Monday, February 20, 2017

Bosna i Hercegovina na Venecijanskom bijenalu


Na najvećoj svjetskoj smotri savremene likovne umjetnosti, Bijenalu u Veneciji ove godine (od 13. maja do 26. novembra pod nazivom "Viva Arte Viva") će učestvovati sve zemlje Regiona.
Poslije 2013. godine kada je na Bijenalu predstavljen rad banjalučkog umjetnika Mladena Miljanovića, Bosna i Hercegovina će se predstaviti projektom mladog umjetnika Radenka Milaka "University of Disaster'' ("Univerzitet katastrofe") koji je realiziran u saradnji s Romanom Uranjekom. Za kustosa paviljona (u Palači Malipiero) predložen je ugledni švicarski kustos Hans Urlich Obrist. Organizator projekta je Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske (Banjaluka).


Vizuelni umjetnik Radenko Milak rođen je 1980. godine u Travniku, a završio je Akademiju umjetnosti u Banjoj Luci (gdje sada živi i djeluje), smjer slikarstvo.
Veliki uspjeh je predstaviti se na najvećem svjetskom okupljanju savremenih umjetnika, a nimalo manji dogadjaj je činjenica da je odobravanje i bezrezervna podrška došla od svih relevantnih državnih institucija.
Radenko Milak s projektom "Univerzitet katastrofe" predstaviće 20. vijek u kojem su katastrofe svakodnevne pojave: rat, prirodne nepogode ili neke druge pojave. '' Želimo da prikažemo projekt koji se bavi pitanjem katastrofa iz različitih uglova, onih za koje je zaslužan čovjek, usljed svih turbulencija koje su se dogodile u svijetu, te ekstremnih situacija, a kako bi se o svemu tome pričalo.'' – rekao je Milak.
Ideja je da stvori umjetničku koncepciju koja se sastoji od različitih vrsta radova: crteža, akvarela, slika i videoradova, gdje je svaki medij povezan s katastrofom i odgovarajućom dokumentacijom.
Cilj je stvaranje zajedničkog prostora znanja i imaginacije kroz ideju slike idealnog univerzuma.

(internet)

Sunday, February 19, 2017

Nisu novi - al' se vrijedi podsjetiti


-  Zašto se Crnogorac stalno žali l kada ode u penziju ?
    Isto se radi a manje se plaća. 



- Došao upravnik zatvora u ćeliju i pita Crnogorca:
   Zašto ne ustaneš kada ulazim?
   A Crnogorac će na to:'Pa meni su rekli da moram odležati dvije godine.



  - Ušla dva miša u videoteku i počela da jedu filmsku traku.
    Pita prvi miš drugog:
    Jel` dobar film ? - Dobar, dobar...samo je knjiga bolja.




-   Bio Mujo na kvizu i sad pitanje:
    Gdje je Isus otišao iz Betlehema?" Kaže Mujo:
     "Ne znam, da nije u Totenhem?"

Saturday, February 18, 2017

MILOŠ VASIĆ: KAD VUČIĆ KAŽE – „VOLIM I JA VAS“!

