do glavne ulice tadašnjeg Carskog druma. S obzirom da su bili dobro opskrbljeni raznom robom, i jer su osobito držali do plasiranja evropskih tkanina i proizvoda, to je njihova trgovina bila veoma popularna i ubrzo postala nadaleko čuvena. Njihova radnja je postala omiljeni orijentir jer se govorilo "na ćošku kod Kastla”, što će vremenom biti na Kastlovom ćošku. No, kako je u to vrijeme banjalučka tvrđava bila mnogo poznatija kao Kastel, to su starosjedioci izjednačili Kastl i Kastel pa su tako Kastl i Kastel postali jedno, iako jedno s drugim nema veze.

Tako je nestao Kastlov ćošak, a ostao do danas Kastelov ćošak. Ipak, ponovimo, ispravnije je reći Kastlov ćošak, jer je došao od dvojice sinova J. Kastla-Moritza i Bernarda.
(Kastlovi su godinama držali u središtu Zagreba čuvenu kavanu).

Aleksandar Aco Ravlić
(‘Banjaluka u prošlosti’)

Monday, May 04, 2015

Zeljo Saric: 35. godisnjica










 -S tugom i ponosom, tvoj Željo !

Razmisli...



Sjede Mujo i Haso na obali, pecaju i pijuckaju pivo. 
- Mislim da ću morati da se razvedem – reče Mujo – žena sa mnom već dva mjeseca ne progovara ni riječ. 
Haso otpije gutljaj pa reče: 
- Razmisli, nije lako opet naći takvu ženu.


************************************

Dolazi prodavač usisivača kod babe na vrata.
- Evo imamo nove... 
- Nemam ja para sinko! 
- Ma samo mala demonstracija.   
Uđe on i iz kese istrese gomilu balege babi na tepih. 
- Ako usisivač ovo ne pokupi do zadnje mrve, ja ću to da pojedem! 
- E Bogami sinko hoćeš, meni juče isključili struju! 

Sunday, May 03, 2015

Sule: 1960-e: Električari-priča No.7

Tomi Sovilj se po odlasku iz Zlatnih dečaka pridružuje Siluetama, koje već tada postižu svoje prve uspjehe. Međutim, već 1964. Godine Siluete se cjepaju na dva djela: Siluete sa Zoranom Miščevićem, koji je došao iz lokalnog sastava Safiri i grupu pod imenom Tomi Sovilj i njegove Siluete. Tomi Sovilj je sa svojim Siluetama snimio dva singla „Wooly Buuly“ i „Jinny, Jinny“, a zatim naglo nestaje sa svih glavnih jugoslovenskih pozornica. Pouzdano se zna da je ovaj sastav postojao sve do 1970. godine, kada je Sovilj raspustio grupu i nastavio karijeru pjevajući po američkim klubovima, na Bliskom istoku i Zapadnoj Evropi.


Siluete su prve u glavni grad donijele duh „bitlsomanije“ i atmosveru vrištanja kao na koncertima Beatlesa.

VIS Siluete

Zoran Miščević postaje najkontraverzniji idol oko koga se lome koplja ne samo dve generacije, već i unutar mlade publike. Naime, slično diferenciranju rock publike na modse i rockere u Britaniji, beogradska mladež se polarizovala oko dva sastava u lokalnim razmjerima, sličnu razlici između Beatlesa i Rolling Stonesa u Engleskoj , odnosno Silueta i Elipsa u Beogradu.
Siluete Zorana Miščevića su se opredjelile za „skidanje“ stranih hitova, bez obzira na stilsko opredjeljenje, tako da su se na njihovom repertoaru smjenjivali hitovi Rolling Stonesa, Beatlesa, Equalsa, Procol Haruma, Small Facesa... Takva im je bila i prva ploča koju su snimili 1966. godine, na kojoj se nalaze obrade pod nazivima „Tvoj rođendan“, „Najdraži san“, „Uhvati vjetar“ i „Keti“. Ostavši prvenstveno plesna atrakcija, Siluete nisu postigle bilo kakav uspjeh pločama sa „cover“ verzijama, a sve ozloglašenija mjesta na kojima su nastupale jasno su pokazivale da njihovo vrijeme prolazi.
Zoran Miščević je umro 4. aprila 1995. godine.
-Već pomenuta Ivanka Pavlović i Slobodan Skakić bili su vokalni solisti na prvom značajnijem nastupu Elipsa u bašti kluba „Eureka“ 21. Juna 1963. Godine.

