Friday, April 18, 2014

Nema za meze


Potkraj 1968. godine novinari tadašnjeg Radio-Sarajeva, zbog malih plata, stupili su u dvodnevni štrajk. Vijesti su uređivale daktilografkinje. One su to tako dobro radile da niko nije ni primijetio da su novinari u štrajku, što je još jedan dokaz da su pokatkad u radio - novinarstvu dovoljni samo rutina i iskustvo.
Povodom štrajka održan je zbor radnika. Direktor Radio - Sarajeva Vojo Savić, koji je inače bio član CKSKBiH, dugo je razvijao teoriju o tome kako štrajk radnika koji se tada, u skladu sa samoupravnim socijalizmom, nazivao obustava rada, nije dobar način da se rješavaju bilo kakvi problemi. Naprosto - štrajk je nedopustiv - govorio je zapjenušano direktor. Onda se na vratima velikog studija u Ulici Danijela Ozme pojavio Vlado Dijak koji je malo zastao na vratima, oslušnuo šta to direktor govori, a zatim, potpuno neočekivano, izgovarajući njegovo ime, uzviknuo:
-  Ne tupi!
U studiju je zavladao tajac. Kada se malo pribrao od šoka, direktor, koji je, uz to, bio Vladin drug iz partizana, rekao je odlučno:
-   Ti si, Vlado, pijan. Bit će najbolje da se vratiš tamo odakle si i došao!
-    Jesam pijan. A znaš li zašto? Zato što je mala plata. Imam samo za piće, a nemam i za mezu, pa me brzo uhvati!
Tako je Dijak, i ne htijući, pomalo objasnio i razloge novinarskog štrajka.


Vlado Dijak je bio književnik, novinar (Banjalučke novine, Radio Sarajevo) i boem

Anegdotu zabilježio: Vehid Gunić

Thursday, April 17, 2014

MM: Slicice iz Banjaluke

 XIV srednjobosanske

 be-ha behar
 Djeca u akciji
 Ferhadija
 Kuca Stricevica
 ...od Insanica
 Petricevac-crkva od betona
 Porta
 Proljece ispod Kosmosa
Vila

Wednesday, April 16, 2014

Aleksandar Ravlić:I BOGATSTVO TREBA ZNATI NOSITI

Hadži Isak Poljokan i njegovi sinovi, koji su se mogli podičiti da od svih Jevreja imaju najdulju trgovinsku djelatnost u Banjaluci, bili su okruženi bogatstvom koje su stekli strpljivim i predanim ra­dom, mudrošću i racionalnošću.
Ipak, uprkos svom tolikom bogatstvu, nisu se po­našali bahato ili oholo, kamo li rasipnički.

 - Zašto pored toliko bogatstva, gospon Poljokan, idete svako­dnevno pješice iz grada do svoga perivoja na Hisetima. Daleko je to - znali bi priupitati znatiželjnici, pripovijedao mi je dugogodišnji direktor u banjalučkoj trgovačkoj mreži Safet Filipović.

 - Jest, nije da nemamo. Imamo. Ali, koliko njih nema ni za goli život. Stoga se i držimo one da i bogatstvo treba znati nositi -  odgovorio je Hadži Isak.

Poučno, i te kako, pogotovo za one koji su se preko noći obogatili i naglavačke uskočili u "visoko druš­tvo". Jer, ne treba zaboraviti Poljokanovi su imali i konje, i fijaker, i osobne automobile i ... Prije mnogih!


(Iz knjige 'Banjalučke vesele zgode i anegdote' Aleksandra Ravlića)


Zgrada trgovca Isaka  Poljokana, izgrađena prije 1880. Godine, adaptirana je 1936. godine. U toku Drugog svjetskog rata porušen je prednji dio zgrade sa kupolom i Davidovom zvijezdom na vrhu. Poslije Drugog svjetskog  rata u zgradi je bila smještena robna kuća "NA-MA". Porušena poslije katastrofalnog zemljotresa 1969. godine. Lijevo je džamija Sijamija, porušena 1931. godine radi izgradnje hotela "Palas".