Studija slučaja: Kontramiting
Ovde je na početku potrebna precizna definicija pojma. „Kontramiting“ nije politički sukob na ulici dve ili više suprotstavljenih grupacija, što svako malo vidimo po Parizu, Berlinu i drugim gradovima. Levičari i ostala studentarija potuku se sa neonacistima – pa šta? Policija ureduje, pohapsi koga treba i tu je kraj. To je evropska tradicija XX veka: još u Vajmarskoj republici nacisti, socijaldemokrati i komunisti lemali su se onoliko, pa i pucali, dok 1933. tome nije došao tužan kraj.
Ne: kontramiting je – taktički i politički gledano – potez vladajućeg režima koji organizovanim okupljanjem svojih pristalica sabotira javni skup opozicije ili nevladinih organizacija, preteći nasiljem u nadi da će ga i izazvati, pa da posle to eksploatiše u javnosti. Kontramiting je opasna rabota; ne zbog mogućeg nasilja koji vladajući režim priželjkuje, nego zbog ukupnog političkog i psihološkog kumulativnog efekta koji se tako proizvodi. Naime, ako jedan režim koji vlada na nespornim legalnim osnovama (većina glasova i parlamentarna većina) oseća potrebu da udavi svaki glas protesta i neslaganja po sveku cenu – pa i po cenu izazivanja uličnog nasilja (koje, ponavljam, priželjkuje) – tu nešto jako nije u redu. Stabilan režim, sa stabilnom glasačkom i parlamentarnom većinom, nema nikakvu potrebu da napada svoju opoziciju ili građanske otpore raznih vrsta. Stare i pametne demokratije preko takvih otpora i manifestacija prelaze mirno, uz sprovođenje cestoredarstvenih propisa – ako baš treba. To je znak zrelosti i samopouzdanja, bez loše savesti i crva koji ih grizu iznutra.
Razmotrimo sada veselu istoriju naših kontramitinga. Nećemo se obazirati na Putina i njegove „Noćne vukove“, „Naše“ i ostale parapolicijske formacije koje se kontramitinzima bave već dugo. Eto ih tamo. Prvi kontramiting održan je na Ušću 11. marta 1991. Neko je bio dovoljno pametan da taj skup odmakne od Terazija gde su studenti i ostali opozicionari već drugi dan držali neki svoj konvent, kako bismo rekli, pošto su 10. marta kroz suzavac probili policijske kordone i okupili se tamo. Taj Slobin kontramiting – prvi u novijoj istoriji – bio je očekivano tužan. Uzalud je onaj neki Dušan Matković (beše?) pozivao prisutne da odu na Terazije i obračunaju se sa „silama mraka i bezumlja“ (jel’ tako beše?); prisutni nešto nisu bili voljni za kavgu. Razlika u godinama i fizičkoj kondiciji odigrala je ulogu.
Naredni kontramiting, prvi znak panike Slobinog režima, odigrao se 24. decembra 1996. na Terazijama, usred serije građanskih protesta zbog izbornih krađa iz novembra iste godine. Tada je režim autobusima (sendvič i pivo, nekima i dnevnica) dovukao jednu izvesnu količinu svojih pristalica da Miloševiću aplaudira ispred hotela „Moskva“. Nikad nismo ustanovili koliko ih je bilo na Terazijama, jer su mnogi, ispostavilo se kasnije, tiho izvukli dupeta i otišli da posete rodbinu ili malo udaljenije kafane. Autobusa je bilo na stotine, to se zna. Taj Slobin kontramiting bio je debakl, sramota i komendija. Na moje oči je Bata Kanda (veliki i zajebani macan) na Bulevaru uterao natrag u autobus grupu zabezeknutih penzionera sa transparentima tipa „Beograd je naš“; nisu smeli ni da pisnu; ko zna Bata Kandu – jasno mu je i zašto nisu smeli. Onda je počela prava zabava: na Terazijama je policija razdvojila nas i njih (kontramitingaše), ali nije mnogo pomoglo. Nije pomoglo ni ono Slobino „Volim i ja vas“, izrečeno preko muškog polnog kurca, da prosti vaše lice. Pale su lepe batine, policija je bila nemoćna, a do kasno u noć trajao je po centru grada lov na kontramitingaše koji nisu pobegli na vreme. Da vam ne pričam…