VIS Elipse

I Elipse su počele svirajući instrumentalne numere Shadowsa u bašti KUD-a „Gradimir Mihajlović“, odakle su se preselile na stalne igranke na Tehnološkom fakultetu u Beogradu.
Bio je to pravi početak izlaska iz anonimnosti, i uz stalni porast popularnosti uspjeli su napraviti i nekoliko snimaka za Radio Beograd.
Publika je bila ta koja je Elipse postavila kao antipod Siluetama Zorana Miščevića, što su, čini se, oba sastava prećutno prihvatila. No, za razliku od Silueta, koje su bile i ostale pozadina Zorana Miščevića, Elipse nikada nisu pronašle pravog frontmena sa kim bi se publika mogla identifikovati.
Mnogo je ljudi prodefilovalo pjevajući nakratko kroz Elipse, ali svakako da je najezotičnije bilo angažovanje crnog afričkog studenta Edija Dekenga, koje je trebalo da približi muziku Elipsa soul trendovima sredine šezdesetih godina.
Nakon razilaženja sastava, dva člana Elipsa, bas gitarista Bojan Hreljac i bubnjar Vladimir Furduj nastavljaju karijeru prvo kao standardna ritam-sekcija Korni grupe, a potom kao studijski muzičari. 

(Little Sule) 

Saturday, May 02, 2015

Blaz Kotarac: Prvi maj u Banjaluci prije 65 godina


Osjecam pomalo krivicu sto Prvi maj, najveci i najljepsi praznik, praznik koji povezuje generacije, rase, narode, one prijateljske a i one zavadjene, univerzalni praznik svih onih koji svojim vrijednim i dostojanstvenim radom doprinose prosperitetu, dakle sto taj nas praznik nisam popratio bar sa ovih nekoliko svojih rijeci. I sto vam ga nisam cestitaio, kako taj praznik,  a i vi koji otvarate ovu stranicu,  zasluzujete. 
Da i ovaj Prvi maj ne prodje pored nas nezapazen, pobrinuli su se moji kosarkaski drugovi i komsije iz ranog djetinjstva, Angel Trajkovski i Blaz Kotarac.
Blaz me posebno obradovao jer je pozelio da do Parkica stigne slika prvomajske parade koju je 1950 g. u Banjaluci predvodio njegov otac Mile Kotarac.  Kaze Blaz:"... Fotos je nazalost u crno bjelom pa se ne vidi i crveni karanfil u dzepu njegovog sakoa!.."   Sjecam se cika Mile iz Strosmajerove. Visok, snazan covjek, ljudina autoritativnog izgleda - blag i dobocudan komsija. 
Ocito je da je Prvi maj u Blazu- Kokiju, nasem Banjalucaninu nastanjenom u Beogradu, nekada vrhunskom jugoslovenskom kosarkasu,  pobudio emocije i sjecanja, pa svom prijatelju Bojeru pise: " ...Dok Milanka i ja pijemo jutarnju ,,prvomajsku kavicu", ne mogu a da se ne sjetim onih divnih prvomajskih uranaka na Vrbas ili Vrbanju, pa janjesce na raznju, pa hladno pivo (ono hladjeno u potopljenoj  gajbi), pa...... sve ono najljepse sto mi je ostalo u sjecanju i na kraju obavezno i kisa sa grmljavinom..."

Drugovi moji, obradovali ste me.

Neka vam je svima, uz malo zakasnjenje, sretan Prvi maj, svjetski praznik rada i radnika!

1953.g


Prvi maj u Banjaluci 2015. g

Ipak se krece!




