Sunday, May 01, 2016

Prije 100 godina

Danas je Prvi maj. Uz cestitke za ovaj veliki praznik Mario je odabrao tekst Miroslava Krleže  o proslavi Prvog maja prije 100 godina.

Sretan vam Prvi maj!


*****************

Miroslav Krleža: 1. SVIBANJ U STRELJAČKIM JARCIMA.

Gospojinsko društvo »Hrvatski Zitin dom« održalo je jučer pod predsjedanjem presvj. gdje Ide Žepić skupnu sjednicu, na kojoj je vijećano o svim atrakcijama, koje se imadu upriličiti na proslavi prvog svibnja u streljačkim jarcima. ...
Proslava prvog svibnja će biti, kako je već javljeno, upriličena u streljačkim jarcima i to otpočevši u 6 sati u jutro... Blagajna se otvara u pol šest sati, te je k ovoj proslavi ulaznina snižena, prema kojoj se plaća za odrasle 50 filira.
Streljački jarci će biti za ovu prigodu svježim zelenilom zaodjenuti.
Vojnička glazba započima svirati u 6 sati u jutro, te ostaje ondje do 9 sati prije podne.
Za zajutrak će biti po odbornicama gospojinskog društva podvoreno čajem, kavom, onda sir sa vrhnjem, naresci od šunke i salame, te razne poslastice.
Da se naše gradjanstvo kod ove prigode upozna što bolje sa ratnim uredbama, uspjelo je priređivačkom odboru »Zitin doma« da nabavi dva ogromna prenosna brzovara iz ruskog ratišta, u kojima će se kuhati Rabusove kobasice sa hrenom, a koje su kotlove naše trupe osvojile. Za što bolju aprovizaciju kod prvosvibanjske proslave priposlao je Presečky iz Samobora nekoliko burenca svoje »Muštarde«. Razumije se, da će se ondje naći izvrsna čaša pive, a u ranu zoru i domaće šljivovice.
U sredini prostora streljačkih jaraka bit će postavljena ogromna svibanjska breza (Maibaum), urešena sa raznim nagradnim predmetima, koji će se kao počasni dar izručiti pethiljadatom posjetniku svibanjske proslave. Kod izručenja ovog počasnog dara biti će ispaljeni hici iz srpskih topova, koji su postavljeni u streljačkim jarcima.

»Obzor«, Popodnevni list, 24. IV 1916, br. 114, str. 3.
(iz Miroslav Krleža: DNEVNIK 1914-17, Davni dani, Sarajevo, 1977.)

Sretan Uskrs!

Svima vama koji danas slavite najveci hriscanski praznik 
zelim sretan Uskrs!


Hristos Vaskrse! Vaistinu Vaskrse!



Koraxov 1. Maj 2016.


Saturday, April 30, 2016

Sule: No. 6 - John Lennon

JOHN LENNON
09.10.1940. - 08.12.1980.


Džon Lenon je rođen 9. oktobra 1940. u Liverpulu.
Djetinstvo je proveo sa tetkom Mimi pokazujući izuzetnu sklonost ka poeziji i umjetnosti.
Početkom 1956. osnovao je bend Quarrymen, a na proslavi jednog crkvenog praznika 15. juna 1956. sreo je Pola Mekartnija i pozvao ga u bend, formirajući nenadmašni autorski tandem.
Avgusta 1958. pridružio im se solo gitarista Džordž Harison, a zatim  basista Stjuart Satklif i bubnjar Pit Best. Pred odlazak u Njemačku, gdje su nekoliko godina proveli svirajući po barovima, Džon je promijenio ime benda u „Silver Beatles“.
Početkom 1962, Satklif ih je napustio i posvetio se slikarstvu, Pit Best je izbačen, na njegovo mjesto došao je Ričard Starki, promjenivši ime u Ringo Star. 1962. godine za firmu „Parlophone“ izdaju debi - singl „Love Me Do“, pod imenom „The Beatles“. Od tada počinje svima znana „Beatlemania“ koja je trajala sve do 1970. kad se bend i zvanično razišao.


Džon Lenon je bio svestrana ličnost, sav svoj talenat i inteligenciju znao je da iskoristi na pravi način i u pravo vrijeme, bilo da se radi o muzičkim promjenama, protestima, borbi za mir ili pronalaženju vlastite ličnosti.
Jednom prilikom je rekao : „Govorio sam sebi, polako Džone, jer ne želim da umrem. Možda sam i kukavica, ali ne bih želio da me iko povrijedi i molim vas nemojte da me udarate“.
Koban udarac dobio je ispred svog njujorškog stana u noći 8. decembra 1980, kad mu je mentalno poremećeni Mark Dejvid Čepmen sasuo pet metaka u tijelo.
Za samo sedam minuta izgubio je ¾ ukupne krvi i sva nastojanja ljekara da ga povrate bila su uzaludna.

