Saturday, December 20, 2014

Ime Jakovljevo


Sredovječni Jakov T. jednog je dana došao do potresnog saznanja da na sudbonosno pitanje „Tko sam ja?“ ima samo jedan točan odgovor: „Ja sam nula.“
Do tog saznanja došao je na prilično kompliciran način. Kad mu se prvi put, tko zna kakvim povodom, postavilo to sasvim neočekivano i strašno pitanje, Tko sam u stvari ja? – učinilo mu se da ima jasan i jednostavan odgovor: Ja sam Jakov T., Hrvat, činovnik u poštanskom uredu, zadovoljavajuće oženjen, otac jednog djeteta, posjednik jednog skromnog automobila… No u isti mah je shvatio da je taj jednostavni odgovor, sa bezbrojnim nevažnim činjenicama koje ga prate, sasvim nedovoljan i nezadovoljavajući, a da drugog, boljeg i potpunijeg, nema, te da on, Jakov T., u stvari ne zna tko je.
„Kad umrem“, rekao je sebi, „sa mnom će umrijeti i moja svijest o meni, što znači da će u okvirima mog bivšeg bića moje Ja sasvim nestati, ali će zato u drugima o njemu ostati predodžbe, dojmovi, sjećanja, ljubavi, mržnje, simpatije, antipatije.“
Iz toga je izveo zaključak da je njegovo pravo Ja zbir svih takvih tragova u drugima, te je stoga počeo skupljati sve što je o njemu rečeno ili napisano, kako bi dopro čak i do onoga što je o njemu mišljeno, u uvjerenju da je to jedini način da upozna i pojmi vlastito pravo Ja.
Ali kad mu se učinilo da je u tome uspio, da ima dovoljan broj takvih tragova, ustanovio je da je taj „materijal“ krajnje protivrječan, da u njemu jedan pozitivni trag – dojam, mišljenje, osjećanje – u kombinaciji sa suprotnim, negativnim, biva poništen, te da je on samim tim u konačnom zbiru ništa drugo do nula.
A s takvim saznanjem teško je živjeti.
Kakav je lijek našao toj muci? upitat ćete.
Takav što je na groblju, na mjestu gdje će biti pokopan, podigao raskošnu grobnicu u vidu kapele, pravi mali hram, na kojemu je uklesao svoje ime.
I sad vjeruje da ta teška građevina preteže na onoj vagi čiju je kobnu ravnotežu ustanovio, da on neće biti nula, da će trajati dok god bude trajao kamen u kojemu je uklesano njegovo ime.

Nikola Bertolino




Friday, December 19, 2014

Kuba - SAD



Ono sto se vec poodavno ocekuje konacno ce se uskoro desiti.
Pedeset-trogodisnja politicka, ekonomska i svaka druga brutalna blokada Kube od strane SAD se konacno prekida i dvije zemlje uskoro uspostavljaju diplomatke odnose.
Ko god je bio na Kubi zna prave domete i posljedice blokade. Ko god je bio u ovoj ostrvskoj zemlji zavolio je i siguran sam ne moze se dovoljno radovati ovoj vijesti.
Skoro sve sto je izgradjeno na Kubi, izgradjeno je prije blokade; ili su gradili Spanci nakon sto je otok 1492. otkrio Krisofer Kolumbo, ili  za vrijeme nezavisnosti od 1902, uz pomoc americkog kapitala, onog zvanicnog ili onog kriminalnog koji se ovdje donosio bez kontrole. Kuba je zemlja vrijednih, obrazovanih i dobrocudnih, gostoljubivih i veselih ljudi. Ali uzasno siromasnih ljudi. Siromasnih, jer je Kuba suvise mala i suvise blizu SAD, tako da su posljedice blokade uzasne. Samo zahvaljujuci duhu i upornosti Kubanaca oni opstaju i pored potpune blokade. Zapravo, ne potpune. Kanada je, uz neke evropske zemlje probila americku blokadu i saradjivala privredno i politicki sa Kubom vec godinama. To je i razlog zbog koga smo mi Kanadjani bili privilegovani da je posjecujemo i uzivamo u njenim prelijepim turistikim resortima. Amerikancima njihova vlada to nije dopustila. Osim onih koji us emigrirali iz Kube u USA. Oko 1.2 Kubanaca ( 10% danasnje kubanske populacije) zivi u USA, uglavnom na Floridi.
Kazu da je, pored Pape, Kanada odigrala veliku posrednicku ulogu u pregovorima americke i kubanske vlade.
Kako ce se  Kubanci snaci u novim uslovima vidjece se uskoro.
Kako ce Amerikanci osvajati ovo ostrvo  - vidjece se malo odgodjeno.
Za nas, koji Kubu volimo i uzivamo u njenim posebnostima,  dolazak Amerikanaca ce znaciti industrijalizaciju svega pa i tursticke ponude.
No to je samo mala cijena za sve ono sto ce, nadamo se dobiti, prosjecan Kubanac.
Slobodu da se krece, da radi, zaradjuje i razvija kao sav ostali normalan svijet.
*********************
O Kubi sam u nekoliko navrata  pisao. Ako imate vremena procitajte:
OVDJE I 
OVDJE