Tuesday, April 15, 2014

Sule: ČUDAN MOMAK BIO SI TI


Zlatka Midžića sam poznavao jako dugo, negdje od 1973. ili 1974. godine. Te je godine moj drug Nino Bahtijarević svirao sa Midžom, Pikom i Omerom Popajom u Novalji na Pagu, a Boro Dražić i ja smo im se privalili na desetak dana. Naravno, na Pag smo stigli Borinim crvenim „minijem“.

Nakon Midžine smrti, kad god slušam grupu „Stijene“ i onu prelijepu pjesmu „Singin' Rock 'n' Roll“, obavezno pomislim da je napisana baš za njega.

Hej, čudan momak si bio
Mislili smo svi da pomalo lud si ti
Ti na riječima grub si bio
U pjesmi drag i mio, tražio kruh i sol
I pjevao rock 'n' roll

Pjesmom, dok ljubav svoju bi zvao
Na tren život bi stao, od stakla bio si ti
Hej, ljubavni san je kratak
Od svega osta bol, pjevaj nam svoju pjesmu
Singin' rock 'n' roll

Hej, čudan si bio ti
Mislili smo svi, da pomalo lud si ti
Hej, ljubavni san je kratak
Od svega osta bol
Pjevaj nam svoju pjesmu
Singin' rock 'n' roll

Stvarno čudan momak je bio on, volio je bluz i rokenrol, a cijeli je život ponajmanje to svirao.
Bez obzira na njegove mane i kvalitete, kojih smo svi prepuni, malo koji muzičar u ovom gradu je osporavao njegove muzičke kvalitete. Naprotiv.
Pošto ja nisam muzičar, od Midže sam naučio kako se dobro igra „remi“, a ostali koji su se bavili muzikom, mnogo toga su od njega mogli naučiti.
Čovjek je cijeli život bio profesionalni muzičar i živio od muzike, ne birajući šta će i gdje će svirati. To mu je bio posao i on ga je takvog prihvatio.

Zlatko Midžić, Haško Čelebić, Zvonko Rolih i Zlatko Maričić
sa Arsenom Dedićem 1973. godine u hotelu „Palas“

Midža je pripadao klasičnoj banjalučkoj muzičkoj školi i tradiciji, što je u njemu „uspavalo“ veliki talenat. Uostalom, nije on bio jedini koga je „tezga“ odvela na neku drugu stranu, sasvim suprotnu njegovim muzičkim potencijalima. U isto vrijeme, malo se ljudi u ovom gradu može pohvaliti da je otišlo u penziju sa punim muzičkim stažom.
Za Midžu, kao muzičara, njegov dugogodišnji prijatelj Mićo Maričić kaže:

Midža je uvijek bio odličan sluhista. Nikad mu nije bio neki veliki problem da, preslušavajući neku pjesmu, „na prvu“ odredi harmoniju, tj. akorde pjesme i ritam koji je, ne znajući mu pravi naziv, mogao odmah i na stolu improvizirati.
U tom smislu bio je perfekcionista. Nije mu mogao promaći niti jedan melodijski detalj ili prolazni akord. Pogotovo je imao uho za bas-melodijsku liniju po kojoj je, za njega cijela melodija dobijala smisao.
Midža nije samo kao instrumentalista bio dobro potkovan, već je i vokalno znao da pokaže svoje kvalitete. Istina, ruku na srce, svoje vokalne sposobnosti je uglavnom koristio kao prateći vokal, iako je to i sam mogao da izvede.
Mislim da si baš pogodio pjesmu kojom ilustruješ Midžinu prirodu, jer su ga ljudi, koji ga nisu dovoljno poznavali, smatrali pomalo čudnim. Glavni razlog tom mišljenju bio je baš njegov pristup i ophođenje prema svim članovima sastava. Takav stav je imao i prema velikim imenima zabavne muzike, koje smo često pratili. Znao je on i njima dati poneku primjedbu.
Jednostavno bio je takav i kao čovjek i kao muzičar.“