Za naredni mjesec preporučujem album „The Allman Brothers Band At Fillmore East“


S poštovanjem, Little Sule.

Friday, April 29, 2016

Razgovor u Parizu: Vladimir Veličković

 

RASPAD DRŽAVE KORISTIO JE ISKLJUČIVO MEDIOKRITETIMA

(Iz intervjua sa jednim od najvećih evropskih slikara i intelektualaca datom Nedeljniku)

Prosto ne možemo a da ne započnemo ovaj razgovor jednom temom koja u sebi nosi dosta simbolike. Vaš atelje, ovde na obodima Pariza, nalazi se u Ulici Vladimira lljiča Lenjina. Za razliku od Pariza i Francuske, u Beogradu gotovo da više ne postoje ulice sa imenima znamenitih komunista i antifašista. Kako to tumačite? I, da parafraziramo Alana Badjua, čega je ime V. I. Lenjin za vas danas?

Mi smo uvek, nažalost, posle velikih događanja bili skloni da brišemo tragove onoga što je prethodilo. Kao da istoriju možemo da zatremo a da nam se ona ne vrati kao bumerang. Lenjin je za mene ogromna istorijska ličnost, čovek koji je digao glavu ruskom narodu, uspravio ga i pokrenuo. Predgrađa Pariza su bila uvek, naravno ne sva, levo obojena i ovde gde je moj atelje, opština je komunistička, kao i ceo departman. Ali trebalo bi takođe znati da i usred Pariza postoji Trg Staljingrad, stanica metroa Staljingrad...

Primetili smo da na stolici u ateljeu držite zastavu SFRJ. Za sebe često govorite da ste "jugoslovenski slikar". Šta je za vas danas Jugoslavija? Uspomene s letovanja i legende o čuvenom crvenom pasošu, zajednički kulturni prostor, ili nešto treće? Je li ona bila istorijska šansa za jugoslovenske narode, ili tamnica naroda, kako je opisuju nacionalističke elite u post-jugoslovenskim državama?

Da, jugoslovenski sam slikar, a dodao bih i jugonostalgičan, ma kako to ne zvučalo dobro i ne dopadalo se svima. Nemojte da mi spominjete nacionalizme i nacionaliste. Za sve zlo koje je zahvatilo ove prostore možemo da zahvalimo tom smradu, koji nam je zatrovao živote, rasporio i iscepao u paramparčad jednu divnu zemlju, koja je već tada, bliže nego ikada, bila na korak do Evrope. Da, Jugoslavija je bila zajednički kulturni prostor, kao što kažete, kreativan i dinamičan, bogat događanjima, koji je zračio unutar zemlje, a i van nje. To je bila priznata i željena zemlja, atraktivna, pogotovo nakon što se izbavila iz kandži „Velikog brata“. Kultura je bila prevashodni izvozni artikal, uz izložbe svih žanrova: slikarstvo, ikone, freske, naiva itd.


Davno je bilo kada se ovde u Parizu u Grand paleu (Le Grand palais) održala izložba čija je tema bila 8.000 godina umetnosti na jugoslovenskom tlu. Za to je bila zaslužna Komisija za kulturne veze sa inostranstvom. Aktivna i efikasna, šetala je tu našu jugoslovensku umetnost širom sveta, oberučke prihvatanu. Pozorišta su gostovala na sve strane, film, muzika, balet... i to sve na bazi reciprociteta. Šta sve nismo videli ovde, samo ono za šta nismo bukvalno imali vremena. A danas, kao da nas je progutala pomrčina. Čak ni ono što je najlakše, saradnja unutar regiona, nije bogzna kakvo. Za utehu, nedavno je predstavljena kolekcija Beljanski u Zagrebu, a Miroslav Kraljević je izlagao u Novom Sadu. Raspad države je koristio isključivo mediokritetima da postanu važni, uticajni, da budu pošteđeni zdrave konkurencije, i da naravno arogantni i bliski raznim vlastima - to podrže. Spomenuste tamnicu naroda. O čemu se radi? Kakva tamnica, kakvi bakrači! Jugoslavija je bila šansa za jugoslovenske narode, sve ovako zajedno. Ali, bilo pa prošlo. Ispušteno još jedanput.