.

Casovi marenque na Kubi 2006.

Thursday, December 18, 2014

Kusturica - k'o otvoren prozor

"To više nije carska, niti sovjetska Rusija. Ovo je Rusija koja pokušava da bude moderna zemlja. Apsurd je porediti Putina sa Slobodanom Miloševićem, kao što je uradio kolumnista lista "Gardijan", jer Milošević nije imao nijednu atomsku bombu i pao je na provokacije Zapada, na koje Putin nije. Problem Rusije je što svoja bogatstva ne ume da pretvori u jezik mehanizama uticaja i što nije otvorena za konfrontacije. Kvalitet Putinove politike je u tome što se on ne meša u unutrašnje stvari zemalja, kao što je Ukrajina, i pored direktnih provokacija."

Ljubitelj svakog diktatora na kugli zemaljskoj, dvorski umetnik, lupa kao otvoren prozor o Rusiji, koja se ne meša u unutrašnej stvari Ukrajine baš kao što se ni Hitler nije mešao u unutrašnje stvari drugih zemalja, Blic, 12. decembar

(e-Novine)

Wednesday, December 17, 2014

In memoriam: Emir Galijas - Gale

Tuzne vijesti za kosarkase, jedna za drugom, u nekoliko dana, prvo Miro Danis - teska operacija. Zatim Tiho Bubalo , iznenadna smrt.
I danas Gale, Emir Galijas tihi covjek sa kojim me je vezala ljubav i rad u kosarci, zajednicki rad u Telecomunikacionim uredjajima u Cajavecu.
Nebrojene dane proveli smo zajedno, nebrojana putovanja, rad u kosarkaskom savezu.
Gale je bio tih, blag covjek. Ne sjecam se da sam ikada dozivio njegovu ljutnju. Ponekad se vjerovatno i on naljutio, ali on to nije znao ili nije htio  pokazati na nacin kako mi to znamo. Jednostavno bio je takav - nas dobrica. A u kosarci je radio sve sto se trebalo raditi, svugdje gdje je trebalo potegnuti.

Angel nam je javio ovu tuznu vijest rijecima:  "Prema informacijama koje sam do sada dobio Gale se juce nije osjecao dobro,pa je otisao kod ljekara,koji su mu nakon pregleda rekli da je sve u redu, da bi mu oko 2 sata u noci (po evr.vremenu) pozlilo ljekari su pokusali da ga spasu i pored reanimacije nije bilo vise pomoci...Tuzno,strasno...Nasi stari kazu: "nesreca nikad ne ide sama..." 

Pocivaj u miru druze nas.


