Tuesday, September 02, 2014

Edo Popović: ALS


Evo kaj mi je na umu. Moja majka je prije godinu i pol umrla od ALS-a, strašne bolesti koja možda više nego ijedna druga razara i tijelo i psihu.
Sve druge bolesti, naime, ostavljaju nadu izlječenja, ponekad jedva tinjajuću, kao u slučaju karcinoma, melanoma i sličnih bolesti, ali ipak – nada postoji.
No, ALS ne ostavlja nikakvu nadu – od dijagnoze čovjek ima najviše 4 godine vremena do posljednjeg udisaja i izdisaja.
To je kao da se rađamo znajući točno kad ćemo umrijeti – teško breme za oboljelog i za njegove bližnje.
I sad gledam ove svjetske “celove” kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože, upozorili svijet na ovu bolest.
Što se mene tiče – šaljem ih sve u krasan kurac. Gledajući taj cirkus, a pamteći posljednje dane moje majke, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice.
Ne znam, ideja je možda i dobra, ali je realizacija ogavna.
I jednu tešku bolest su uspjeli svesti na Zvijezde plešu.


Edo Popović (Livno, 1957.), hrvatski književnik

Monday, September 01, 2014

Omer Karabeg: Izbori u Srpskoj

OMER KARABEG: Da li će Milorad Dodik uspeti da odnese pobedu na oktobarskim izborima u Republici Srpskoj razgovaraju dva analitičara iz Banjaluke - Svetlana Cenić i Damir Miljević.
DAMIR MILJEVIĆ: Dodik se trudi da nametne temu o ugroženosti Republike Srpske da bi izbjegao priču o katastrofalnoj ekonomskoj situaciji. Sada je počeo da govori i da je on lično ugrožen. Ipak, da li će pobjediti zavisi od opozicije - to jeste da li će ona prihvatiti njegovu priču ili će kampanju usmjeriti na prave teme.
SVETLANA CENIĆ: Najpre smo bili ugroženi od pola miliona Arapa, a sada imamo 100 miliona Turaka protiv Republike Srpske. Priča o probosanskim strankama lansirana je nakon poplava. Ko god kaže bilo šta dobro za državu BiH - to je odmah probošnjaštvo i to se tretira kao veliki greh. Ova se vlast najviše boji da se narod u BiH ne ujedini, da etničke barijere ne popuste. One su tokom građanskih protesta malo napukle, a tokom poplava voda koja je, nažalost, odnela imanja - odnela je i neke barijere. Pokazalo se da ljudi različitih nacija mogu da sarađuju, ali da to sprečava vlast
MILJEVIĆ: Milorad Dodik pokušava da se predstavi kao jedini branitelj i zaštitnik Republike Srpske, a svi ostali su, po njemu, ili probosanske snage ili strani plaćenici ili domaći izdajnici.Ta priča je smiješna, ali njemu nije preostalo ništa drugo nego da na taj način pokuša da homogenizuje biračko tijelo, poručujući građanima da su svi nečije sluge, a da samo on stoji na braniku Republike Srpske.
CENIĆ: Dodik je u stanju da kaže svašta. Preneta je sa nekog anonimnog portala vest o navodnoj izjavi turskog premijera Erdogana da će sto miliona Turaka braniti BiH, pa je Dodik odmah napisao pismo Vučiću i jedva dočekao da ode kod njega na kanabe i da se tamo uslika. Bez obzira na to što su tu vest svi demantovali, on je nastavio da tvrdi da mi sigurno znamo da je Erdogan to rekao. Ne znam ko smo to mi, jer on mene ne predstavlja.
MILJEVIĆ: Dodik pod sobom ima 90 posto medija. A poznato je da, ako dovoljno dugo trubite jednu glupost kao što je priča da je predsednik opozicione SDS Mladen Bosić veleizdajnik, može se desiti da neko u to i povjeruje.
CENIĆ: Problem je u tome što opozicija nema program. Ne može im osnovni cilj biti - smenićemo Dodika i pohapsićemo i razjurićemo kriminalce. Opozicija poseže za igrom prebacivanja loptice sa Miloradom Dodikom, jer oni ako dođu na vlast, ne znaju šta će raditi.
MILJEVIĆ: Tačno je da niko nema program. Partija Milorada Dodika ga sigurno nema. Od svih onih obećanja koja su dali na prošlim izborima - nijedno nisu ostvarili. Kada je u pitanju opozicija, mislim da bi ona u narednih 15 do 20 dana morala da izađe sa suvislim programom. Ako se to ne desi, birači će biti u situaciji da se opredeljuju prema tome ko je veća alapača, s obzirom da ni vlast, ni opozicija neće imati nikakav program.
KARABEG: Čini se da u poslednje vreme Beograd ide na ruku Dodiku.
CENIĆ: Ja imam jedan drugi osećaj da Kusturica, Vučić i Dodik imaju istog tatu, samo ja postavljam pitanje gde je taj tata i što se konačno ne pojavi. Meni je neshvatljivo da Vučić sebi kao političaru može da dozvoli da odnese 100.000 evra u Andrićgrad, znajući da je taj novac uzet sa krvavih leđa poreskih obveznika, koje niko o tome ništa nije pitao. Znajući ko je gospodin Kusturica, mislim da je on najviše profitirao od tih projekata. Sad se priprama I izgradnja etno sela u opštini Sokolac. S obzirom na to da gospodin Vučić ima starhovito mnogo problema u svom dvorištu, on želi da pokaže da na Republiku Srpsku gleda kao na svoje čedo ili barem na svoje usvojeno čedo, pa građanima Republike Srpske daje signale da je Srbija uz njih, a Evropskoj uniji šalje poruke da poštuje teritorijalni integritet BiH.