Kako biste opisali istorijski značaj i značenje Josipa Broza Tita na Balkanu? I da li se vaša percepcija njega kao lidera s ove vremenske distance razlikuje u odnosu na period kada ste odlazili iz Jugoslavije sredinom šezdesetih, pa i u odnosu na period do raspada SFRJ?

Prvo, ja nikada nisam otišao iz Jugoslavije, pa ni dan-danas, posle 50 godina, ne smatram da sam napustio moju zemlju. Tito? Lider je bio, lider je ostao. Svaki lider, ma kakav bio, ima prava na greške, jer u suprotnom ne bi bio lider. Nema bezgrešnog lidera, ili ima, ali onda taj nije pravi lider. Držao je narod na okupu, govorio je da smo zajedno jači, zemlja je bila poštovana, uvažavana, izmislio je Nesvrstane, izmigoljio je izvesnu neutralnost u odnosu na blokove. Istina, nije bilo Đokovića, ali nam je fudbal bio ubojit, vojska pri samom vrhu, a i ekonomija se polako propinjala. A trebalo je sve krenuti iz početka nakon najrazornijeg rata u ljudskoj istoriji. Nas, nazovimo nas stvaraocima, ostavljao je na miru da radimo ono što radimo. Sem nekoliko izuzetaka koji mu, ruku na srce, nisu trebali. Kako čujem, Tito se u jugoslovenskim zemljama sve češće spominje, fotografije se izvlače iz zaboravljenih I požutelih albuma. O tempora, o mores!
………
(razgovor vodili: I.Mladenović i I.Srećković)

