Thursday, April 24, 2014

Andrej Nikolaidis: Majka Rusija nas se preko novina odriče


Nakon posjete premijera Crne Gore Mila Đukanovića Vašingtonu, gdje je, kako se ovdje kaže, "Milo završio ono za NATO sa Bajdenom", rusko je Ministarstvo vanjskih poslova izdalo prilično oštro saopštenje. Teško da je ruska reakcija stigla kao iznenađenje. Napokon, ko gubi ima pravo da se ljuti.
U saopštenju se ruski MVP žali kako Đukanović raskida vjekovno prijateljstvo između dvije zemlje (o komično-praktičnoj strani tog prijateljstva sam pisao prije koju nedjelju) i osuđuje njegove izjave u Vašingtonu kao neprijateljske. Nije im leglo ni to što se Crna Gora pridružila sankcijama Evropske unije protiv Rusije. Rusi su nas, inače, u novijoj istoriji najviše voljeli kad smo bili pod sankcijama i pod NATO bombama - tad smo bili na nivou "vjekovnog prijateljstva".
Zato se čini kako su ocjene proruske opozicije u Crnoj Gori o istorijskoj katastrofi, koje se mogu sažeti u lelek "šta smo dočekali, da nas se Majka Rusija preko novina odriče", uobičajeno tupave i lišene osjećaja za vrijeme i geopolitiku - pa čak i staru, dobru geografiju. Crna Gora je daleko od Rusije (i geografski i politički), a iako politički još nije posve u Evropi ili je na njenom rubu, geografski je duboko u njoj.

'Iz jedan u dva'

Kad sabereš rusku podršku Slobodanu Miloševiću i srpskom nacionalizmu sa onim što je Putinov vojnik Oleg Deripaska, gazdujući Kombinatom aluminijuma Podgorica, dakako uz svesrdnu podršku Đukanovićevih vlada, učinio privredi Crne Gore, lako se dođe do toga da ti je Vladimira Putina i Rusiju bolje imati za neprijatelja. Ako neko ima sumnje u to, evo kratkog kviza. Gdje je sada Viktor Janukovič, sa svom ruskom podrškom koju je imao? Gdje je sada Milošević, koga su Rusi podržavali? A Moamer Gadafi? Zasad se drži jedino Bašar al-Asad, ali što ono vele, ja bih tu igrao "iz jedan u dva".


Naravno, lako će Rusi za to šta je Đukanović pričao u Vašingtonu. Problem je to što sa ulaskom Crne Gore u NATO skončava ruski san o izlasku na Mediteran. A Crna Gora je bila posljednja figura u tom snu. Podsjetimo: sa izuzetkom Neuma Crna Gora je posljednje parče evropskog Mediterana koje nije "pod NATO kišobranom". Prije svega mjesec ili dva ruska je državna novinska agencija objavila kako je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović njenom novinaru izjavio da bi Crna Gora trebala otvoriti Luku Bar za ruske vojne brodove. Vujanovićev kabinet je to hitro demantovao - Rusi su informaciju povukli. Ali je ta mala špijunsko-novinarska igra jasno stavila do znanja što Rusija očekuje od Crne Gore.
Sada je posve jasno: dok je ove vlasti u Crnoj Gori, to neće dobiti. Ali bi se Moskva sa opozicijom o tome, svakako, mogla dogovoriti. Socijalistička narodna partija je odmah po ruskom diplomatskom napadu na Crnu Goru saopštila kako će skorih dana poslati delegaciju u Moskvu, da se Putinu ispričaju za crnogorsku spoljnu politiku. To za SNP nije ništa novo: iz te su partije neprekidno trčali u Beograd da tamo, najprije Miloševiću, potom Vojislavu Koštunici, pojasne kako u Crnoj Gori ima i onih koji ne misle kao zvanična Podgorica. Najsnažnija partija u opozicionom savezu Demokratski front, Nova srpska demokratija, konstantno vodi jasnu prorusku politiku i snažno se protivi ulasku Crne Gore u NATO. Drugi konstituent tog saveza, čiji je neformalni lider Predrag Bulatović, više je puta kritikovala Đukanovićevu "antirusku" politiku.