Lev Golinkin: Kako Putinu izručiti Ukrajinu


Nedavni izveštaj Ujedinjenih nacija navodi da je od aprila ove godine gotovo pola miliona Ukrajinaca napustilo zemlju. Podatak da porodice beže iz ratnog područja je bolan, ali očekivan. Uznemirujući su neki detalji – od otprilike 454.000 ljudi koji su do kraja oktobra napustili Ukrajinu, više od 387.000 je otišlo u Rusiju. Većina izbeglih su govornici ruskog sa istoka, ali to i dalje postavlja otrežnjujuće pitanje: ako je ovo konflikt između Ukrajine i Rusije, zašto je toliko Ukrajinaca izabralo da okuša sreću sa neprijateljem?
Poricanje Moskve da je umešana u sukobe u istočnoj Ukrajini svakako je apsurdno: jasno je da su separatiste u Donjecku i Lugansku opremile i obučile ruske snage. Međutim, da je Vladimir V. Putin slanjem komandosa bez obeležja zaista pokušao da osnuje pseudorepublike u zapadnoj Ukrajini, gde su antiruska osećanja veoma jaka, njegovi ljudi bi se u Kremlj vratili u mrtvačkim sanducima. Da, Putin zakuvava nevolje na istoku, ali ih zakuvava sa lokalnim sastojcima. On se povezuje sa stanovništvom govoreći isti jezik kojim i oni govore i koristeći zajedničke simbole.
Neprijatna realnost je da značajan deo istočnih Ukrajinaca – onih koji tamo i žive i stradaju u ovom sukobu – nema poverenja u Kijev i Zapad, i bar prećutno podržava Rusiju i separatiste. Budimo iskreni, to je bilo očekivano.
Prošlog meseca, ukrajinski predsednik Petro O. Porošenko odlučio je da zamrzne državne penzije i prekine finansiranje škola i bolnica u istočnim oblastima Donjeck i Lugansk. Nažalost, separatističkim banditima koji se tamo bore nisu potrebni bonovi za hranu kako bi kupili oružje – dobijaju ga od Rusije. Sve što je Porošenko postigao bilo je da je Putinu dao „šlagvort“ da izgladnelim penzionerima u regiji kaže: „Vidite – Zapad ne mari ako vi umrete“. I to je stav koji sada prevladava, sudeći po izveštajima koji dolaze iz regije.
Podjednako je loša i odluka Kijeva da održi vezu sa bataljonom Azov, ultranacionalističkom paravojnom formacijom od oko 400 ljudi koji koriste nacističko salutiranje i oznake. Svakome kome je poznata krvava prošlost istočne Ukrajine tokom Drugog svetskog rata, dopuštanje bataljonu Azov da se bori u regiji pomalo liči na sponzorisanje Večeri zahvalnosti Timotiju Makveju[1] u Oklahoma sitiju. Time se samo razjaruje lokalno stanovništvo, a Putinu pruža još jedna prilika da se ratosilja stigme osvajača i postavi se kao zaštitnik.
Efekat koji je Drugi svetski rat – ili Rat, kako ga većina lokalaca zove – imao na svest istočnih Ukrajinaca nije za potcenjivanje. Moje detinjstvo u severoistočnom gradu Harkovu (koji se sada zove Harkiv) kasnih osamdesetih, bilo je okruženo Ratom, iako je on bio gotov još pre 40 godina. Svaka porodica – ruska, ukrajinska, romska, jevrejska – imala je rođake koji su netragom nestali ili stradali. Jedno od mojih najranijih sećanja je kada sam pitao oca odakle su rupe u malteru na fasadi naše zgrade; jedno od najranijih sećanja moga oca je bekstvo iz Harkova nekoliko sati pre nego što će nacisti zauzeti grad. Danas istočni Ukrajinci, a naročito starije generacije, na svastiku i dvostruku runu – nacističke simbole koje sada koriste ukrajinski ultranacionalisti – reaguju otprilike kao što Afroamerikanci reaguju na zapaljene krstove.
Putin i ruski mediji govore da su zapadni Ukrajinci u Porošenkovoj vladi – neonacisti. Zapad poriče takve navode, tvrdeći da u ukrajinskoj vladi nema neonacističkih elemenata. Obe strane su u krivu. Vlada u Kijevu i vojske koje se bore u istočnoj Ukrajini sadrže neznatan broj neonacističkih ultranacionalista. Istočnim Ukrajincima, međutim, i jedan je previše.
Vašington i zapadni mediji su većinom ignorisali negativne posledice akcija Kijeva. Stejt department nije rekao ništa o tome kako će zamrzavanje penzija uticati na stanovništvo istočne Ukrajine; izveštajima da bataljon Azov koristi nacistička obeležja nije posvećena značajnija pažnja. Najjače Putinovo oružje može postati odbijanje Zapada da se direktno obrati građanima istočne Ukrajine. Kada razgovaram sa porodičnim prijateljima koji još uvek žive u Harkovu, pitaju me: „Zašto Zapad misli da smo im mi neprijatelji?“
Zapad kao da je zaboravio lekcije iz sopstvene istorije. Na kraju Hladnog rata 1989, komunizam je propao i ostavio za sobom nespokojstvo i neizvesnost. U tom haotičnom trenutku, građani Istočne Evrope okrenuli su se ka zapadu. To se nije dogodilo slučajno, nego kao posledica decenija diplomatskih zalaganja – od „Ich bin ein Berliner“, preko „Gospodine Gorbačev, srušite ovaj zid“, do noćnih emisija Glasa Amerike i radija Slobodna Evropa – sve to je neprestano uveravalo ljude iza Gvozdene zavese da ih Zapad nije zaboravio. Te godine, moja porodica je bila jedna od mnogih koje su iz istočne Ukrajine pobegle najpre u Beč, a potom u Sjedinjene države.
Godine 2014. građani istočne Ukrajine našli su se u mnogo goroj, strašnoj i pogubnoj situaciji. Oni će se okrenuti bilo kome ko im ponudi hleb, bezbednost i poštovanje njihovog jezika i kulture. I čini se da se oni sve više okreću istoku.