Friday, May 01, 2015

PRVI MAJ I KARANFIL SIMBOLI SU BORBE ZA CIVILIZACIJSKE VRIJEDNOSTI

Službeni je državni blagdan u više od 80 zemalja, a neslužbeno se aktivno slavi i obilježava - često i pod batinama - u još barem toliko zemalja. Prvi maj, praznik rada.
Djeca će danas u školi elaboriranije dobiti možda i nepotpunu informaciju o značenju globalno beznčajnijeg 10. travnja, ali je manje vjerojatno da će dobiti punu informaciju o datumu kojim se slavi obilježje osnovnog ljudskog dostojanstva: rad.
Prvi se svibnja ni u bivšoj državi nije proslavljao u njegovom punom značenju, kao međunarodni blagdan radništva, nego se slavila apstrakcija - sami rad. Pravo se značenje i onda nekako pohabalo, slično kako je borbeni praznik ženske ravnopravnosti 8. ožujka »razblažen« u varijaciju Majčina dana, ili, s druge strane, tom je nadnevku Rimska crkva 1955. godine dodijelila sveca Sv. Josipa radnika (koji po predaji i nije bio kršćanin, nego samo permisivni Židov), ili u bivšoj državi Dan mladosti, kao preodjeveni rođendan Josipa Broza Tita, čiji nadnevak rođenja nije bio 25. svibnja, nego 7. svibnja 1892. godine.
Osim svega, čak ni 1. svibnja nije točan komemorativni nadnevak nemira koji su izbili na Trgu Žitne burze u Chicagu 1886. godine. Događaj koji je završio kao pokolj počeo je kao miran prosvjed sa zahtjevom da se dnevno radno vrijeme ograniči na osam sati. Sve se o dogodilo u utorak 4. svibnja.
Da se upravo 1. svibnja komemorira kao nadnevak koji obilježava pravo na 8+8+8 odlučila je jednoglasno američka Federacija organiziranih sindikata na konvenciji u listopadu 1884., dvije godine ranije. Bila je to neradikalna nepolitička krovna radnička organizacija koja je razumjela da su ranije radničke akcije uništavanja strojeva besmislene, jer je rad, a ne nadničarenje civilizacijski doseg jednako važan kao i strojevi koje je donijela industrijska revolucija. Stoga je i osam sati rada, osam sati sna i osam sati prava na vlastiti život bio zahtjev koji se također uklapao u viziju civilizacijskog dosega.
Za subotu 1. svibnja 1886. godine u prilog tom zahtjevu bio je najavljen opći štrajk za sve gradove na istoku SAD-a u kojima su sindikati imali utjecaj. U prethodne dvije godine samo je članstvo najsnažnijeg sindikata Vitezovi rada (koji je, usput, otvoreno odbacivao socijalizam i komunizam) sa 70.000 u manje bilo naraslo deset puta.

PALJBA »U ŽIVO MESO«

Toga 1. svibnja 1886. godine procjenjuje se da je na istoku SAD-a počelo štrajkati između 300 tisuća i pola milijuna radnika. Subota je još bila radni dan. U mimohodima u Milwaukeeu se procjenjuje da je sudjelovalo oko deset tisuća radnika, u Chicagu 30-40 tisuća, u New Yorku deset tisuća.
Toga utorka 4. svibnja u Chicagu je padala kišica, a u povorci je bilo, procjenjuje se, ne manje od 600 i ne više od 3000 mirnih prosvjednika. Masa je ključala gnjevom, jer je policija dan prije pucala na radnike okupljene oko čikaške tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick – koju su poslodavci zatvorili u lockoutu još u veljači – kada je ubijeno najmanje dvoje, a prema nekim tvrdnjama i šest prosvjednika. Vođe prosvjeda pozivale su na očuvanje pribranosti i nenasilje. Isto je tako bilo i kad se povorka približila Trgu žitne burze. Sam je gradnočelnik Chicaga Carter Harrison Stariji slobodno stajao uz povorku koja je mirno prolazila i na trenutke se zaustavljala da bi im vođe uputile kratke govore. Na kišici se povorka polako razilazila u vrijeme 10-minutnog govora britanskog socijalista Samuela Fieldena kad je policija oko 10:30 na masu potkraj njegova govora uz upozorenje da se prosvjednici raziđu izvela napad u formaciji kojom je skup željela razjuriti.
Iz gomile je u tom trenutku netko prema policiji u napadu bacio svežanj dinamita s upaljenim fitiljem. Nakon toga policija je otvorila paljbu »u živo meso«. Već pri prvoj salvi ubijeno je četvoro prosvjednika. nakon pucnjave koja je trajala pet minuta prosvjednici su se razbježali, a na cesti je ostalo pedesetak ubijenih. kasnije se navodi i podatak o više od 70 ranjenih, a tadašnje su novine izvještavale o 60 ranjenih policajaca.
Leci koje je policija pritom zaplijenila bila je povod da dan poslije policija u raciji na redakciju Arbeiter-Zeitunga uhiti sedmoricu aktivista, za bacanje dinamita optužila je anarhiste, a sedmorica su osuđena na pogubljenje vješanjem.