Tako kaže Mićo, a u periodima dok nije bio na „gaži“, van grada, Midža i ja smo znali satima igrati remi, gdje sam ja uglavnom gubio i u isto vrijeme po deset puta za redom preslušavati jednu te istu stvar, dok on ne bi ukapirao neku samo njemu znanu caku.
Onda je došao glupi rat i svima nama, pa tako i njemu, promijenio život.
Poslije rata, Midža je sve manje svirao, a sve više podučavao druge. Nakon toga je došla i bolest i sve iz korijena promijenila.
Iako jako bolestan, satima je svirao u „Monnetu“.
Jedno vrijeme je zajedno sa Goranom Predićem, Dubom i Riletom imao sastav, VIS „Restlovi“. Čak su jednom u tom sastavu, kao Cajini gosti, nastupili i na televiziji. Do poslednjeg časa davao je časove mladim muzičarima i otkrivao talente.
Aplauzom smo ga ispratili u novembru 2010. godine.

„Vrijeme izlazećeg sunca“-strana 44 


Little Sule 

Saturday, April 12, 2014

Berislav Blagojević:JOŠ NIJE VRIJEME


Note koje su svirale moje cipele i patike, od trapavog topota prvih koraka pa sve do današnjeg dana, svirane su po taktu nepredvidivog dirigenta – života. Njegova palica i vrtložno temperamentno mahanje rukama odveli su me na mnoga mjesta, pa se danas podjednako osjećam i Brođaninom i Dobojlijom i Pančevcem i Banjalučaninom. Zvuci Banjaluke, kojom i moji koraci odzvanjaju, još uvijek sazrijevaju u mojim ušima: crkvena zvona, pijačarsko mrmljanje u bradu nekog švercera, trube što ispraćaju svadbenu povorku subotom, tihovanje dviju opatica u dvorištu biskupije, jutarnja tišina trgova, škripa guma, automobilske sirene, stenjanje kranova na gradilištu, pozivi na molitvu s minareta, stotine glasova u Gospodskoj ulici nalik žamoru mediteranske plaže, jedva čujno udaranje motke u korito Vrbasa dok čamac klizi uzvodno, šum suvog lišća kestena i lipe pri iznenadnom napadu jugoistočnjaka... Muzika se, dakle, već pretvorila u slike i samo još malo treba da se slike transformišu u riječi. Ali još nije vrijeme. Još nije vrijeme.
Berislav Blagojević
(književna Banjaluka)



Friday, April 11, 2014

P. Matvejević: 'Razumijete li me dobro?’

Rijeci Predraga Matvejevića lijece dusu - i razum!