Lev Golinkin, The New York Times, 08.12.2014.
Preveo Zoran Trklja
Peščanik.net, 11.12.2014.
***********************
  1. Timoti Džejms Makvej, američki terorista koji je 1995. godine aktivirao kamion-bombu ispred federalne zgrade u Oklahoma sitiju. U napadu je poginulo 168 ljudi, a povređeno više od 800. ↑

Tuesday, December 16, 2014

Vladimir PAVIĆEVIĆ: Sudbina BiH i susjedi

Mora se reći da je Vučićeva vlada u tom smislu (miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore i BiH - op. ured.) zaista napravila diskontinuitet sa politikom Borisa Tadića, koji je, koristeći ga u svojim i unutrašnjopolitičkim i u spoljnopolitičkim bitkama, insistirao na bliskim odnosima sa Miloradom Dodikom. Za razliku od Tadića, imam utisak da Aleksandar Vučić Dodika i dalje drži na distanci, trudeći se da to nekako svima stavi do znanja. Pritom, nije reč o suštinskom odustajanju od politike "otvorenih pitanja” - o čemu, uostalom, postoje brojni dokazi - koliko o ličnom odnosu između dvojice političara.
**
Pored toga (izborna podrška Milorada Dodika stranci Borisa Tadića – op. ured.), možda na Vučića iritirajuće deluje imidž "lidera svih Srba" u koji je Milorad Dodik toliko uložio.
**
Po mom mišljenju, Zapadu je još uvek veoma stalo do stabilnosti Balkana; istovremeno, jasno mu je da bi svaki dodatni upliv ruske politike delovao destabilizairajuće. Naprosto, sa tolikim uticajem Rusije, nema stabilnosti Balkana. Pored Srbije, to bi se pre svega odrazilo na BiH. Zašto? Zato što je Bosna i Hercegovina država čija sudbina u većoj meri zavisi od stavova njenih suseda, nego od stavova samih njenih građana. Po mom mišljenju, i Brisel i Vašington bi o tome morali da povedu računa.