CRVENI KARANFIL – SIMBOL RADNIČKOG BUNTA


Povjesničar Howard Zinn je, uz pomoć ranijih istraživača, definitivno kao bombaša označio Rudolpha Schnaubelta, šogora jednoga od uhićene sedmorice, kao bombaša. Policija ga je dvaput uhićivala pa puštala, nakon čega je pobjegao iz SAD-a. Pokazalo se da je bio provokator u interesu onih koji su radnički pokret željeli razbiti.
Godine 1889. u Parizu, o prilici Svjetske izložbe (za koju je izgrađen i Eiffelov toranj) na stotu obljetnicu Francuske revolucije, na prvom kongresu Druge radničke internacionale jednoglasno je odlučeno da se od 1890. godine na 1. svibnja obilježava čikaški pokolj mirnim povorkama kao znak značenja radnika u civilizacijskim dosezima.
Ubrzo je, kao dotadašnji znak strasne ljubavi, ali i mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
U mnogim je zemljama u međuvremenu 1. svibnja izboren kao državni blagdan. U SAD-u i Kanadi je, prema želji Vitezova rada, blagdan rada u rujnu.
Socijalističke, komunističke i stranke rada obilježavanje su Prvoga maja preuzele kao svoj praznik.
Blagdan radništva obilježava se širom svijeta upravo kao podsjećanje na Chicago, ali i na doprinos radništva općem napretku, kao i na ljudsko pravo kako na rad, tako i na odmor i na miran privatni život. On ni na koji način nije »komunistički«, kao što nije crveni barjak to nije, nego potječe od prije Francuske revolucije.
Vrlo se lako zaboravlja da je 8+8+8 globalna formula koja je omogućila miran gospodarski razvoj, a da su udari na to pravo zapravo protucivilizacijski i nazadni, protivni općem dobru. Prvi maj je kao praznik znak borbe koja je donijela opći napredak, onakav kakav je danas u razvijenim zemljama. Tamo gdje se i danas iskorištava rad djece, za nadnicu, nema ni blagostanja niti napretka. Čak su i bogataši rijetkost!
Koliko smo danas toga svjesni kada neka prava podrazumijevamo kao samorazumljiva, a zaboravljamo im značenje kada ih gubimo?
(Zvono)

Thursday, April 30, 2015

"Gorgije" državni prvaci Bosne i Hercegovine u debati

Profesorica Ljilja M. nam je poslala clanak sa sajta Ginazije o Drzavnom debatnom takmicenju. Ne znam koliko su ova takmicenja i aktivnost Debatnih klubova podrzani u sredstvima informisanja. Mislim da se ne uspijevaju probiti pored nekulture, sunda, primitivizma, senzacije  kojima se pucanstvo svakodnevno truje...
 Zalosno, ali vjerovatno je bas tako. Ako nije, volio bih da me neko demantuje i posalje jos neki primjer slican ovome. Volio bih da se Parkic okupa malo pozitivnijim prilozima, kakav je ovaj koji vam nudimo. Ako ga ne procitate, ako vas ne interesuje, ako ste ravnodusni... do vas je. Ali, ponudite ga svojoj djeci - da vidite reakciju. Pricajte im o lijepim manirima, o kulturi, pa i o kulturi dijaloga. Zainteresujte ih... Odvracajte ih od prostakluka , primitivizma, sunda kojima su svakodnevno zapljusnuti.  Pokusajte. Vrijedi...