**************************




U telefonskom razgovoru Predraga Matvejevića s novinarkom Radio Beograda Melihom Pravdić na samom početku Matvejević kaže da govore istim jezikom i naglašava potrebu da se depolitizira jezik:
Ono što odavno znamo i što je viđeno i drugdje u svijetu: jedna velika opasnost da jedan državni ili politički jezik ovlada jezikom, vidjeli smo mnogo takvih primjera. Uz pomoć institucija, uz pomoć nekakvih akademskih titula, jednog broja ljudi koji nikad nisu u svijetu izišli pred svijet, koji nisu objavili knjige na stranim jezicima.
Ta veza politike i jezika, potčinjavanje jezičnog mišljenja, jezičnog diskursa političkom diskursu. To uvijek završava loše, to nije samo naš slučaj.
Najveći pjesnik hrvatski 19.-og stoljeća je Mažuranić, pjeva “hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba”. Treba li hljeb proglasiti srbizmom i izbaciti ga – ako ga je upotrijebio najveći pjesnik? Hoćemo li Krležinu knjigu “Hiljadu i jedna noć” izbaciti, prevesti je s “Tisuću i jedna noć”? To su te stvari koje su praktički, može se reći, skandalozne.
Ja samo znao pred sobom pitat se, recimo gledajući francuski rječnik. Bilježi: Voltaire je rekao – to znači riječ je ušla jer je riječ upotrijebio Voltaire, znači ima svoje mjesto u francuskom jeziku.
Status jezika na sveučilištima u inozemstvu
 (Kad je imenovan za sveučilišnog profesora u Rimu i uredio da dvije osobe drže lektorat, jedna iz Hrvatske, druga iz Srbije, kaže:)
 Uspio sam suzbiti te gadne polemike jer studenti su čuli jedni jednoga, drugi drugoga, jedni jednoga i drugoga, i vidjeli su kolika je u stvari ta bliskost i kako je apsurdno praviti više jezika od te jezične mase s kojom smo suočeni. Tu bih htio reći nekoliko stvari koje su moja zapažanja iz svijeta. Mi smo izgubili zadnjih godina na desetak katedri ovaj naš jezik. Prvo, teško je za jednoga stranog profesora da postane redovni profesor i da preuzme katedru hrvatskog ili srpskog jezika i bosanskog ili crnogorskog.
A druga stvar je teško što gledajući svoju karijeru, vidim, prvo su ga zvali varijanta, pa onaj isti koji ga je zvao varijanta kasnije govori o standardu pa o dijasistemu, a razlike uvijek ostaju iste unatoč tim nazivima. To je stvorilo otpore na raznim katedrama. U Italiji je barem pet katedri zatvorilo taj naš jezik. Ionako nikad nismo bili dovoljno studirani, i dogodio se taj fenomen. To je jedna stvar za koju su sigurno krivi neki ljudi.
O međusobnoj razumljivosti
Da, naravno da stanovite razlike postoje, ali praviti od toga dva posve različita jezika, to mi se čini smiješnim. A smiješna je karijera nekih kolega, neću da ih imenujem, baš onaj na koga prvo mislim je umro, i koji su bili zastupnici varijanata, radili za Krležinu Enciklopediju tekst o jeziku koji je govorio o tome kako je to jedan zajednički jezik, i onda odjednom napuste to i napadaju one koji misle ono što su oni prije mislili. To ostavlja neugodan trag u toj kroatoserbistici ili serbokroatistici, i to je tako.
Najmanje o čemu se vodi računa to je stupanj sporazumijevanja i stupanj razumljivost kad se govori o tim razlikama. Sjetio sam se one anegdotske grozne priče, stavljeni su titlovi na film pa se smijao svijet kad su čitali titlove. Čuju riječ i vide titlove. Rekli su da je netko kupio taj film u Beogradu da prikazuju kao komični film upravo zbog toga.
Toliko tih je bilo neugodnih prilika. Recimo, nedavno u jednoj međunarodnoj instituciji govori srpski predstavnik, govori hrvatski predstavnik. Unatoč svim traženjima, neka postoji naravno, neka se prevodi na hrvatsku varijantu, na srpsku varijantu, ali kad je govorio srpski predstavnik, hrvatski nije imao slušalice, a kad je govorio hrvatski predstavnik, srpski nije imao slušalice. Pa su stranci koji su čuli njihove prijašnje polemike rekli “Pa kako to, skidate slušalice?”
– Matvejeviću, kažete, kad govorimo o razumljivosti između dva govornika…. (ovdje Matvejević prekida voditeljicu pitanjem:)
– Jel’ Vi mene razumijete dobro? Meni se čini – da.