(Most radija Slobodna Evropa)

Sunday, August 31, 2014

Deep Purple koncert u Oriliji



Casino Rama u Oriliji, stotinjak kilometara sjeverno od Toronta, je kockarnica i koncertna sala (sa 5000 mjesta) napravljena na zemlji Indijanaca i u vlasnistvu Indijanaca.
Gradeci ovakve izvore prihoda, oslobadjajuci ih od poreza,  vlast Kanade odobrovoljava Indijance kojima je nekada pripadala ne samo  citava Kanada vec i cijela Sjeverna Amerika.  
Razlog za nas odlazak u kockarnicu je bio concert Deep Purpl-a, legendarne engleske hard rock grupe.
U koncertnu salu se ulazi kroz kockarnicu. I tu covjek zastane, saceka pocetak koncerta ubaci koju paru u masinu – i - poneko  zaboravi zasto je dosao.
Nama se to nije dogodilo, mada sam iz kockarnice izisao sa bar 50 dolara vise nego li sam usao.
Mene to kockanje uopste ne uzbudjuje. Valjda sam zato, bez emocija ali s razumijevanjem, i dobio. 
A koncert!? Kakav moze biti concert Deep Purpl-a?
Moze biti samo dobar ( ako nesto tehnicki otkaze) , vrlo dobar ili odlican.
Ovaj je bio vrlo dobar jer je tehnicki sve radilo; jedino je glas vokala Iana Gillana vec davno pukao. On svojim glasom, vise ne moze izvuci visoke tonove koji su nekada karakterisali njegove interpretacije i, uz instrumentalne solo dionice, bili zastitni znak i razlog legende Deep Purpla.
Vrhunski profesionalci, muzicari su uskakali  solo dionicom, u istom tonalitetu, u  trenutku kada se glas izgubi. Cesto koristen  trik na zivim svirkama.
I svaki put kad ga glas izda Ian bi otisao iza bine, vjerovatno da zalije grlo. 

Vrijedilo je otici na concert pa makar u zivo cuti samo Smoke On The Water.
Ocjena umanjena na vrlo dobar jer su ostali duzni Child In Time. 