********************************

22. april 2015. godine

U periodu od 17. do 19. aprila 2015. godine održano je 18. po redu Državno debatno takmičenje. Kao drugoplasirani na Regionalnom takmičenju održanom u martu u Banjoj Luci, petočlana ekipa Debatnog kluba "Gorgije" je na osnovu ekipnih i ličnih bodova učestvovala po treći put za redom na debatnom prvenstvu BiH. I bila je TREĆA - SREĆA! Postali smo državni prvaci.
Domaćin 18. po redu Državnog debatnog takmičenja bila je Behram-begova medresa iz Tuzle. Petočlana ekipa Debatnog kluba "Gorgije" Gimnazije Banja Luka, na čelu sa svojim trenerom Brankom Kukić, zaputila se pomalo oblačnog petka po prvi put u Tuzlu, grad soli. Tim "Gorgija" ovaj put činila je drugoplasirana ekipa sa Regionalnog takmičenja u sastavu: Marko Romić, Stefan Ličina i Bojan Belenzada, ali i pojedinačni govornici Vladana Đaković, koja je zajedno sa još dva člana iz drugih gradova činila ekipu "Bosna", i Sara Latinović, koja se takmičla u revijalnom dijelu prvenstva.
Nakon nepuna četiri sata stigli smo u Tuzlu. Vrijeme koje nas je dočekalo nije bilo u skladu sa očekivanjima - bilo je oblačno. Ljudi koji su nas dočekali premašili su očekivanja - bili su predivni. Nakon šetnje gradom i obilaska spomenika, suvenirnica, kafića i restorana (gladan se baš ne može uživati!), zaputili smo se u Medresu. Bilo bi neiskreno ne reći da smo bili pomalo zbunjeni i prilično uzbuđeni činjenicom da ćemo tri naredna dana provesti u jednom prilično drugačijem okruženju, u jednom svijetu koji nam je do tada bio sasvim nepoznat. Ali kako su i debatanti i njihovi treneri karakteristični po radoznalosti i avanturističkom duhu, adrenalin je čak i premašio uobičajeni nivo. Sjajna ekipa debatanata Debatnog kluba "Kelam" iz Medrese, zajedno sa svojim profesorima, ali predvođena nezaobilaznim budnim okom organizatora, kontrolora i idejnog vođe debatnog programa u BiH, Centra za kulturu dijaloga, i njegove ekipe predvođene direktorom Sanjom Vlaisavljević, dočekala nas je širokog osmijeha i raširenog srca. Nakon okruglog stola na temu vršnjačkog nasilja i prevazilaženja problema njime uzrokovanih, krenuli smo u svoje sobe - prostorije internata Behram-begove medrese koje su nam ustupili njeni učenici. Neko se odmarao, neko se pripremao za sutrašnje debate.
U subotu, 18. aprila, održano je 5 kvalifikacionih debatnih rundi. Nakon toga uslijedilo je proglašenje polufinalista. Naša tročlana ekipa je, po završetku kvalifikacija, imala najbolji rezultat u bodovima i samo jednu izgubljenu debatu. Polufinalna debata održala se u subotu uveče, a tim "Gorgija" pobijedio je prošlogodišnjeg vice prvaka, ekipu Medrese iz Tuzle. Našoj radosti nije bilo kraja, jer pobjeda u gostima, na terenu velikog protivnika, mnogo znači. Drugi finalista bila je dvočlana ekipa iz MSŠ Srebrenik. Niko od prisutnih nije ostao ravnodušan na zagrljaj finalista-protivnika i osmijehe koji su obećavali fer i dostojanstvenu debatu. Tezu finalne debate naš predstavnik Marko Romić izvukao je iz koverte, a ona je glasila: Zakoni u oba entiteta u Bosni i Hercegovini treba da propišu društveno koristan rad za maloljetne prestupnike i nasilnike. Vidno radosna ekipa "Gorgija" uputila se na pripreme. Noć je bila napeta i naporna, ali uz pomoć članova svog Kluba, ali i ostalih predstavnika regije Banja Luka, slučaj je pripremljen.
Pored finalne debate, u nedjelju 19. 4. 2015. godine imali smo mogućnost pratiti takmičare iz revijalnog dijela u debati 1 na 1 i pojedinačnim govorima, gdje je pobjedu odnio debatant iz Gazihusrevbegove medrese iz Sarajeva, a drugoplasirana je bila debatantica iz Gimnazije Mostar. Finalna debata bila je prilično ujednačena, ali puna prijateljskih gestova, obilježena kulturom dijaloga i poštovanjem protivnika i kolega. Svi prisutni uživali su kako u pametnim, tako i u lijepim i
dostojanstvenim debatantima. I napokon je došlo do proglašenja pobjednika. Najbolja ekipa u BiH 2015. godine je ekipa Debatnog kluba "Gorgije" Gimnazije Banja Luka u sastavu: Marko Romić, Stefan Ličina i Bojan Belenzada. Naravno, ovaj uspjeh rezultat je rada i zalaganja cijelog Kluba i svih njegovih članova koji su još 2012. godine značajno utrli put uspjeha na Državnom takmičenju.
Još jednom se pokazalo da mladi ljudi imaju šta reći, ali i da to znaju reći na kulturan i dostojanstven način. Od Mostara do Novog Grada i od Brčkog do Sarajeva mladi ljudi su podjednaki, istovjetni, a jedina razlika među njima jeste u znanju, zalaganju i načinu na koji svoja znanja i stavove iznose. Mnogima bi u ovoj našoj zemljici bilo dobro naučiti nešto od debatanata.
Još jednom čestitamo svim Gorgijama, jer ovaj uspjeh je zalog prošlosti i zavjet budućnosti.
(Portal Gimnazija Banja Luka)