(Vladimir Pavićević, profesor na beogradskom fakultetu političkih nauka)

Monday, December 15, 2014

e-Novine: Tajkuni se umiriti neće


"...Na osnovu odvratnih iskustava koje smo sticali krvavim rukama iz devedesetih, možemo sa priličnom sigurnošću reći da će Putin, baš kao i Milošević, pasti, ne zbog odlučujućeg uticaja konfuznog Zapada, ne zbog toga što je većini došlo iz dupeta u glavu, još manje usled moralne katarze, već zbog pritiska iznutra, zato što je ugrozio poslovni ambijent u kome je moguće neslućeno bogaćenje svakojakih baraba lakih na obaraču ili nekim drugim kratežnim sredstvima..."

Sunday, December 14, 2014

Ljilja M.: Pahulja


Aleksandar Hemon je jedan od mojih omiljenih savremenih pisaca, pročitala sam sve njegovo kod nas objavljeno. I evo ovaj posljednji tekst „Budućnost sreće“ u Parkiću pobuđuje asocijacije i traži da se i sama negdje nađem...
Osjećam da sam se nesvjesno uvijek prepuštala ovoj, kako u Hemonovom tekstu piše, „reflektivnoj“ nostalgiji koja se „oslanja na izolovane trenutke u kojima je nekako - magično - koncentrisano to iskustvo, koje prolaskom vremena i izmještenja postaje vječno nedostupno.” Vjerujem da nisam jedina koja poželi okrenuti se i još jednom dosegnuti neke trenutke djetinjstva, ili mladosti, zapravo sve češće me neki okus, neka boja ili “starinska“ riječ podsjeti na vrijeme za koje bih željela da se na trenutak vrati.
Ovih dana pročitah i jednu knjigu indikativnog naslova “Jesenji valcer - šetnja sunčanom stranom starenja” ugledne profesorice psihologije, Mirjane Krizmanić. A poslije toliko godina ponovo pročitah i “Svakidašnju jadikovku” Tina Ujevića (Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a biti mlad!...).
Šta mi se dešava, pitam se… kako to da mi dolaze baš te stvari pod ruku? Odjednom se nalazim u situacijama koje me podsjećaju da sam na pragu novog početka. I zašto okolišavati - početka starosti! Mogla bih ovdje umjesto riječi 'starost' upotrijebiti “lakši” termin, npr: 'treća dob', ili 'jesen života', ili 'zlatno doba', možda još neku izmišljenu sintagmu… Naprotiv, smatram da nazivu 'starost' ne treba neka “politički korektna” zamjena, koja bi samo dodatno djelovala podsmješljivo, za ovo doba ionako opterećeno predrasudama. Uostalom, Šekspirovu metaforu da bi ruža jednako mirisala i da se drukčije zove, prihvatam i ja kao i cijenjena profesorica Krizmanić.
Maglovita mi je sadašnjost, čini mi se, puna neuhvatljivih trenutaka koji sipaju sve gušće i brže.
Vraćam se Hemonu, tj . gospođi K. iz njegovog teksta, koja kaže da postoji i tzv. generativna nostalgija, “tj. ona koja je orijentisana na budućnost i koja zahtijeva da se spazi trenutak, prije nego što postane prošlost, koji će u budućnosti imati nostalgičnu vrijednost.” Baš jedan takav trenutak sam, mislim, ipak uhvatila. Dobila sam jednu pahulju. Stavili su je na katedru na mom posljednjem času, na dan mog odlaska u penziju. Svjetlucava, jedinstvena, predivna…
Svaka snježna pahulja je neponovljivog oblika. Uhvatila sam pahulju koja će me uvijek vraćati njima s kojima sam provela tolike godine, mojim đacima.
Ljilja M.