Saturday, August 30, 2014

Emir Imamović: Igrao je lako, kao što majstori obavljaju posao


Loše vijesti, ma koliko bile očekivane, ostaju loše i tako se podnose. Ne postoji adekvatna priprema za tugu. Dobro, može ona biti nešto manja zbog toga što je neizbježna, ali nikako ne može nestati. Tako je u životu, a u fudbalu nije nimalo drugačije. Znamo, je li, da se on, taj fudbal, nogomet, može porediti sa svim ozbiljnim stvarima na svijetu, kao i one s njim.
Zvjezdan Misimović je po drugi put odlučio da više nikada neće igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Ovoga puta, odluka je konačna: ona prva, davna, od prije ko zna koliko godina, ako nije i deset, bila je posljedica... Ma nečega, nije više važno. Uglavnom, nije bila ni ozbiljna ni nepromjenjiva. I da, znali smo, naravno da smo znali, kako je kraj blizu: s trideset i dvije-tri, petnaestak godina Bundeslige, angažmanom u Kini i dobom u kojem više ne može preko sat vremena igrati na istom nivou, bilo je očito da će nam reći hvala i doviđenja. A opet, nije da nema one tuge.
„Osjećam da je došlo vrijeme da neko mlađi zauzme moje mjesto, a ja se preselim na tribine kao najvatreniji navijač svoje reprezentacije, one za koju sam uvijek davao sve od sebe.Nadam se da će moja djeca kao i buduće generacije krenuti mojim putem i da će im biti puno lakše nego meni, jer kada je bilo najteže, bio sam siguran i slušao svoje srce sa odlukom da igram za svoju domovinu. Najljepše trenutke u svojoj karijeri sam doživio sa fudbalskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine i najbolje prijatelje stekao među momcima koji su sa mnom dijelili svlačionicu... Uvijek ću biti na raspolaganju sa svojim znanjem i iskustvom svom fudbalskom savezu, svojoj domovini i ljudima koji žive u njoj, svojim Bosancima i Hercegovcima. Hvala svim selektorima od kojih sam toliko stvari naučio, hvala svim saigračima koji su imali povjerenja u mene kao čovjeka i igrača, i naravno navijačima koji su mi bili motiv i podrška da dam sve od sebe na zelenom terenu. Voli vas vaš Miske“, napisao je Zvjezdan i, kao Doc Holliday otišao gdje mu je mjesto, tamo odakle je ustvari i svratio do nas, u legendu.
Iz Fergusonovih usta
„Neće biti isto bez tebe, a za mene si bio i ostaćeš Grande Miske... Hvala ti, tebra, za sve!!!“, otpisao mu je dugogodišnji suigrač i novi kapiten reprezentacije, Edin Džeko.

I nema tu nikakve prijateljske topline u kojoj se o svemu govori bolje nego bi trebalo. Uostalom, poodavno je Alex Ferguson - a taj je, je li tako, tako je, znao ama baš sve o fudbalu – pričajući o Wolfsburgu, kazao: "Nije da samo imaju dobre napadače, već i iznimno kvalitetnoga veznjaka iza njih: Zvjezdana Misimovića!"

Inače, tako su se – tebra – zvali Edin i Zvjezdan u onim sada već davnim godinama u kojima je Felix Magath u napadu sastavio Bosanca i Brazilca, iza njih postavio Misketa, pa osvojio njemačko prvenstvo. Te šampionske sezone, Edin i Edinald, Džeko i Grafite, su dali oko devetsto golova, dok je Grande Miske imao približno dvadeset četiri hiljade asistencija, od kojih neke spadaju u domen poetske pravde. Recimo ona kada je, protiv Bayerna, Džeku pogodio od kuće, iz špajza i, normalno, iz prve.
Inače, u tom istom Bayernu je Zvjezdan Misimović odigrao čak tri utakmice za prvi tim. Ostale godine, a nije ih bilo malo, su ga šetali iz drugog u treći tim, iz trećeg na klupu i tako. Bio im je, naime, debeo. I nije im – eto, recimo, još jednog razloga da čovjek nikada, ali nikada, ne navija za poznatiji klub iz Munchena – bilo dosta, već su ga zvali Zwetschge. Na našem: šljivica.
Dobro, valja priznati, nisu samo u Bayernu konji. Jedan je trenirao mladu reprezentaciju Srbije, u njoj je, onih godina kada su se priznavale državne, a nanovo crtale emotivne granice, zaigrao Misimović i lijepo mu je, baš lijepo, za šamara, rečeno kako je debeo, loš i glup! A onda...
"U klupskoj teretani prišao mi je Braco (Hasan Salihamidžić, op.a.). Pitao me da li bih nastupao za reprezentaciju BiH. Moj odgovor je bio potvrdan. Ubrzo nakon toga kontaktirao me tadašnji direktor nacionalnog tima Ahmet Pašalić. Sjećam se da su od mene tražili da potpišem neki dokument kako bi ih uvjerio da se neću predomisliti. Pristao sam i na to. Ja sam čovjek od riječi. Kada dam obećanje čvrsto stojim iza svoje odluke. Kasnije je to i argumentirano". I jeste argumentirano, i to tako da je Goal.com napisao: "Makar su igre Edina Džeke posebne i rođeni je strijelac, Bosna i Hercegovina je igrala sjajno kada je Misimović bio sjajan".