Naklonost Zapada

Na saopštenje ruskog MVP-a reagovala je ambasadorka SAD-a u Podgorici i, bez mnogo uvijanja, Moskvi u suštini poručila sljedeće: dalje ruke od Crne Gore. Diplomatskim rječnikom: Rusija treba da poštuje nezavisnost i suverenitet Crne Gore. Onda se javio i ruski ambasador u Podgorici, koji je Amerikancima diplomatski rječnikom poručio: Ohrabrujemo SAD da poštuje suverenitet i nezavisnost Crne Gore i svake druge države. Mnogo buke ni zbog čega, ako mene pitate. Crna Gora će u EU i NATO i na tu činjenicu neće uticati to šta o tome mislim ja, niti Miloševićevi zombiji i fanovi Draže Mihailovića iz crnogorske opozicije, pa ni što o tome misli Moskva.


I ne samo to. Putem Crne Gore će i Srbija, a i Bosna i Hercegovina. Loša vijest za Ruse: ono što je uradio Đukanović učiniće i vlast u Srbiji, a u ne tako dalekoj budućnosti i vlast u dijelu Bosne i Hercegovine, koji se zove Republika Srpska. Đukanović je, kao i obično, potez odigrao brže od drugih - zato i traje tako dugo. Međutim, otvoreno je pitanje šta diplomatski "rat" oko Crne Gore znači za crnogorske unutrašnje političke prilike, koje obilježava lagano, ali i sigurno udaljavanje Đukanovićeve Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića. Podsjetimo, to je savez koji je obnovio nezavisnost Crne Gore i državu doveo na prag EU-a i NATO-a; evroatlantske integracije su, čini se, jedino što vladajuću koaliciju drži na okupu.
Zaoštravanje podjele u vezi s NATO-om čini savez vladajuće 'pro-NATO', 'pro-EU' Socijaldemokatske partije sa proruskom-prosrpskom opozicijom manje vjerovatnim, ali da li i nemogućim? I, još jedno pitanje: Iako mu opozicija svojom stupidnom 'anti-NATO' politikom pomaže u tome, pitanje je da li je Đukanović posljednjim potezima osigurao naklonost Zapada ili Zapad smatra prihvatljivim dolazak opozicije na vlast, računajući na to da može obuzdati njene proruske sentimente?

Wednesday, April 23, 2014

Angel: Moj teniski klub



Boise,21.April 2014.
Evo slike mog teniskog tima,niko ispod 50 godina.Ovjde je samo 12
igraca pred mec USTA Lige (4,0),a u timu je inace 16 igraca.Prica,
zezanje se nimalo ne razlikuje od naseg u ovim godinama, a pravilo je
kao i svugdje u tenisu: odigraj tenis,baci tus i onda po
pivu...Pozdrav Tvojoj porodici, pozdrav Tebi. Angel

Tuesday, April 22, 2014

Vera Kržišnik – Bukić: Praznik grada je 22. april ...


Datum koji se svake godine obilježava kao praznik grada je 22. april jer je Banjaluka na taj dan 1945. godine konačno oslobođena. Tada grad počinje jedan novi život, opredijeljen novim karakterom šire društvene zajednice, uže domovine Bosne i Hercegovine i šire domovine Jugoslavije, koje su se predvođene Komunističkom partijom Jugoslavije počele još u toku rata izgrađivati na narodno-demokratskim temeljima i, budući obe višenacio­nalne, uz punu ravnopravnost i zajedništvo svih naroda i narodnosti. Dajući u NOB-u 21 narodnog heroja, Banjaluka je „srce i duša" herojske i slavom ovjenčane Bosanske krajine koja se sa mnogo, razloga ponosi ne samo svojim partizanskim jedinicama nego i činjenicom da su se na njenom operativnom tlu u toku rata dogodile za čitavu zemlju najznačajnije društveno-revolucionarne promjene, Prvo i Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću i Jajcu, da su u Mrkonjić-Gradu i Sanskom Mostu položeni temelji budućoj zbratimljenoj zajednici Srba, Muslimana, Hrvata i drugih naroda i narodnosti u Bosni i Hercegovini. Još prije rata snažno komunističko uporište, grad koji je dao narodnooslobodilačkom pokretu više hiljada boraca, od kojih ih je blizu 1.000 poginulo kao partizani i više od dva puta toliko izginulo kao žrtve fašističkog terora, Banjaluka je prirodno i jedan od glavnih stubova i generatora novog društvenog uređenja, zasnovanog na tekovinama narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije.
Ali vremena za slavlje u proljeće 1945. u Banjaluci nije bilo. Teško očekivani završetak rata i početak mira donijeli su gradu nove brige. No to su bile brige vezane za obnovu onoga što je stradalo u ratu - na primjer 30 posto gradskog stambenog fonda bilo je uništeno i oštećeno - i izgradnju novog, pa se tog teškog vremena, ali vremena punog radnog elana, entuzijazma i udarništva, rado sjećaju banjalučke poratne generacije, posebno tadašnja omladina koja je, uz opšteprihvaćenu parolu „Tito- Partija, omladina-akcija", toj poslijeratnoj obnovi i izgradnji najviše i doprinijela. Na hiljade i hiljade omladinaca i građana Banjaluke, posebno organizovanih u narodnofrontovske brigade, uložili su na stotine hiljada dobrovoljnih radnih časova u popravke kuća, puteva, željezničkih pruga, komunalija, škola u gradu i okolini, a takođe i na mnogim masovnim radnim akcijama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Tako je zabilježeno da je zajedno sa omladinom iz cijele Jugoslavije i uz pjesmu „Brčko-Banovići to je naša meta, izgradićemo prugu još ovoga ljeta", 3.775 banjalučkih mladića i djevojaka učestvovalo 1946. na izgradnji te pruge, kao što je i zabilježeno da je njih 4.890 u 1947. godini radilo na pruzi Šamac-Sarajevo.
...
Vera Kržišnik – Bukić