Saturday, December 13, 2014

Aleksandra Petrić: Nema Evrope bez ženskih ljudskih prava

Evropska komisija je prije nešto više od mjesec dana objavila Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine na putu ka evropskim integracijama za 2014. godinu. Izvještaj su mnogi ocijenili kao najgori do sada, i on sasvim očekivano naglašava nedostatak kolektivne političke volje lidera u Bosni i Hercegovini u provođenju reformi koje su nužne na putu prema Evropskoj uniji. Napretka nema u rješavanju ključnih problema vezanih za političke kriterije, naročito u smislu primjene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Ekonomska pitanja, nezaposlenost i kršenje ljudskih prava su široko rasprostranjeni i nema vidljivih pokazatelja u smislu unaprjeđenja primjene međunarodnih standarda u ovoj oblasti.
Kao i institucije vlasti i upravljanja na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, Evropska komisija nastavlja marginalizovati pitanja zaštite ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti polova, ograničavajući ih na uopštene konstatacije u okviru dijela izvještaja koji se bavi ljudskim pravima, dok u dijelu koji se odnosi na poštovanje i zaštitu prava manjina, kulturna prava, javnu administraciju, socijalne politike i zaštitu javnog zdravlja, medije, nezaposlenost, trgovinu ljudima, regionalna pitanja i međunarodne obaveze, kao i druga važna pitanja nema žena. Izvještaj konstatuje postojanje mehanizama za ostvarivanje ravnopravnosti polova, i napredak u njihovoj koordinaciji na državnom i entitetskim nivoima u oblasti nasilja u porodici. Ova tvrdnja nije potkrepljena nikakvim jasnim pokazateljima koji bi ukazali da je ovaj navodni napredak i utjecao na omogućavanje pristupa i ostvarivanje efikasne i senzibilisane podrške i pomoći ženama širom Bosne i Hercegovine, koje svakodnevno nastavljaju biti izložene različitim vidovima nasilja, u porodici i van nje. Navodni napredak ne ukazuje na činjenicu da žene nisu zaštićene kroz sudsko procesuiranje djela nasilja, te da je kaznena politika prema počiniocima nasilja nad ženama ekstremno blaga i u potpunosti neefikasna.
To što žene nemaju pristupa pravdi i mogućnost da zaštite svoja osnovna ljudska prava na život slobodan od nasilja i diskriminacije je samo dio mnogobrojnih problema.
I problemi žena u BiH se neće riješiti sami od sebe.
Bez jasnog stava i pritiska institucija Evropske unije na vladine institucije u Bosni i Hercegovini da zaustave kontinuirane promašaje, uspostave jasne kriterije i u praksi osiguraju primjenu formalno garantovanih prava žena, napretka neće niti može biti. Naši zakoni, strategije i akcioni planovi, kao i konvencije koje smo bespogovorno i među prvima u regiji potpisali i ratifikovali, će ostati u ladicama parlamenata, agencija, centara, kancelarija i kontakt osoba. BiH političari će nastaviti njima mahati tokom službenih posjeta i sastanaka u zemlji i inostranstvu. I neće ih biti ni mrvu sramota što se stvarni životi žena nisu promijenili niti za milimetar.
Početkom novembra, grupa aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije je imala priliku otići u Brisel, uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske, koja već gotovo dvije decenije podržava ženske organizacije u regiji Zapadnog Balkana. Sastale su se sa službenicima i službenicama institucija Evropske unije, razgovarale su s predstavnicama i predstavnicima misija Holandije i Švedske pri EU. Posjetile su Evropski parlament i razgovarale s parlamentarkom Malin Bjork, članicom Komiteta za ženska prava i ravnopravnost, kao i članovima i članicama Komiteta za vanjske poslove.
Bila sam dio ovog tima sjajnih žena koje već decenijama sarađuju bez političkih, nacionalnih, etničkih i drugih prepreka. Unutar svojih zemalja i na regionalnom nivou su direktno odgovorne za brojne uspješne inicijative usmjerene ka izgradnji i održavanju mira, izborile su se da prava žena budu prepoznata u zakonima, da žene imaju podršku i da pitanja i problemi koji su njima važni budu dokumentovani i javno vidljivi.
Poruke koje su jasno prenijele ženama i muškarcima u institucijama Evropske unije jesu da solidarne akcije aktivistkinja ukazuju da je napredak moguć i da Evropska unija mora uspostaviti jasne kriterije i zahtijevati od vlada u regionu da realizuju formalno garantovana prava žena u praksi, ukoliko žele napredovati u procesu evropskih integracija. Poruka Malin Bjork aktivistkinjama da ne ostavljaju na miru evropske parlamentarce i parlamentarke jasno ukazuje da su glasovi žena važni i da moraju nastaviti biti snažni u smislu osiguravanja vidljivosti kršenja ženskih ljudskih prava, državnog tolerisanja nasilja protiv žena, i zahtijevanja konkretnih akcija koje će obećanja i nastojanja zamijeniti stvarnim mehanizmima i voljom političkih lidera regiona da žene budu dio demokratskih procesa i napretka.
Narednih pet godina neće biti novih članica Evropske unije. Političari treba da znaju da im aktivistkinje ženskih organizacija neće dozvoliti da ih ignorišu, i da će i one nastaviti “razgovarati sa Briselom” i ukazivati na sve ono što oni godinama nastoje držati pod tepihom.
Zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, neće unutra bez žena.
Banja Luka, novembar 2014.
(Manjine.ba)