U Misketovom slučaju, ime nije znak: Zvjezdan nikada nije bio zvijezda prema standardima u modernom fudbalu. Nije mu se, jednostavno, dalo, a nije ni bilo neke potrebe. Bio je, naime, dovoljno talentiran da mu ne treba svakodnevna potvrda kako je, eto, dobar. Zato je taj fudbal obavljao kao što majstori bilo čega obavljaju svoje poslove, pa kada ih čovjek gleda čini se kako ništa na svijetu nije lakše od toga što rade. On se nije slikao po plažama, njegov privatni život nije niti za dva reda u tabloidima, osim, a i to ne mora, onih kazni zbog brze vožnje i činjenice da je radi njih na treninge jedno vrijeme morao biciklom.

Ništa, dakle, u životu i karijeri Zvjezdana Misimovića ne spada u kliše savremenog nogometa, makar ima dijelova koji kao da su prepisani iz patetičnih sportskih biografija. Njegovi su roditelji iz Jablanice pokraj Bosanske Gradiške u Njemačku otišli početkom osamdesetih i tamo dobili jednog od dvojice sinova, nazvavši ga, zbog očeve ljubavi prema beogradskoj Crvenoj zvezdi, Zvjezdan. Emigrantsko dijete je, zahvaljujući podršci oca, u milionskom, lijepom, ali za strance koji crnče od zore do sumraka nikako ugodnom –  mjesta u kojima puca kičma za male pare, bez obzira na arhitekturu ne mogu biti lijepa – trenirao i učio. U srednjoj školi upoznao je Stefaniju, sa njom izrodio djecu i... Tu idu one godine kada je bio Šljivica.


Nešto kasnije, Zvjezdan Misimović je bio najbolji asistent Bundeslige, pa najbolji asistent kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi – a u tim kvalifikacija su, čisto da se zna, igrali i: Gerard i Pirlo i Iniesta i Xavi i Lampard i Ronaldo i Ribery i tako dalje...
Filozofija je da nema filozofije
Kada jednog dana bude podvlačio crtu pod život i karijeru, moći će Zvjezdan Misimović kazati kako, ipak, nije imao neke sreće sa trenerima. Jednima je bio debeo, drugima još i glup, Ćiro Blažević ga je optužio da je loše igrao protiv Portugala zato što je Srbin – i tako potamnio, Ćiro, ne Miske, svoju bosansku epizodu – dok mu se Gheorghe Hagi u Galatasarayu krvi napio zbog navodne nediscipline. Da, onaj Gheorghe Hagi, igrački genije od kojeg se u životu, muzici i sportu gore ponašao samo Hristo Stoičkov, a obojica su bili takvi da im Mario Balotelli ne može prići sve i da rašaluje Sikstinsku kapelu.

U nekom davnom intervjuu, Amar Osim je, odgovarajući na pitanje koja je njegova fudbalska filozofija, odgovorio kako je filozofija u tome da – nema filozofije. Zvjezdan Misimović je igrao nekako tako: filozofija je bila u njenom nedostatku, u jednostavnosti i kombinaciji balkanskog bezobrazluka i njemačke hladnokrvnosti. Kako to izgleda u praksi, zna Iker Casillas, Sveti Iker, kojeg je baš Miske jednom davno, u Valenciji, u trideset i nekoj minuti prvog poluvremena, povalio k'o bekana. Nema, naime, tog Nijemca kojeg bi pred golmanom, makar bio i Casillas, uhvatila panika, samo što, jednako, nema tog Nijemca koji bi ga onako zaobišao, baš kao da je pred njim, recimo, rezervni vratar „Brotnja“, i to mlađih selekcija.
Jest, fakat, bio je Grande Miske... I bio je sa nama. Dugo, a opet malo. I bilo bi malo da je trajalo još dvadeset godina. 