Kasnije – iz očiglednih razloga – niko nije više ni pokušavao da pravi kontramitinge – do dolaska Aleksandra Vučića na vlast. Ako me sećanje ne vara, prvi kontramiting – dobro, u light verziji – dogodio se u Novome Sadu pre neku godinu, ali nešto nije bio baš uspešan. Opet su autobusima dovedeni zabezeknuti ljudi sa sendvičima i transparentima, ali niti je njima bilo jasno zašto su tu, niti ostatku prisutnih na ulici. Ne sećam se više ni šta je tačno bio povod ovog okupljanja…
Ono zbog čega sam se latio ovih prisećanja, međutim, bio je kontramiting prošle subote preko puta Vlade Srbije. Bio je tamo – ispred Vlade, to jest – protest Vojnog sindikata i Policijskog sindikata Srbije (PSS): ljudi su tražili obećano, ali i bolje uslove rada, uniforme, plate, cipele i već sve što u takva sindikalna posla spada. Reč je ozbiljnim sindikatima: za Vojni ne znam, ali za Policijski sindikat Srbije znam da ima najmanje 13.000 članova, više nego svi ostali („načelnički“) sindikati zajedno. Onda su se preko puta Nemanjine ulice pojavili izvesni ljudi sa transparentima da brane Srbiju od njene vojske i policije. Bilo ih je malo i nisu izgledali baš uverljivo (više očiju neg’ zubi). Dovezlo ih autobusima u organizaciji neke Vulinove operacije „veterana“, sa dnevnicama i sendvičima, nit’ znaju jesu li došli i pošli, zabezeknuti i zbunjeni. Da je došlo do fizičkog kontakta po principu „reč po reč…“, loše bi se bili proveli sa onima s druge strane ulice, sve mladim i snažnim macanima, ali to je bila ideja organizatora: ovi ispiju batine, a mi i naši tabloidi i pinkovi udarimo u kuknjavu kako – eto – Soroševi plaćenici mlate patriote, znate već.
Naravno da je Stefanović dr Nebojša odmah reagovao i prebrojao prisutne sindikalce: većina su, kaže on Soroševi plaćenici, oni iz Ne davimo Beograd, nevladin ološ i možete misliti. Jedva da je tamo bilo policajca ili vojnika, kaže ministar. Nije ovo prvi put, jer od početka protesta „Ne davimo Beograd“ počele su da se pojavljuju slične provokacije, doduše na mikro-nivou: transparenti na zgradama („Nosi patku tati“ itd) uz primetno policijsko prisustvo, ali niko nije naseo.
Imamo, dakle, posla sa režimom koji ne može da podnese ni najmanji znak neslaganja ili drugačijeg mišljenja i spreman je na podle provokacije ne bi li „utro put primeni sile“, kako se govorilo za vreme dijalektičkog materijalizma. Moram da priznam da mi politička logika ovakvog postupanja ostaje nejasna; taktička logika mi je jasna, ali je reč o samoubilačkom ponašanju. Da li ministar Stefanović dr Nebojša zaista misli da će mu kontramiting pomoći? Da će zaplašiti sindikate? Da će u jeftine i ofucane optužbe tipa „Sorosevi plaćenici“ neko poverovati? Pogotovo ako u sve to uvali i „Ne davimo Beograd“?
Tu smo igru gledali još 1991. i teško da se dade osavremeniti i učiniti uverljivom; nije bila ni tada, niti će ikada biti. Ko god da je savetovao Vučića i dr Stefanovića do sada, loše ih je savetovao. Neka odmah raspišu konkurs za savetnika za razlikovanje ispravnog od pogrešnog. Ovako kako je krenulo – neće nikuda prispeti.
(Autonomija)