Wednesday, April 29, 2015

Aleksandra Petrić: Kako uštedjeti na djeci (na sto načina)

Djeca u Bosni i Hercegovini su prioritet svima. Kao u priči imamo zakona, okvirnih državnih strategija, entitetskih strateških planova, akcionih planova, protokola i drugih dokumenata koji se direktno bave obavezujućim javnim politikama usmjerenim na osiguravanje i unapređenje zaštite djece u oblasti zdravlja, socijalne zaštite, obrazovanja, zaštite od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, stigmatizacije djece koja pripadaju ranjivim kategorijama, zaštite i razvoja porodice i drugih prioritetnih pitanja.
U osnovi, svi ovi dokumenti se pozivaju na Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. god. koju je BiH ugradila u Ustav kao dio direktno primjenljivog međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava. Ombudsman za ljudska prava u BiH ima Odjel za djecu koji se bavi zaštitom prava i sloboda djece, naročito ranjivih kategorija, i što je važno zaprima i donosi odluke po žalbama zbog kršenja prava i sloboda djece. U Republici Srpskoj postoji Ombudsman za djecu, institucija koja također prima i odlučuje po žalbama, te prati povrede prava i interesa djeteta. Formalno je tako.
U stvarnosti, roditelji širom ove naše, fantastično regulisane zemlje, svakodnevno se suočavaju s nemogućnošću da svom djetetu osiguraju zaštitu njegovih ili njenih prava i sloboda. Prisiljeni su da djecu uklapaju u većinske običajne norme, kako ih ne bi povrijedili, izdvojili, diskriminisali i obilježili za sva vremena. Živimo u vrijeme kada su u manjini djeca rođena u idealnim uslovima, da mogu živjeti slobodna i uživati svoja prava bez ograničenja. Dio sam ovog sistema koji me prisiljava na kompromise, marginalizuje potrebe mog djeteta i slabo me šta pita. Nisam u mjerilima poželjnog društvenog obrasca jer sam samostalna majka i više puta sam bila u prilici da žmirim na neosjetljivost institucija, počevši od prvog dana kada sam rodila kćer i, za potrebe statističkog evidentiranja, bila unakrsno ispitivana o svom bračnom statusu i namjerama za udaju. Svjesna sam da oko mene živi mnogo žena i muškaraca koji nose svoje roditeljsko breme i čija su djeca uskraćena za mnogo toga.
''Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika...''Stoga mi, svaki put kad se suočim sa živim zidom branitelja i braniteljica državne kase, koji se neumoljivo i revnosno takmiče da uštede na djeci, kroz glavu prolazi ona konvencijska mantra „Svako dijete, bez obzira na rasu, boju, jezik, religiju, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinski status, onesposobljenje, rođenje ili bilo koji drugi status .....“ Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika koji slažu djecu na kamaru, važu koliko košta, i kalkulišu ekstra pe de ve formule gdje sam ja tu. Uvijek i iznova naivno pomislim da bi dobrobit djeteta trebao biti prvi i jedini motiv.