Thursday, April 28, 2016

Mario M.: Slicice iz Banjaluke

Aleja, Obilic umjesto Pozderca

 gimnazija

 kesten

 Laus

 mirisi grada, pekara

 park

 penzioneri

 pogled s mosta lijevo

 pogled s mosta pravo

zidovi sanirani

Tuesday, April 26, 2016

PAVLE RADIĆ: SPASAVANJE KABADAHIJE DODIKA

Dok Dodik šešeljizmom brani maskirane privatne interese i kabadahijski vlastodržački ego – obilato koristeći beogradske i kremaljske vlastodržačke adresekoje mu se podatno nude – građani RS tonu u sve veću bedu. Deficiti RS enormno rastu. Redovno servisiranje budžetskih korisnika odavno je postalo neodrživo. Kasne ionako mizerne penzije, socijalna davanja, subvencije poljoprivrednicima, plate u javnom sektoru, propada temeljna infrastruktura… U hipertrofiranim javnim preduzećima gomilaju se gubici i javašluk, javne službe se urušavaju, nezaposlenost je enormna. Neko će reći, dobro, to su problemi vlasti u Banjoj Luci, zašto pored svojih muka građani Srbije, građani Vojvodine, da brinu i tuđe brige. Oni koji tako misle bili bi u pravu, da se ne nagoveštava da će Srbija – poreski obveznici Srbije, poreski obveznici Vojvodine – preuzeti saniranje budžetskog kolapsa RS, neminovne posledice prvenstveno neodrživog sistemskog anahronizma RS pogoršanog Dodikovom beskrupuloznom zloupotrebom vlasti.
Mediji izveštavaju da će Vlada prezadužene Srbije pomoći da se kratkoročno izbegne budžetski kolaps RS, tako što će otkupiti obveznice RS u vrednosti od 30 miliona evra. Na drugim adresama – čak ni kod baćuške Putina, koji ga tapše po ramenu i kuraži u šešeljizmu – Dodik očigledno ne može da nađe kupca sve bezvrednijih obveznica za spasavanje budžeta i dakako, svoje vlasti. Sva je prilika da će njegove obveznice kupiti Srbija – koja smanjuje plate i penzije svojim građanima – a obveznice će naplatiti na kukovo leto. Vest o kupovini obveznica RS je objavljena u senci predizborne kampanje nekako skrajnuto i još nije zvanično potvrđena. Znajući kolika je podrška Beogradasvom racionalno neodrživom ratnom čedu i Dodikovom inaćenju razumu, neće biti iznenađenje ako Srbija po ko zna koji put pomogne u spasavanju Dodikovog budžeta i svevlašća.
Malo je razumnih glasova koji upozoravaju da eventualnom kupovinom obveznica RS poreski obveznici Srbije suštinski ne spasavaju građane RS od bede, nego produžavaju konstitucionalni anahronizam RS – koji je izvorište svakovrsnog propadanja – i bahatluk Dodika. Pre nešto manje od deset godina Srbija je kupila 65% Telekoma Srpske za 646 miliona evra (skoro 200 miliona evra nerazumno više nego što je nudio Telekom Ausrtrije). Kakvi su efekti bratskog upumpavanja tolikih para poreskih obveznika Srbije Dodikovoj kamarili? Na šta je kamarila proćerdala tolike pare? Sadašnjih 30 miliona evra, ako se kupe Dodikove obveznice, kap su vode u ekonomski i institucionalno urušenoj RS. Spasavanjem funkcionisanja RS ovi ili oni vlastodršci Srbije spasavaju i taj konstitucionalni pseudodržavni anahronizam, i tamošnje kriminogene oligarhije. Produžavaju bedu tamošnjeg naroda. Suštinski spasavaju ni rat-ni mir, aktuelnu formu zločinačke politike devedesetih, čiji je Dodik danas najotvoreniji reprezent.
Nije problem toliko u Dodiku. Problem je što se te politike do danas suštinski nisu odrekli njezini beogradski očevi i pokrovitelji, te njihovi naslednici na vlasti. Zato je kad se govori o ovom ili nekom drugom vidu spasavanja budžeta RS iz Srbije, reč ospasavanju propale ratne politike i njezinih neminovnih preskupih materijalnih i moralnih relikata. Ne radi se dakle o brizi za „srpski narod preko Drine“, kako tvrde demagozi, jer su Srbi BiH, Srbi RS, velika žrtva te politike i njezinog kontinuiteta, kao i drugi tamošnji narodi. Prava, strateški važna pomoć Srbije bosanskohercegovačkim Srbima bila bi da se najpre Srbija, a potom uz njezinu pomoć i političari, kulturni, verski i javni radnici RS odreknu zločinačke politike devedesetih i njezinog kontinuiteta; da se tamošnji Srbi okrenu pre svega sebi i svojoj državi BiH, njezinom funkcionalnom uređenju i obnovi bosanskohercegovačkog patriotizma u kojem pored drugih naravno ima mesta i za srpski identitet. Dakako, ne četnički. Sve drugo je nastavak agonije i propadanja koje neće zaustaviti demagozi sečenjem ušiju-krpljenjem dupeta, na šta se svode prodaje sve bezvrednijih državnih obveznica. Nažalost, i u Srbiji i u RS daleko smo od političkog razuma i takvog spasonosnog scenarija. I s ove i s one strane Drine srpstvo je zarobljeno isprepletenim interesima demagoga pljačkaša u kleronacionalističkom ruhu.

(Autonomija)

Monday, April 25, 2016

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima


Vila "Božić" ("Crvena kuća"), reprezentativni objekat izgrađen 1913. godine prema projektu arhitekte R. Lubinskog. Trgovac drvetom Božić vilu je kasnije prodao Mari Mitrov. Do izgradnje Banske palate u vili je bilo sjedište bana Vrbaske banovine Svetislava Tise Milosavljevića. Od 1933. godine u zgradi je bilo sjedište "Kola srpskih sestara", a u toku Drugog svjetskog rata Kulturbunda. Nakon Drugog svjetskog rata u zgradi su djelovali Škola za babice, Medicinska škola, Crveni krst i Zavod za socijalni rad. Zgrada je teško oštećena u potresu 1969. godine, a konačno porušena 2002. godine.


Stambeno-poslovna zgrada trgovca Isaka Salomona Poljokana, izgrađena prije 1880. godine. U prizemlju i na galeriji nalazila se trgovačka radnja mješovitom robom, a na spratu stambeni prostor. Zgrada je sanirana i adaptirana 1936. godine. U toku Drugog svjetskog rata porušen je prednji dio zgrade sa kupolom i Davidovom zvijezdom na vrhu. Poslije Drugog svjetskog rata u zgradi je bila smještena Robna kuća "NA-MA". Zgrada se nalazila se u glavnoj ulici, pored Hotela "Palas" (danas parking prostor). Zgrada je porušena poslije zemljotresa 1969. godine. Lijevo je džamija Sijamija (Šehova džamija), porušena 1931. godine radi izgradnje Hotela "Palas".


Pazarni dan na prostoru ispred Pokrivenog sokaka. Desno su ćepenci Gliše Nikolića, a lijevo trospratnica trgovca Leona Levija Dude Poljokana. Ovu su zgradu jedno vrijeme uzeli pod zakup braća Baum, trgovci kožom. Po njima je zgrada nazvana Baumova palata. Snimljeno 1912. godine.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...