Friday, February 17, 2017

Milovan Ilic - Minimaks



Ne znam da li će nas Evropa primiti, ali Afrika nas je već stavila na  listu  čekanja.   
 
Godišnjica Kosovske bitke biće proslavljena čim se bitka završi. 
 
Rad je stvorio čoveka, a čovek - Praznik rada. 
 
Rekli smo istorijsko NE. Možda bismo rekli još nešto da smo znali strane jezike.
 
Vešt komunista od dva crvena kartona napravi partijsku knjižicu.
 
Mi smo mala i siromašna zemlja: nama su i kraljevi na privremenom radu u  inostranstvu.
 
Primiće nas na Evropsko tržište čim popravimo kantar.
 
U odnosu na međuljudske odnose, hrana nam i nije mnogo zatrovana.
 
Dok su ostali pratili modne trendove, mi smo decenijama nosili jedno te isto - štafetu.
     
Da je živ, Dostojevski bi se opredelio za malu privredu: otvorio bi fabriku - idiota.
 
Otkako gladuju, Srbi su siti svega.
 
Ovoliki neuspesi. Pa, to još nikome nije uspelo!
 
Ono što nam nisu mogli Hitler i Staljin, postigli smo sami.
 
Više se ne smatram Srbinom. A ni manje.
 
Bliski istok nam je, na žalost, sve bliži.
 
Srbi žele da žive u jednoj državi. Švedskoj, recimo.
 