Ovih dana u Banjaluci se gradska vlast bavi Programom mjera za povećanje prihoda u budžetu grada i dosjetili su se da ukinu, odnosno smanje, subvencije za korisnike Centra za predškolsko obrazovanje i vaspitanje. Planirana je suma od 400.000 KM koja bi se trebala zadržati u gradskoj kasi ukidanjem povlaštene cijene boravka djece iz višečlanih porodica i ratnih vojnih invalida od prve do šeste kategorije. Ovi prvi će izgubiti pravo na povlaštenu cijenu ukoliko im nije
potrebno, što će se, pretpostavljam, dokazivati potvrdama o prihodima roditelja i njihovom imovinskom statusu, dok će se od drugih tražiti obnove potvrda o statusu RVI.
U isto vrijeme čitam da će se na održavanje gradskog zelenila u Banjaluci iz grdskog budžeta ove godine potrošiti 1,4 miliona KM. Odmah se sjetim vrtića u koji je išla moja kćer, u kojem, prema riječima njene tete, preko dvadeset godina djeca umjesto klackalica imaju samo postolje na kojem bi one trebale biti. I svakodnevnog prikupljanja novca od roditelja da se kupi klima uređaj, CD player, DVD, pribor za rad, toalet papir, papirni ubrusi... Dalje možete dodati sami, spisak je nesumnjivo podugačak.
I ko vas, bolan, šiša!?! Ove uporedne vijesti naprosto vrište kako uštedjeti na djeci na sto načina, i učiniti očima ljepotu gledajući u maćuhice, ružičnjake i saksije pelargonija na nasumično razbacanim cvjetnim kupolama po centru grada. Travnjaci u centru krajiške ljepotice. Mame i tate topite se od miline, koga briga što nemate para za platiti punu cijenu vrtića. I vi ostali, vas preko dvije hiljade, koji godinama čekate na to da vam dijete osjeti šta znači predškolsko obrazovanje i boravak s vršnjacima i vršnjakinjama u ranoj dobi, socijalizacija, priprema za školu, i sve ostale trice i kučine shvatite da je imidž grada najvažniji i na njemu se ne treba nipošto štedjeti, dok su vaša djeca uvijek i iznova samo vaša briga.
I ko vas, bolan, šiša!?! Navaljujete na jadne lokalne službenike i službenice koji jedini znaju šta je kriza i recesija, i bahatite se s vašom djecom i njihovim potrebama nemilice. A naravno nemate pojma da djeca nisu nivo lokalne politike. Zbog toga se vi, štampači djece, svi zajedno, obratite vašim entitetima i državi koji su vam sve to lijepo obećali!
I tako ukrug. Oni gore pišu bajke, a oni dole štede. Mi ćutimo i zbunjeno gledamo gdje ćemo sa sobom i s djecom u koju se svi redom zaklinju. I koju isti ti, lokalni prikupljači poreza, grle za praznike i razne manifestacije smiješeći se u kamere za potrebe centralnog dnevnika. Samo vi štedite na djeci, vratit će vam se. U to sumnje nema. Sve dođe na naplatu.
Aleksandra Petrić
Banja Luka, april 2015.

(radiosarajevo.ba)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...