Friday, August 29, 2014

Mario M.: SVEČANOST U REJKJAVIKU


Vjerovatno poslije košarkaške utakmice onaj pravi izvještač mora napraviti neki brejk u glavi, emotivno se resetovati i pretražiti u memoriji onih često odlučujućih desetak sekundi. Jer u ovom sportu brzi obrti u napetim trenucima ne dozvoljavaju opuštanje ni uz TV prenos. Za povratak u objektivno stanje (ako subjekat ikada može biti objektivan) meni je pomogla čaša Carske žilavke iz podruma Grge Vasilja. A potrebno je dati si i malo oduška, jer uspjelo se. Ovom pobjedom protiv Islanda u Rejkjaviku (78:70, +8, -12, +4, +8) BiH je izborila 'prvi šešir' u izvlačenju parova za EuroBasket2015.
BIH: Može se i bez Teletovića (dobio poštedu) discipliniranom igrom kvalitetom izjednačenih igrača, što u startu donosi rezultat (svaki igrač petorke na utakmici preuzima podjednaku odgovornost, mislim da to voli svaki trener). Ali Duško Ivanović nema dvije dobre petorke pa prednost preuzimaju domaćini. Mijenja se taktika ali nervozu podižu precizni šutevi Sjevernjaka. Tek u posljednjoj četvrtini proradi agresivna odbrana što donosi pozitivan rezultat. Najbolji su centar Elmedin Kikanović i 'razigravač' Nemanja Gordić.
ISLAND: Imaju najvišeg na terenu (218), ali selektirana ekipa daje nadu da se može igrati i sa nižim igračima. Pravi predstavnici skandinavske sportske škole: fizički dobro pripremljeni, brzi, disciplinirani u borbi za svaku loptu. Logično, forsirali su taktiku šuta sa linije za tri poena. I to im dvije četvrtine išlo od ruke.
ATMOSFERA: Utakmica je odigrana u istinski sportskom ambijentu. Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta (cca 2% građana države) pravom publikom koja cijeni sve aktere meča. Već za vrijeme sviranja himni (a obje su u formi simfonijske poeme) kao da se nagovještavala svečanost. Gledaoci, kao na nekoj ritmičkoj vježbi ujednačenim aplauzom podržavaju svoju reprezentaciju. I tako cijelo vrijeme utakmice. Rijetko su na nogama, nema bučnog dovikivanja i zviždanja protivnicima. Na kraju svi se raduju, domaći sa svojom publikom dijele zadovoljstvo, a svi Bosanci i Hercegovci zagrljeni skakuću na sredini igrališta. Jer obje reprezentacije su se plasirale na EuroBasket2015. Sada imaju godinu dana pred sobom da se uigraju.
Vidjelo se, naša reprezentacija posjeduje entuzijazam i želju za afirmacijom i ako se pojača sa par nedostajućih, ako  centri poprave procenat izvođenja slobodnih bacanja, ako se poveća disciplina u igri i komunikacija sa trenerom, ako se nađe novaca za pripreme (i ostalo)...  mogli bi biti više nego solidni na Prvenstvu Evrope 2015.

(mm, 27 VIII 2014.)