Razvili smo jedra. Još samo da nabavimo brod i more.
 
U početku beše Tito, a na kraju - Titanik.
 
Naša zemlja sve više liči na zajednicu. Prvobitnu.
 
Gledam šta se radi oko mene... Ništa se ne radi.
 
Evropo, ne možeš ti toliko da se ujediniš koliko mi možemo da se razjedinimo.
 
Bili smo zemlja čuda: sad smo samo čudo.
 
U pravu ste, mada bi logičnije bilo da ste u zatvoru.
 
Nije tragično što smo u blatu do guše,
već što smo iskaljali nove opanke.

 
Slepo smo ga sledili.
Kad smo otvorili oči - sledili smo se.

 
Čoveku su bile potrebne noge
sve dok nije izmišljen daljinski upravljač.

 
Nije istina da mi radimo jedni protiv drugih:
mi smo lenštine.

 
Vidimo mi da je to prst sudbine.
Videli bismo još bolje da nam ga niste gurnuli u oko.

 
Dilema: da li da obijem banku ili da osnujem stranku?!

Thursday, February 16, 2017

Faruk Šehić: Proročka moć književnosti

Pobjeda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u iznova budi interes za književnost negativne utopije. Orwellova 1984. bilježi rast prodaje na svjetskim bestseler listama. Distopija se vraća u modu, taman kada smo pomislili da je vrijeme velikih totalitarističkih projekata završeno.
Istorija se ponavlja, i sve liči na početak sunovrata civilizacijskih tekovina koje samo što smo usvojili u zadnjih nekoliko decenija. Regresija i povratak u najgoru prošlost se čini izvjesnom. Moj instinkt mi kaže da je sve počelo rušenjem kula Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku. I kao pri svakom dramatičnom, ključnom momentu, svako zna gdje je bio i šta je radio 11.9.2001. I ja to znam. Sjedjeli smo u libanonskom restoranu Cedar, na čijem mjestu se danas nalazi popularni sarajevski pub, inače u vlasništvu čovjeka kojem se sudi za ratne zločine. Vremena se mijenjaju definitivno, u svakom smislu. Sjećam se kako nismo bili pretjerano ganuti slikama užasa koje su dolazile iz New Yorka. Čak se tu mogao osjetiti izvjestan podsmijeh, jer, mi, koji smo upravo bili preživjeli jednu malu apokalipsu, naš mali rat, mislili smo kako i drugi zaslužuju svoju dozu patnje i užasa, koju smo mi živjeli nepune četiri godine.
Od 11. septembra svijet je u uzlaznoj putanji, barem što se tiče svjetskog terorizma, koji je postao top tema. Kad sam bio u Bugarskoj, prošle godine u martu, u vrijeme terorističkog napada u Bruxellesu, većina pitanja na koja sam odgovarao, premda sam tamo gostovao kao pisac, bila su vezana za teroristički napad u Bruxellesu. Premda nisam ekspert za terorizam, jedan televizijski novinar me uporno "ispitivao" šta mislim o tome, da li se osjećam sigurnim dok putujem po Evropi, i moji odgovori su bili onakvi kakvi su jedino i mogli biti. Govorio sam mu da Evropa ne smije ući u kolektivnu psihozu, da mora zadržati svoj način života, i biti otvorena za izbjeglice iz ratom zahvaćenih zemalja.
Poslije sam, živeći u Švicarskoj mjesecima, jednom, putujući vozom, sjedio nasuprot mladog radnika iz Magreba. On je imao torbu, i izvadio je kontejner iz nje i jeo kus-kus. Poslije je otišao u zahod. Dok ga nije bilo prepustio sam se nimalo lijepim mislima. Razmišljao sam: šta ako se ne vrati, izađe na prvoj stanici, jer voz često staje dok prolazi kroz ciriške kvartove. Šta ako je u torbi tempirana bomba.
Brzo su me prošle takve misli, odmahnuo sam nevidljivom mentalnom rukom i uspostavio novi slijed misli. Marokanac, recimo da je to bio, vratio se i sjeo na svoje mjesto. On je tek jedan od mnogih običnih radnika koji se vraćaju kući s posla. Bezazlen, umoran, moderni rob u nekoj multikorporaciji.
Razmišljao sam kako je lako zaraziti se kolektivnom histerijom, treba samo malo da ti popuste živci, i da se predaš kolektivnoj svijesti, koja će misliti umjesto tebe, koja će odlučivati umjesto tebe, i u svemu ćeš se ravnati prema njenim zamislima. Tako funkcioniše Borg iz Star Treka, fantastično biće množine, koja je jednina, jer svi Borgovi
su samo jedan Borg. Megasvijest koja upravlja množinom humanoidnih bića s kibernetskim implantatima na tijelu. Zato su nepobjedivi, jer su jedinstvo, koje se vrlo lako prilagođava svakom oružju koje se protiv njih upotrijebi.
Nanovo se ispostavlja koliko su neke knjige neprolazne, i koliko je velika njihova proročka moć. Takva je '1984.', mada je meni 'Homage to Catalonia’ još bitnija knjiga od Orwellove mračne utopije, koju malo-pomalo počinjemo živjeti. Kad pročitaš 'Homage to Catalonia’ sve ti bude jasno, izgubiš iluzije o današnjem svijetu, i onda možeš dalje, graditi neke nove iluzije, sanjati pozitivnu utopiju. Fake news su postojale i 1936., u trenutku kad KP Sovjetskog saveza odlučuje, iz sebičnih, narcističkih razloga, ugušiti španjolsku revoluciju. I tada su postojale megakorporacije kao i sada. Postojala je medijska kampanja kojoj je cilj bio da se prava istina o španjolskoj revoluciji nikad ne sazna. Sve što smo mi doživjeli, sve što se desilo u SAD-u već se bilo desilo. Zato je bitna Orwellova knjiga reportažne proze 'Homage to Catalonia’. Jer ima snagu da te otrijezni od zabluda rutinskog življenja, i da ti nadu kako su promjene moguće baš onda kada se čini kako je stvarnost vječno nepromjenjiva.
Proročka moć literature je ogromna. Što više vrijeme, u kojem ćemo tek živjeti, bude gore, a ono će nesumnjivo takvo biti, sve više će se tražiti knjige koje će nam moći davati utjehu. Oduvijek sam volio takvu literaturu. Onu koja baca daleko svoja svjetla. Zato treba pisati o budućnosti, predviđati vrijeme u kojem ćemo tek živjeti. Što baš nije slučaj sa našim književnostima na balkanskom kulturnom prostoru. Opterećeni viškom istorije, mi smo zaglavljeni u ''starim" temama. Jednom će nas stvarnost prestići i nećemo biti sposobni da je shvatimo. To je svrha književnosti, da prima signale iz budućnosti, i prevodi ih u svima razumljiv jezik pisane književnosti.