– Pa vidite da razgovaramo bez ikakvoga problema. Kako se utvrđuje taj postotak ili procenat međusobne razumljivosti i kako se utvrđuje da pripadnici nekoliko nacija govore različitim jezicima, pa se onda kaže “ipak oni govore tim jezikom, a oni govore ovim jezikom”, i onda je to validno za lingvistiku, a posle i za dalje?
– Razumljivost se ustanovljuje u praksi.
Jedna svijest o tome koliko je to jedan jezik na nivou sporazumijevanja i na nivou razumljivosti. Nivo razumljivosti ide do devedeset i ne znam, zavisi od kulture, onaj tko je završio veliku maturu razumije praktički sve. Onaj tko je polupismen taj “ne razume, šta ti to znači”.
Znam da je bilo, kao što u Hrvatskoj ima ovih aberacija o kojima sam govorio, bilo je u Srbiji ako kažeš “na hrvatskom je to”, ah, kao da si ustaša. I te stvari treba odbaciti. Nije to tako. Nekad neku riječ koju ne zna jer je nedovoljno obučen ili naučen, pa kaže “Šta ti je to? Kakva ti je to ustaška reč?” I to je sigurno bio na neki način jedan negativan poticaj za drugu stranu.
Mislim da ne treba biti skandalizirano ako u normalnoj upotrebi se kaže “Krležine Balade napisane na hrvatskom kajkavskom jeziku”. Nikad me nije smetalo, toliko puta bio sam svaki tjedan u Beogradu u vrijeme Jugoslavije. A bilo je ljudi koje je smetalo pa kažu “na srpskom Vam je to tako”, “na hrvatskom Vam je to tako” – mislim da toga se treba osloboditi.
O dva različita hrvatska jezikoslovca
 Ako bi se išlo za tim što predlaže, moram mu reći ime, profesor Babić – nikad ga nisam cijenio i nikad ga neću cijeniti, trebalo bi da hrvatski jezik zastupa netko tko ima pred svijetom jedan autoritet i knjige, djela, radove uvažene u svijetu. To je čovjek kojemu je strast samo da dijeli. A zamislite Vi kako izgleda takva karijera, i nije samo njegova: kad je bio Novosadski dogovor, bilo je onih koji su išli najdalje, koji su tražili da se najprije ujednače sve ove nominacije, terminologije. Taj je tražio, ima tekst njegov koji citiraju njegovi prijatelji. Kako je to znanstveno ako ide sasvim suprotnim pravcem od onoga što je proklamirao sam za sebe?
Pokojni Petar Skok, jedna velika figura, mogu se Hrvati podičiti takvim njegovim etimološkim rječnikom. Petar Skok je stvarno znao sve to bolje od drugih, a gotovo da nema riječi gdje ne citira “Vuk to kaže ovako, Vuk i Daničić to kažu ovako”. Pokazuje dubinu jedne riječi i način na koji je ona primljena. Umjesto da te tradicije hrvatske filologije koristimo, koristimo radove nekoga provincijalnog profesora koji ne znači ništa u slavističkim krugovima svijeta.
Navodno jezično nametanje
Kakva god bila administracija u bivšoj Jugoslaviji, može se reći da je poštovala varijantu, da su zakoni izlazili na hrvatskoj varijanti, na srpskoj varijanti jedan do drugoga, bosanski je na neki način imao obilježja i jedne i druge varijante.
Srbi su brojniji, dva i po puta ih je više nego Hrvata. Postoji ta snaga stvari, to jest frekvencija upotrebe. I ta frekvencija upotrebe je jedna stvar koja je sigurno utjecala, i preko Beograda dolazila u Zagreb. O tome se može govoriti znanstveno, o tome se može govoriti sa stanovitim razumijevanjem, a ne “vidi, oni nama nameću”. Ma tko ti nameće jezik? Nisam nikad doživio da mi netko kaže “moraš upotrebiti ovu reč”, a objavio sam u Beogradu ne znam koliko i knjiga i tekstova.
Prepravljanje prošlosti
Jedan pozitivni kozmopolitizam, koji se nalazi uzmite u Hrvatskoj, u koju su došli ljudi sa strane kao što je August Šenoa, kao što je Ljudevit Gaj, kao što je Strossmayer koji osniva u Zagrebu Jugoslavensku akademiju, a u Srbiji je tada Srpska, u Sloveniji je Slovenska, dakle ide tako daleko. Osim toga, tko hoće ozbiljno da se bavi poviješću, mora priznati, Srbi su imali svoju državu i mučili su se intelektualci sa svojom državom. Jugoslavensku ideju su smislili Hrvati, napravili su je, neću reći sad, hrvatski nacionalisti da to kažem. Sve to su povijesne činjenice. Hrvati su tražili taj jezik zajednički. Cijela jedna povijest se tu prekriva, mijenja se.