(iz fotomonografije ‘BANJALUKA’, 1990.)

Pharrell Williams - Happy (Gimnazija Banja Luka, BaLMUN)

Monday, April 21, 2014

Goran Milić: Kako sam upoznao Marqueza


Evo, umro je Gabriel Garcia Marquez. Puno je pisao, mnogi su ga čitali, a ja sam ga čak i upoznao.
U New Delhiju, 1983. godine, bio je član kubanske delegacije na Samitu nesvrstanih, prvome bez živoga Tita. Sjedio je do Raula Castra. Fidel se nije pojavio na skupu.
Imao sam osjećaj da mogu prići i pozdraviti ga. Pa što, znam španjolski, znam Kubu, čitao sam njegove knjige, imam i ulaz u priču.
Ma nek ide život...
Ali, još sam dvojio kako ga osloviti – „senor“ (gospodine) ili „companero“ (druže).
Ma nek' ide život, tko mi što može. Raula ću pozdraviti s „companero“, a piscu ću reći „Don Gabriel“, to uvijek prolazi kod Latinoamerikanaca.
I tako ja njemu „Don Gabriel, ja sam prijatelj Vaše rođakinje Marije Clare...“
Zainteresirao se...
 “Aaaa, Maria Clara, kakva žena, a otkud je poznajete...?“
Podsjetim ga da je gospođa bila veleposlanica Kolumbije u Beogradu, pa smo se prvi put sreli kada mi je donijela njegovih „100 godina samoće“, negdje 1971. godine.
„I što ste vi tada u Jugoslaviji mislili o toj knjizi“, upitao me.
„Svi su bili oduševljeni. To je postao kultni roman moje generacije“, slagao sam netremice.

Jer, istina je bila posve drukčija.
Veleposlanica Maria Clara bila je šarmantna gospođa, ekstremno zvučnog prezimena Poncet de Leon, čiji je izravni predak otkrio Portoriko.
Utemeljena dama, iz bogate kolumbijske obitelji, nimalo ljevičarskog svjetonazora poput Garcije Marqueza, našla bi vremena za druženje sa mnom na svojoj dedinjskoj terasi. 
Jednom prigodom donijela mi je primjerak „100 anos de soledad“ njenog rođaka, koji je, rekla je, možda najveći živući pisac Latinske Amerike.
Zamolila me da u okviru jedne emisije o knjigama  predstavim na Televiziji Beograd taj roman koji još nije protrčao svijetom.
Trag u mojoj generaciji
Knjiga mi se dopala, predložio sam je uredniku emisije, a on me uputio na višeg urednika, koji je rekao:
„Ma dobro, može to biti odlična knjiga, ali Kolumbija u nesvrstanima ima samo status gosta, čak nije ni zemlja promatrač u pokretu.“
I tako nisam bio prvi u Jugoslaviji koji će predstaviti Marquezov roman. Naravno da tu istinu nisam ispričao pred Raulom i Gabrielom Garcijom.
Ali, što ima veze, dvije godine prije ili dvije godine kasnije roman je, doista, ostavio traga u mojoj generaciji.