Faruk Šehić

Wednesday, February 15, 2017

Angel T.: 2 pictures for you

Boise,12.February 2017. 

Tuesday, February 14, 2017

Sretno Valentinovo!


Čekaj me

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Konstantin Simonov
************

Pjesma "Čekaj me", ruskog pisca Konstantina Simonova, smatra se jednomod najljepših ljubavnih poema ikada napisanih.
Simonov ju je napisao u jeku rata, siguran da se neće vratiti kući. Posvećena je čuvenoj ruskoj glumici Valentini Serovoj, koju je bezuslovno volio i o kojoj je godinama maštao. Priča je ipak imala srećan kraj -  pjesnik je preživio ratni front, i sa ruskom lglumicom uplovio  u bračne vode 1943. godine.


Monday, February 13, 2017

Svetlana Cenić: Nedovršeni ljudi na čelu nedovršene države

Priča o tome da je on dobar, samo mu ne valja okruženje, jednaka je onoj da je dete dobro, ali je upalo u loše društvo. Dete ubije nekoga - krivo je loše društvo. Dete ukrade - krivo je okruženje, a i kasirka što nije bolje gledala. Dete satre nekog kolima - krive cu ceste, semafori, saobraćajci i društvo koje ga nagovorilo da se trka. Ponekad i devojka, kojoj se mlado govedo dokazivalo. Dete pobegne da ga ne uhapse - krivi su redom svi. Dakle, dete i kad zna da je napravilo katastrofu, krivi su svi drugi što ga nisu sprečili da ubije, zgazi, ukrade ili pobegne. Kako je to trebalo da ga spreče, nemamo nikad izdefinisan odgovor. Vrti se od vaspitanja, nevaspitanja, škole, ulice, okruženja sve do mentaliteta.
Da ne govorim da i za nepismenost imamo uvek krivca u lošem školstvu, a to što nije čitao ni lektiru, obrazloženje je da kod nas niko ništa ne čita, pa što bi i on? Jer, zaboga, da glasači išta čitaju, morao bi i on. Ovako, šta mu "hvali"?! Pa, nije mog'o bit' štreber kad kod nas takve ne vole. Da vole, on bi se ubio od čitanja i pisanja. Ovako se ubi od pišanja po svima.
Tako ceo život imamo nekog ko je u lošem društvu, a mi to moramo da razumemo i prihvatimo. I glasamo iznova i iznova. To "dete" stalno neko nagovara na nešto, loše ga savetuje ili se krije iza njega, radi mu iza leđa ili ga ne obaveštava. A mi strepimo nad njim i sve se pitamo što mu neko ne kaže, on bi uradio nešto sigurno, samo da zna o čemu se radi. Stradanje nekih ljudi objašnjava se time da su im napakovali ovi oko Njega. Zato mi nije čudan odgovor: "Ja sam njega pit'o i on je rekao da nije", na pitanje da li zna koliko mu je kriminalaca u redovima. Eto, kao priča se, ali on mi je dao svoju reč da nije. I šta ćemo tad? Opet ukrug kako, zaboga, On suviše veruje svojim ljudima. Ma, naivan k'o francuska sobarica! Naivan roditeljima, naivan glasačima, naivan u tri lepe majčine! A privatna imovina nenaivno raste.
Ili je loše vaspitanje ili uopšte nema vaspitanja ili je kriva žena ili mu je švalerka mozak zavrtela, uglavnom upućuje da mu je mozak uvek negde drugo ili da je tip kojim se pedagoški bavimo ceo vek. Satraše nedovršeni tipovi, a kako li će tek nacija biti dovršena kad je štite tako falični?!
Za svaku promašenu odluku, koja nas košta kao svetog Petra kajgana, krivi su saradnici, timovi, a odgovornost je kolektivna i ne znam samo ko izglasa te odluke: većina marsovaca ili sledbenika gospodina Nedovršenog?
S obzirom na to da se u zadnje vreme stalno pominje grčki scenario za BiH, samo da napomenem da i kod Grka ima slična poslovica, samo se kaže: Skupa li je kajgana svetog Đorđa! Petar ili Đorđe, svejedno je dok nam imovinu razvlače kao Alajbegovu slamu. Čisto da konstitutivno zaokružim.
Jedan je hteo da bude komandir policije u svom mestu, pa kad nije prošao, ceo život se leči time što samo poznaje pare i vlast. Drugi bi hteo da bude gradska raja i svira gitaru, pa sve vreme igramo kako on zamišljeno svira. Treći panično želi da se zaboravi činjenica da se potpisivao ćirilicom i da je bio odan komunističkoj partiji i jugoslovenskoj ideji, pa sad razmišljamo gde će početi, a gde prestati treći entitet. Četvrti je rastao ušuškan u obilje, nikad primljen ravnopravno u mahalsku raju, pa se osvetio na socijaldemokratiji sve, kao, podržavajući je. Peti nikad pobegao od opisa da je "mali format", pa uporno pada na pokušaju da bude taj "veliki format". Moglo bi se još nabrajati.
I za svakog od njih kažu apsolutno isto: "Ma, nije on loš, ali mu okruženje ne valja". Saradnike im, valjda, biram ja? O njihovoj informisanosti ili znanju odlučuje... kо?! Odluke donosi... kо?! Upali u loše društvo... koje?!
Radi opšteg dobra, najbolje nekako dovršiti dete, pa ga pustiti u svet. Ali, opet kako će od nedovršenih roditelja danas ispasti dovršeno dete, koje neće uvek upadati u loše društvo kao u šaht? Kako izbeći da nas ne vode stalno (da ne glasamo stalno) za neke nedovršene, koji će nam ostavljati nedovršenu državu i nedovršen posao, a zaokruženo privatno imanje? Još nam pride dođu i međunarodno nedovršeni kadrovi sa tendencijom dovršavanja kod nas, pa nedovršenosti nikad kraja.
Ima li leka? Čini mi se, bar za sada, da je jedini lek ledina: osvešćenje brže ide kad se otrese o ledinu, a i sve što se gradi, zdravije je kad s ledine niče, nego na ruševinama. Sve da se sunovrati od vrha do dna, a onda lepo premeriti, temelje staviti i dovršiti sa dovršenim ljudima.