Reći ću još jedan primjer. Od mene kao nekog tko je došao nanovo u tu problematiku jer sam 1994. došao iz Pariza u Rim i preuzeo tu katedru. Recimo, Antun Branko Šimić, za mene jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20.-og stoljeća. Ne zato što je iz moga kraja jer sam se ja rodio u Hercegovini, on je iz Gruda. Antun Branko Šimić ostavio nam je svoje djelo na ekavici, kao što je pisao mnoge stvari Krleža, Krleža je napisao “Izlet u Rusiju”, Tin Ujević je napisao dosta toga na ekavskom. Antun Branko Šimić ima jednu rečenicu koju neće nitko od ovih sadašnjih, mojih nekadašnjih hercegovačkih prijatelja neće da je ponovi, kaže doslovce: “I ovako je teško biti pjesnikom i piscem maloga naroda, a što bi tek bilo od nas da nismo se opredijelili za zajedničku formu koju je predložio Vuk Karadžić.”
Znate, onda reći kao da je Vuk nešto napravio kao neki velikosrbin, to je jedna takva povijesna laž. Vuk je imao teške odnose sa knjazom, dakle s administracijom, s državom srpskom, imao je teške odnose s pravoslavnom crkvom koja je htjela taj crkvenoslavjanski da nametne. Vuk je jedan čovjek koji je računao na pomoć od Hrvata, i ta pomoć mu je pomogla da svoju reformu na neki način, eto, tako sprovede.
Ja se sjećam istupa jednog kolege kojeg veoma cijenim, Radoslava Katičića, koji je na 200-godišnjici Vuka, bili smo zajedno, na Sorbonni je tada profesor Katičić rekao “Da su ustaše još godinama pokušavale rascijepiti svojim inovacijama taj jezik, ne bi napravili dva jezika”. A kasnije je možda i on negdje pod pritiskom nekih ljudi koji nemaju nikakav svjetski renome slavista, koji su mali, sitni, provincijski profesori, zadojeni nacionalizmom iz prošlih stoljeća i koji ne čine čast hrvatskoj filologiji… (ovdje voditeljica prekida Matvejevića pitanjem:)
 – Govorite o mogućem pritisku koji je možda u jednom broju izvršen na lingviste, i u Hrvatskoj i u Srbiji i u drugim područjima prethodnog zajedničkog lingvističkog prostora. Ali zašto su lingvisti pristali da obavljaju poslove političkih elita?
– Znate, nisu samo lingvisti. To su bili i književni krugovi koji su pristali na jedan drukčiji tip, recimo, govora. Vidjeli smo jednu krizu literature, veliku krizu hrvatske i srpske literature. Mislim da je plaćen veliki danak, i plaćen je danak u filologiji tih takvih lingvista što smo izgubili tolike katedre.
U nazivu katedre “standardni” jezik
 Ne mogu zamisliti netko da osnuje katedru za standardni francuski jezik, bilo bi smiješno, ne znam prije svega kako bi se to reklo na francuskom, “standardni francuski jezik”. To se samo po sebi razumije da se jezik standardizira.
Kako gledati na jezik
Važno je da se unese jedan normalan diskusioni diskurs u naše priče o jeziku.
 Neki primjeri koji su poznati u svijetu, gdje postoje stanovite varijantske razlike između njemačkoga u Austriji i njemačkoga u Njemačkoj, da ne govorimo o dijalektalnim razlikama, o jeziku koji se govori u Münchenu i o jeziku koji se govori u Hannoveru. Zatim francuski u Kanadi, francuski u Francuskoj. Belgijanca razumije svatko od nas, ja sam nekoliko godina predavao u Parizu pa sam išao u Belgiju predavati. Uvijek sam razlikovao to, sve su to razlike koje prirodno postoje iz slobode jezika. Ali ne tako da bi se moralo mijenjati stavove stubokom, pred javnošću, rušiti ugled pristupa jeziku, rušiti nešto možda time u samome jeziku.
Uvjeti u kojima se razvijao jezik u Hrvata i u Srba su bili takvi da je doista moralo dolaziti do stanovitih razlika, i te razlike se mogu priznati a da se pritom ne govori o dva jezika, o tri, četiri jezika. Na Sorbonni danas kažu bosansko-hrvatsko-srpski, sad će se sigurno dodati tome crnogorski. Kako ćete vi u takvu jednu priču stavljati ovo? A opet s druge strane, crnogorski ima svoje neke osobine, ali dvije, tri izgovorne osobine ne prave drugi jezik. Ta jedna devastacija nas toliko provincijalizira i baca.
Te muke s jezikom mogle su se, kao i razlike prave, drukčije objasniti. I uzeti u obzir mišljenja najvećih ljudi, najvećih ljudi od pera. Krležino mišljenje koje je izišlo u 5. ili 6. izdanju mojih Razgovora s Krležom, gdje je Krleža molio da dam javnosti tu rečenicu njegovu “hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, Srbi srpski”. Naravno da je tako.