Izvor: Al Jazeera

Sunday, April 20, 2014

Zvonimir Nikolić: Uskrs i Vaskrs u mojoj kući



Rođen sam davne 1963 godine u Sarajevu. U katoličkoj porodici. Kršten, pričešćen i krizman u crkvi Svetog Josipa na Marijin Dvoru. Sjećam se bijelih krizmanih hlača, bijele košulje, ali, ipak, nekako najviše sata marke „Poljot“, koji sam dobio na poklon od krizmanog kuma Drage Pandže. Metalna narukvica, sat onako pokrupan, bilo je u njemu bar 20 deka…
U našoj kući su se uvijek slavili i Božić i Uskrs. Roditelji su bili vjernici, oni tihi, kućni. Iako je otac kao dijete sa 17 godina otišao u partizane, nije htio biti član Partije. Opravdavao je to riječima: „Neću, sine, da se krijem. I moji roditelji su slavili praznike kao ljudi. Slaviću i ja.“ Zato nikada nije mogao biti direktor u ŽTP-u. Međutim, njegovi motivi su bili drugačiji. Bio je sasvim zadovoljan što je kao jedini (ne)partijac bio predsjednik radničkog savjeta. I to mu je bila dovoljna satisfakcija.  
Kao mali išao sam i na vjeronauk u marindvorsku crkvu. Župnik je bio Mato Bičvić. A ja sam nekako više volio kapelana Marka. Bio je mlađi, a i nekako bliži sa nama djecom. I sestra Antonela. Najljepše i najnježnije biće koje sam ikada vidio.
Jagnje u tepsiji
Za Uskrs bi se kupovala specijalna jaja. Otac bi obilazio pijace danima. Da probere ona, po njemu, najtvrđa. U petak bi kupio šarana. I uvijek okretao glavu dok onaj u ribarnici udari šarana i ošamuti drvenim čekićem. A moj brat Dragan i ja bi svaki put tog šarana stavljali u kadu punu vode i mislim da smo svakoga oživjeli. I uvijek kada dođe s posla i zatekne živog šarana u kadi nastao bi haos. Srećom, imali smo komšiju koji je obično rješavao te probleme. Mati bi već te sedmice počela praviti suhe kolače, šape, kekse, pakovati ih u kutije i namigivati nam na kojem ormaru se te kutije sa kolačima nalaze.
Petkom se jela riba i farbala su se jaja. Kao pravi gazda u kući otac je dijelio zadatke, što mami, što nama, a on je rukovao samo specijalnom kašikom i šerpicom za farbanje jaja. Obično bi neko od nas troje bio kriv ako neko pukne. A ako se neka boja ne primi baš najbolje uvijek je bio kriv prodavač. Kako mu svaki put uspije  uvaliti i bar dvije stare, prošlogodišnje boje? Uz obavezno: „E sad sam kod njega kupio… nikad više!“ Mati bi još satima čistila šporet, isprskan svim bojama i dezenima, a mi bismo jaja mazali uljem da imaju ljepši sjaj.
Subotom bi se nosilo jagnje u pekaru kod Zore na Marijin Dvoru. Rano ujutro. A mog brata i mene bi uvijek zapalo da vraćamo to pečeno jagnje u tepsiji i pažljivo osmatramo kada će tramvaj stati na stanici kod velike samoposluge na Marijin Dvoru. To je bio znak da startamo sa trčanjem i sa tepesijom u rukama. Da stignemo do kuće prije nego nas neko od raje vidi iz tramvaja.
Jagnje u tepsiji bi prenoćilo u njihovoj spavaćoj sobi uz obavezno očevo upozorenje: „Ne d'o vam Allah džellešanuhu da neko razvali jagnje i pojede kožu prije sutra!“ Upravo tim riječima.
Nedjeljom, na uskrsno jutro, obukli bismo najbolju garderobu i krenuli sa roditeljima na misu. Nosili su se i hrana, jaja, mladi luk, šunka, so… na blagoslov nakon mise. Onda bi se ta hrana onako brzinski pojela kod kuće, a brat i ja bismo navalili na kolače. Taj dan bi se tata javljao na telefon i uvijek pisao u tefter ko ga je sve nazvao da čestita, da kojim slučajem ne zaboravi nekome čestitati Bajram ili Vaskrs kada dođe vrijeme njihovog slavlja.