Svetlana Cenić
(Dani)

Saturday, February 11, 2017

Boris Dežulović: Ostao Mile Pešorda


Prošlog četvrtka, u jednom zagrebačkom domu za stare i nemoćne, zaboravljen od svih izvan uskog kruga najbližih prijatelja umro je Predrag Matvejević.

Hrvatska radio-televizija vijest je objavila u skraćenom prilogu o smrti pisca koji je „napisao mnogo knjiga“, na samom kraju večernjeg Dnevnika, u trideset šestoj minuti, nakon što je urednica javila o senzacionalnim uspjesima hrvatskoga gospodarstva i najvećem rastu potrošnje u posljednjih deset godina, a reporterka HTV-a u kombinezonu s logotipom PIK-a Vrbovec izvijestila o najnovijim senzacionalnim poslovnim uspjesima Todorićeve kompanije, neposredno dakle prije najnovijih vijesti o senzacionalnim uspjesima hrvatskih sportaša.

Sve u svemu, na dan smrti Predraga Matvejevića jedini je hrvatski gubitak bio poraz tenisačice Donne Vekić u drugom kolu turnira u Sankt Peterburgu. Mrtvi Matvejević hrvatskoj kulturi, naime, neće nedostajati: nedostajao joj je živ.

Predrag Matvejević, profesor, pisac, publicist, poliglot i jedan od posljednjih angažiranih intelektualaca klasičnog europskog novecenta umro je talijanskoj, francuskoj i mediteranskoj kulturi: nedostajat će kulturi koja ga je čitala i slušala, kulturi koja ga je poštovala i voljela, kulturi koja ga je slavila i nagrađivala. Toj kulturi umro je omiljeni profesor na Novoj Sorbonni i La Sapienzi, humanist koji se otvoreno suprotstavljao diktaturama i „demokraturama“, autor Mediteranskog brevijara i Druge Venecije, dobitnik najviših francuskih i talijanskih književnih nagrada, kozmopolit i državljanin Mediterana.

Toj velikoj, širokoj kulturi umro je čovjek kojega su za Nobelovu nagradu predlagali Umberto Eco i Claudio Magris, i koji je u svojim rimskim i pariškim poštanskim sandučićima nalazio pisma vodećih europskih pisaca i intelektualaca, državnika i rimskih papa. Hrvatskoj pak kulturi umro je pisac koji je napisao mnogo knjiga, i koji je na svom zagrebačkom poštanskom sandučiću uz natpis „Svinja jugoslavenska“ našao dvije rupe od metka.

Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi umro je tek pisac pravomoćno osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog uvrede Mile Pešorde.