Thursday, August 28, 2014

Aleksandra Petrić: Feminizam (ni)je za svakoga


Pratim blog “Žene protiv feminizma“ koji se u posljednje vrijeme intenzivno promoviše na društvenim mrežama. Prate ga i mediji u Bosni i Hercegovini i regiji, većina neutralno, na izvolite čitateljicama i čitateljima.
Žene širom svijeta postavljaju svoje fotografije sa porukama zbog čega ne trebaju feminizam i zašto je on suštinski loš, pogrešan i kakva zla on savremenom svijetu donosi. Tu ima svega. Poruka u vezi reproduktivnih prava koja niko ne ugrožava, seksualnog i rodno zasnovanog nasilja koje je imaginarno i majčinstva koje nema alternative.
Tu su i kratke priče u kojima žene žive vlastiti profesionalni uspjeh i imaju partnere koji im pomažu, poštuju ih i uvažavaju, i stoga ne trebaju druge žene da ih podsjećaju na nezaposlenost i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavaju u njihovim kućama. Daleko bilo. Poruke takođe govore o potrebi žena da zaštite budućnost vlastite djece, kako bi ona živjela u svijetu u kome polne i rodne odrednice neće upravljati njihovim životima i učiniti ih diskriminisanim, nesretnim i neshvaćenim ljudima.
U nekim od ovih poruka žene govore o opresiji kojoj su bile izložene i iz koje ih nisu izbavile feministkinje i stoga im ne trebaju, jer nisu korisne. Ima tu i poruka u kojima jedne žene govore kako druge žene nemaju potrebe za feminizmom jer zanemaruje da i muškarci imaju prava, govori o opresiji muškaraca nad ženama koja ne postoji, zagovara i promoviše mržnju prema muškarcima i govori o tome kako su žene slabe, nezaštićene i neravnopravne.
Ima tu još mnogo toga, ali ovo je suština. Ono što je važno jeste da većina ovih poruka, pored toga što označava feministkinje kao mrziteljice svega i svačega, govori i o samopoštovanju, ličnoj unutrašnjoj snazi, jednakosti, vrednovanju različitosti, međusobnoj podršci muškaraca i žena, što su suštinske vrijednosti koje i feminizam podržava, odnosno za koje se nesumnjivo zalaže. Feminizam koji poznajem ne odriče ničija prava, niti ‘jede’ muškarce.
U njemu nema straha od jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju, životnim mogućnostima i potrebama, nema zatvaranja očiju pred nasiljem prema ženama i djevojčicama koje je svuda i koje se manje kažnjava nego pogrešno parkiranje, prekoračenje brzine ili krađa. U njemu takođe nema krilatica poput ‘kakvo si ti muško kad ne možeš vreću na leđa uprtiti i u svojoj kući šakom od sto lupati, ili kakvo si ti žensko kad želiš studirati elektrotehniku ili šumarstvo i možeš sama u kafani sjediti i pivo piti, ili želiš biti sama.’
Jesi muško, nisi žensko, nisi muško, jesi žensko. Ili možda nisi nijedno od ovoga, nego nešto treće i onda te moram zabetonirati i sakriti da te niti ja niti drugi ne gledamo, susrećemo, volimo.
Moj feminizam ne dijeli pravdu na taj način, on u stvari uopšte ne dijeli pravdu, već traga za njom i njoj teži, ne na štetu jednih, drugih ili trećih, već za život svih slobodan od bilo kakve mržnje. Svakodnevno u okviru svoje mikro porodice od dvije žene, jedne male i jedne velike samo po godinama, razgovaramo o ženama i muškarcima, o njihovim ulogama, šta mogu raditi i šta ne i kako žene i muškarci žive u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ona, po godinama mala žena, svakoga dana čuje da ne postoje racionalni razlozi zbog čega ona mora biti manje vrijedna i imati manja prava samo zbog toga što je žena.
I pored toga, svaki dan iz škole dolazi sa apsolutnim istinama da žene ne mogu učiniti mnoge stvari, jer se tako priča. Prije par dana sam joj ispričala kako je u Turskoj, zemlji u kojoj žene već dugo žive slobodne i jednake u zakonima, jedan od muškaraca čija se riječ sluša jer vodi zemlju kao političar, rekao da se žene ne trebaju smijati u javnosti.
I još je rekao da su žene mnogo pod uticajem serija sapunica koje promovišu opuštene životne stilove, te da ne bi trebale voziti auta i koristiti telefone jer satima na njima u stvari samo razmjenjuju recepte. Mala žena je odćutala nekoliko minuta i onda rekla: “To za serije, to razumijem. One su baš glupe i u njima žene samo hodaju okolo našminkane i plaču bez kraja. Ili se bezvezno zaljubljuju, što je bljutavo.
Za telefone si i sama rekla da su štetni ako se puno koriste. Auto ne može imati svako, jer ima siromašnih ljudi koji ga ne mogu kupiti, a žene su često siromašne. Ali smijanje?! Zašto se žene tamo ne bi trebale smijati na ulici? Smijeh je barem besplatan i koristan.
Da li je tom političaru neko rekao šta je smijeh i kako se može opasno razboljeti osoba koje se ne može smijati?” Rekla sam joj da slično misle i mnoge male i velike žene u Turskoj i da su mu to otvoreno i pokazale slikajući se nasmijane i šaljući svoje fotografije internetom u svijet. Ona je rekla da je to super i da će sigurno upaliti. Mala žena još mora da uči, a moram i ja sa njom. Bilo bi dobro kada bi i Bulent Arinc, zamjenik premijera Turske, koji je pokušao zabraniti smijeh ženama na ulici, shvatio da mora učiti, kao i mnoge žene koje su ustale protiv feminizma. Jer nema apsolutnih istina, kao što nema ni pravde tamo gdje vladaju zabrane koje važe samo za jedne. Jer su muško, jer su žensko. Ili nisu muško ili nisu žensko. Ili su nešto sasvim različito.
I sasvim svoje.
Aleksandra Petrić
(Banja Luka, 6. avgust 2014. godine)