Poslije bi se skupila sva familija, komšije, prijatelji sa posla. Mi djeca bismo razbijali jaja do iznemoglosti. Jagnje bi puklo brzinom munje, a uvijek bi se našao i neki dežurni doušnik koji bi danas pojeo najviše, bio najveseliji i najgrlatiji, a sutra na partijskom sastanku ogovarao moga oca kako, eto, on slavi Uskrs… Možeš misliti?! A Predsjednik radničkog savjeta!
Na Uskrs, pa na Vaskrs i obratno
A onda je došla prva snaha. Pravoslavna. I Snježini roditelji su bili sličnih svjetonadzora. Odgojeni da poštuju i svoje i drugačije.
Bez obzira na to što smo tada živjeli odvojeno u iznajmljenom stanu, svi smo išli mojim roditeljima na Uskrs, pa onda Snježinim na Vaskrs.
Moj otac Dane i punac Bogdan bi već nakon četvrte loze počeli sa ratnim pričama iz partizana, a moja majka Nada i punica Zora bi o receptima, deterdžentima, povremeno strijeljajući pogledima ovu dvojicu ilegalaca da smanje sa alkoholom. I da ne pričaju vazda isto, iako su obojica bili ubijeđeni da sve to prvi put pričaju.
A mi smo slavili sve. Jedne nedjelje kod mojih, druge nedjelje kod njenih…
Godine 1989. je umrla moja punica Zora, a mi smo nastavili živjeti sa Bogdanom. I nastavili iste običaje - kod mojih na Uskrs, a ovdje kod „mojih“ na Vaskrs. 
Do rata.
A onda je došla do izražaja prednost našeg „miješanog braka“. Mogli smo otići i na istok i na zapad, ali mi smo otišli preko Miljacke. I tu ostali.
Moj voljeni brat se našao u Italiji. I hvala Bogu da jeste. Onako emotivan i osjećajan ne znam ni kako bi preživio rat.
U ratu smo Uskrse i Vaskrse slavili uz grah, burek od ikara i kolače od smrvljenog „korejsko-vijetnamskog“ keksa, koji se ionako raspadao u kontaktu sa zrakom.
Bogdan je ostao na Grbavici, misleći da će sačuvati stan. I da njega, starca, neće niko dirati. U čitavoj zgradi njih trojica penzionera. Jednom je 1994. prešao Most bratstva i jedinstva. I bio kod nas pola dana. Vidio svoju unuku prvi i jedini put. I rekao da će uskoro, dok sredi papire u vezi sa stanom i on ovamo. Deset dana kasnije smo saznali da je umro. Od srčanog udara. Nakon rata posjetio nas je jedan od te dvojice komšija i ispričao nam o batinama i slomljenim rebrima koje je Bogdan dobio spasavajući njega i drugog komšiju. Srčani udar je samo prelio čašu. Sasvim očekivano od čovjeka rođenog na Kovačima. I taj drugi komšija se vratio u našu zgradu. Saginjao je pogled od nas, jer nikad nije došao da nam ispriča šta se, zaista, dogodilo. Niti je donio dvije čokolade koje je deda poslao svojim unukama.
Nakon rata smo nastavili sa istim običajima. Godine 2005. je umro moj otac.
xxx
Danas popodne (četvrtak) idem kupiti jaja. Da ih večeras farbam. U specijalnoj šerpici i sa specijalnom kašikom. Djeca će mi pomagati. Znam da se jaja farbaju sutra, na Veliki petak, ali, ipak, ostavljam sebi malo prostora za popravni, jer uvijek mi makar petina pukne.
Danas moja mati reže šarene papire i priprema kutije za svoje komšije. Kutije u koje će pakovati jaja.
Sutra idem po ribu, a u nedjelju će moja mati kod nas. Do podne će pisati ko je sve nazvao da čestita, da ne zaboravi uzvratiti.
A popodne ćemo zajedno ručati i slaviti i Uskrs i Vaskrs. Oba praznika padoše ove nedjelje na isti dan.
Predvečer, kad se vrati svojoj kući, obići će komšiluk sa šarenim kutijicama za jaja, a ujutro će mi na telefon prepričavati ko se sve od njihovih dragih prijatelja sjetio da je nazove, da joj čestita…
Mi ćemo, kao i obično, podijeliti jaja i kolače komšijama i njihovoj djeci, koja se najviše raduju tome. Iste tanjure ćemo dobiti nazad za Bajram. Pune baklave, ružica, hurmašica. Tako je to uvijek bilo u Sarajevu. I biće.
(Posvećeno mojim roditeljima, mojoj punici i puncu. I komšiji, dedi Bikiću.)
Izvor: Al Jazeera