Toj kulturi, kulturi Mile Pešorde, umro je „brutalni marksizoidni verbalni atentator“, „klevetnik i lažljivac“, „yu-ljevičar i filoserb“, „udbo-partijski ideološki čuvar jezika“, „antikroat“ i „masmedijsko-politički ljevičarsko-kompartijski manipulator“. I još: „difamator i dezinformator“, „dojavnik i jugoslavenski PEN-zaštitnik srbočetničkog vojvode Šešelja“, „bliski suradnik Bate Živojinovića“, „jugo-arbitar“, „politički jugoideolog“ i „neostaljinistički italo-komunist“. I još: „trgovački putnik jugoslavenstva“, „veleum iz jugorasne škole jedinstva i bratstva“, “iluminatsko-krvoločni mrzitelj Hrvata i rimokatolištva“, „tovariš i kriptokomunjara“, „klevetarska jugo-neman“ i „fašističko-komunistički barbarogenij“. I još: „stjegonoša krvavocrvenih zastavica jugoslavlja i antikroatizma“ koji „brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta“, „bijesan na Hrvate koji su mu srušili milu monarhofašističko-jugokomunističku Srboslaviju, a koja se sama udavila od krvi nevinih i silnoga croatožderstva“. Kako stoji u pojašnjenju Pešordine druge optužnice iz 2012., čiji nesumnjivi pravomoćni epilog Matvejević nije doživio.
Sve po čemu hrvatska kultura pamti jednog od najprevođenijih svojih pisaca, koji je doživotnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza na vrhuncu moći javno pozvao da podnese ostavku, sve po čemu se Hrvatska nejasno sjeća Predraga Matvejevića – pa je tome posvećeno i pola njegove jedinice na hrvatskoj Wikipediji – jest, eto, činjenica da je velikog pjesnika i domoljuba Milu Pešordu nazvao „našim talibanom“, i zbog toga osuđen na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Na potpuno dakle jednaku, u dan istu kaznu kao i onaj zločinac iz splitske Lore, osuđen zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja.

Otišao je Predrag Matvejević, i bolje da je tako. Što bi on s jedinom nam i vječnom Hrvatskom, što bi jedina nam i vječna Hrvatska s njim?

Nije stoga vijest da je u Zagrebu u osamdeset petoj godini života tiho otišao mediteranski pisac Predrag Matvejević, već je vijest da je u Zagrebu u šezdeset sedmoj tiho ostao veliki Hrvat, pjesnik i prevoditelj Mile Pešorda.

Hrvatskoj kulturi ostao je tako čovjek koji je Predraga Matvejevića - pisca što se je pola svoje biografije proveo zalažući se za proganjane, osuđivane i zatvarane pisce – poslao na sud i u uvjetni zatvor. Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi ostao je Mile Pešorda, pisac koji se „davidovski suprotstavio zločinačkom, haagdžijskom pokušaju režiranja svojevrstnih mirnodobskih Ahmića“, „Europljanin“ i pripadnik naroda „zavedenog izmišljotinama, klevetama, fascio-jergovićevskim napadima, pritiscima na sudce i sudstvo i dijaboličnim ozloglašavanjima mene sama“. I još: „branitelj istine i domovine i svoga života, specijalnoslužbaškom klevetom pripremljene za Haag, linč ili križ“, „oklevetan i za likvidaciju obilježen hrvatski intelektualac i humanitarac i sveučilišni lektor u Francuskoj zauzet za slobodu domovine i mir, kojega treba živa ubaciti u prvu nepopunjenu Hudu jamu i višestrukim betonskim zidovima zazidati“. I još: „poetički i politički dokazani humanist i demokrat europejskoga pravca“, „intelektualni borac za slobodu i mir hrvatskom narodu“, „baštinik tisućljetnog hrvatskog knjižtva, kulture i junaštva“, „žrtva monstruoznog zločina totalne i totalitarne klevete“, te „Matvejevićevih klevetničkih konfabulacija i masmedijskih kriptokomunjarskih i kriptošovinističkih kampanja planetarnih razmjera“. Kako stoji u pojašnjenju druge optužnice protiv Matvejevića iz 2012., čiji nesumnjivi pravomoćni epilog Pešorda, eto, neće doživjeti.

Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi ostao je Mile Pešorda, gigant točno po njenoj mjeri, po mjeri šanka u Društvu hrvatskih književnika, Hrvatskog slova i Pola ure kulture, predsjedničkih ordena, svečanih domjenaka, apostolskih blagoslova, koncelebriranih pjesničkih večeri u biskupskim sjemeništima i domovinskih obljetnica u župnim uredima Matice Hrvatske, po mjeri epskog dvanaesterca, ilirskog preporoda, memljivih štukatura, brončanih bista s francjozefinskim zulufima, živih budnica i davorija i njihova mrtvog i podbuhlog jezika.

Ostao je Mile Pešorda, i bolje da je tako. Što bi jedina nam i vječna Hrvatska bez njega, što bi on bez jedine nam i vječne Hrvatske?

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...