Friday, December 12, 2014

Aleksej Kišjuhas: Čega nas je tačno sramota?



....Tog običnog Petra Petrovića sa uplatnice koji ne zna kome više verovati i priklanjati se, dok za vinjakom na kariranom stolnjaku proklinje sudbinu poput Buridanovog magarca. Nakratko je bilo zanimljivo i zlurado očekivati nekakve prljave veševe koje bi Šešelj povodom svojih starih saradnika izvukao iz fioke za posebne prilike, pa od svega toga nije bilo ništa. Nastavio je sa istim starim izlizanim i fekalnim podgaćama o izdajništvu, stranom plaćeništvu, Amerikama i Rusijama, Velikim Srbijama i drugim fantazmagorijama za umno i politički nedorasle.
Dakle, pridavanje bilo kakve pažnje ovoj zlonamernoj režimskoj figuri samo je duvanje u jedra već uveliko raspalog radikalskog broda. Čime se kreira iluzija o legitimnosti Šešeljevog političkog stava, kao i iluzija o njegovom talentu, govorništvu, harizmi ili znanju. Čak i oni iskreno zabezeknuti i šokirani njegovim delovanjem time samo dodaju na slici o Šešelju kao nekakvom praiskonskom zlu koje je nekako antiherojski privlačno. On nikada nije bio Gebels ili Ajhman, već samo Gering ili Borman skaradnog Miloševićevog režima. Prevrtljivi kalkulant i poslušni sluga čija je jedina ideologija bila u jeftinom populizmu i tlačenju slabijih. Stotinu mu devedesetih, ovo je osoba koja misli da je anegdota o klanju zarđalim kašikama nešto duhovito? Priprosti populista i primitivni huškač najnižih ljudskih poriva. Dežurni klovn svakog režima, službe i ostalog zlog i naopakog. Debater koji prebije sagovornika. Nasilnik koji mlatara pištoljem kada ne raseljava etnički različite i nečiste. Kompleksaš koji svaku svoju verbalnu dijareju odmah koriči i prodaje kao knjigu. Takve osobe bestidno žive od pažnje koja im se pridaje - ne hranimo je dodatno, bilo je toga i previše. Marginalizacija i zaborav su najgore kazne ovakvim kreaturama.....
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...