Danas je Uskrs - Vaskrs!



Svima vama koji danas slavite najveci kriscanski praznik 
zelim sretan Uskrs!




Saturday, April 19, 2014

Zlatko Valentić

19. IV 2012. – 19. IV 2014.
Pričao je o presudnoj ulozi svog nastavnika u školi 'Ivan Goran Kovačić', slikara Dušana Simića:
''Poslao me na času do njegovog sivog ormara u podrumu, u radionu, da mu nešto donesem, a ja otvorih ormar... i pronađoh jedan drugi svijet, svijet Rembranta, Sezana, Van Goga... Svijet moje mašte!
Ostao sam kraj tog ormara čitav čas i zaboravio zašto sam tu. Tek kad je sišao po mene, vratio sam se u stvarnost. Pogledao me onim njegovim prodornim crnim očima, 'ljutim' pogledom, i rekao mi neka mi neko napravi stalak za crtanje i da ću ostajati poslije škole, dok moje kolege budu radili po školskom programu, ja ću da radim ono što mi on kaže! Od tog dana sam počeo slikati.''

I stvarno, Zlatko Valentić je zaista rano, još u mladosti postao slikar. Kasnije je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu. Pa je nastavio slikati.
Jednom smo, sjećam se, pili vino. I pričali o vodi. ''Najbolja je na zategnutom papiru!'' - šalio se Zlaja.
Sada mogu samo potvrditi da mu je ležao akvarel. Ili tačnije: ''Zlaja je bio majstor akvarela!''


(mm) 

Friday, April 18, 2014

Nema za meze


Potkraj 1968. godine novinari tadašnjeg Radio-Sarajeva, zbog malih plata, stupili su u dvodnevni štrajk. Vijesti su uređivale daktilografkinje. One su to tako dobro radile da niko nije ni primijetio da su novinari u štrajku, što je još jedan dokaz da su pokatkad u radio - novinarstvu dovoljni samo rutina i iskustvo.
Povodom štrajka održan je zbor radnika. Direktor Radio - Sarajeva Vojo Savić, koji je inače bio član CKSKBiH, dugo je razvijao teoriju o tome kako štrajk radnika koji se tada, u skladu sa samoupravnim socijalizmom, nazivao obustava rada, nije dobar način da se rješavaju bilo kakvi problemi. Naprosto - štrajk je nedopustiv - govorio je zapjenušano direktor. Onda se na vratima velikog studija u Ulici Danijela Ozme pojavio Vlado Dijak koji je malo zastao na vratima, oslušnuo šta to direktor govori, a zatim, potpuno neočekivano, izgovarajući njegovo ime, uzviknuo:
-  Ne tupi!
U studiju je zavladao tajac. Kada se malo pribrao od šoka, direktor, koji je, uz to, bio Vladin drug iz partizana, rekao je odlučno:
-   Ti si, Vlado, pijan. Bit će najbolje da se vratiš tamo odakle si i došao!
-    Jesam pijan. A znaš li zašto? Zato što je mala plata. Imam samo za piće, a nemam i za mezu, pa me brzo uhvati!
Tako je Dijak, i ne htijući, pomalo objasnio i razloge novinarskog štrajka.


Vlado Dijak je bio književnik, novinar (Banjalučke novine, Radio Sarajevo) i boem

Anegdotu zabilježio: Vehid Gunić

Thursday, April 17, 2014

MM: Slicice iz Banjaluke

 XIV srednjobosanske

 be-ha behar
 Djeca u akciji
 Ferhadija
 Kuca Stricevica
 ...od Insanica
 Petricevac-crkva od betona
 Porta
 Proljece ispod Kosmosa
Vila
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...