Tekst je objavljen u časopisu “Književna republika” povodom obilježavanja osamdesetog rođendana Predraga Matvejevića

Thursday, April 10, 2014

Crnogorski

Ulazi turista sa ženom u kafanu u Crnoj Gori, i zove konobara:
- Molim vas, dve kafe - jednu gorču, i jednu slađu.
- E, jado, nemam ti ja džezvu na pregrade.

Koja je najveća kletva u Crnoj Gori?
- Dabogda te zvali iz biroa rada!

Dobio Crnogorac sina posle pet kćeri, i slavi dve nedelje.
Petnaestog dana ga prijatelj pita:
- A na koga liči?
- A, nijesam ti ga ja još gleda’ u glavu!

Pita majka kćerku, koja nije spavala kod kuće:
- Šćeri, s kim si provela noć?
- Bogumi, majko, s neznanim junakom!

Upita sin Crnogorca:
- Tata, mogu li uzeti auto večeras?
- A, za što ti služe noge?
- Lijeva za kvačilo, a desna za kočnicu i gas!

Pita Crnogorac ženu:
- Koliko je sati?
- Za pet minuta biće deset.
- Nijesam te pit’o koliko će bit' za pet minuta, nego koliko je sada.

Wednesday, April 09, 2014

Antonio Grgić: KRUG

Prvo je 1683. turska vojska na konjima došla pred vrata Beča. I donijela kavu u Europu.
Onda je 1878. austrijska vojska došla u Bosnu. Pred kršćanskom vojskom roditelji djevojčice Derviše bježe na jug. Bitola. Prvi balkanski rat. Bježe još južnije, Edirne. Drugi balkanski rat, drugi kontinent, bijeg još južnije, Izmir. Tu, u Aziji, rađa se Devišin mlađi brat, Derviš.
Prvi svjetski rat. Iz Izmira turska vojska istjeruje lokalne Grke i tjera ih nazad odakle su prije dvije tisuće godina i došli, u Grčku. Vojska ne bira. Protjeruje u Grčku sve sumnjive. I obitelj Derviša i Derviše.
Vraćaju se u Europu. Grčka. Makedonija. Pa Bosna.

Opet rat.
I opet rat.
Danas je Dervišina unuka izbjeglica. U Beču. Starica koja preko ilegalne agencije drugim staricama čisti stanove. Jedanput je čistila stan jednoj Židovki koja je preživjela Drugi svjetski rat.
Židovka joj je rekla da skuha kavu, da ju skupa popiju.
Skuhala je tursku. Židovka ju je pitala: Polonisch? Ungarisch?
- Bosnien.
- Christian?
- Nein, Muslim.
Židovka je tražila od agencije da ju više ne šalju u njen stan.
Dervišina unuka ima dvije unuke. One žive također u Austriji. Ali osam sati vožnje vlakom od Beča. U Alpama, u gradiću na granici Austrije i Italije.
Lokalni turistički prospekti tvrde da je taj gradić baš na putu kojim je Hanibal prolazio sa svojim slonovima iz Afrike a da bi došao pred vrata Rima. Navodno su u blizini našli smrznute dijelove slona iz 218.g. prije naše ere.
Ali to je priča o druga dva carstva.
A što je bilo sa Dervišem?
To sam ju na kraju zaboravio pitati.

**********
* derviš – perzijski; putujući monah, prosjak. U Bosni se koristi i kao osobno ime.


Antonio Grgić
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...