 Manjine.ba

Wednesday, August 27, 2014

Čedomir Petrović: Priznavanje Kosova


Da li je Srbija u situaciji da odugovlači, mrcvari i još opasnije, ugrožava svoj ionako krhki položaj u odnosu na Evropsku uniju? Da prizna nezavisnost nečega što već duže vremena ne poseduje? Nešto što joj je pripadalo, ali što je u jednom dugom vremenskom periodu, takoreći odmah posle balkanskih ratova, lagano i sigurno gubila, sprovodeći svoj lokalni aparthejd nad nedužnim albanskim življem na Kosovu i Metohiji, a kasnije i velike i teške zločine. Istine radi, zločini su činjeni i od strane Albanaca nad Srbima.  
Sve diplomatije i politike sveta su velike kurve. I mi pripadamo tome samo što pokušavamo da budemo nezavisni i uvek najebemo. Potreban nam je makro. Neko ko će nas eksploatisati, ali i davati nam. Neko ko će nas čuvati i štititi. Podvoditi nas bogatim i sigurnim. Braniti od divljih. Izabrali smo Evropsku uniju za našeg makroa. Ako izaberemo nekog drugog, samo će nas jebati a ništa nam neće dati. Naša politika i diplomatija postaće vremenom cenjena kurva, oprostiće nam delove naše prljave prošlosti i ući ćemo u visoko društvo najelitnijih kurvi. Tako je bilo sa svim zemljama. Sve najjače zemlje Evropske unije danas, bile su nekada zemlje kolonizatori, inkvizitori, sprovodile aparthejd, fašizam, holokaust, genocid, pa su postale cenjene i sve im je oprošteno.
Ne dovodimo se u situaciju da EU prekine svaki kontakt sa nama. Mi smo tražili da nas prime. Nisu nas oni zvali. Oni su nama potrebni kao hleb. Mi njima ne. Oni sa SAD drmaju celim svetom. Prodrmali su i drmaju još uvek nekada moćnu, danas mnogo slabiju Rusiju. Šta će tek sa nama biti? 
Vlada Srbije da prizna nezavisnost i samostalnost Kosova. Njen pun teritorijalni integritet i suverenitet,
Ne protiviti se “dobijanju stolice” Kosova u Ujedinjenim nacijama.
Uspostaviti diplomatske odnose i razmenjati ambasadore sa Kosovom.


Uvesti sankcije Rusiji.
Zabraniti ulazak u Srbiju osobama koje je EU stavio na spisak nepoželjnih.
Pomoći da na izborima koji slede u Republici Srpskoj dođe na vlast neko normalan i odgovoran, ko će shvatiti neminovnost suživota sa svojim komšijama.
Intenzivirati kontakte i uspostavljanje najboljih mogućih odnosa sa zemljama u okruženju.
Kristalno jasno prihvatiti u celini spoljnu politiku EU kao svoju.
Kažu, ne može, mora da se menja Ustav. Menjajte Ustav ako ne valja, a mnogo ne valja, ako nas dovodi u situaciju da ozbiljno ugrožava opstanak nacije. I oni plaćenici na Žabljaku su ga skarabudžili za četiri dana. 
Stalno brojimo i prebrojavamo ko je od država priznao Kosovo, a ko ne. Tu se vidi ko su naši prijatelji, a ko ne. Neopisiva glupost. Tu se vidi ko je pragmatičan, pametan i ko brani interese svog naroda i svoje zemlje, a ko ima sličan problem u svom dvorištu i plaši se da i njemu mečka jednog dana ne zaigra ispred vrata.
Da smo imali hrabrosti i mudrosti, pa da smo mi prvi priznali Kosovo i odradili sve ono što EU traži od nas, danas bi već mesecima ako ne i godinama daleko odmakli u prilagođavanju poglavljima koja moramo usvojiti takva kakva su. Nema ni govora da mi možemo tu nešto zanovetati, predlagati ili menjati. Mi smo đak. Učiteljica stoji nad nama i kaže -  Otvorite vaše sveske, zašiljite olovke i pišite čitko i jasno. Danas ćemo imati diktat… Obavezujem se da ću …
Halejeva kometa pojavi se na nebu svakih 76. godina. Retki srećnici mogu da je ugledaju dva puta u životu. Ako propustimo ovakvu priliku ulaska u Evropsku uniju koju sada imamo, iduću će doživeti tek neke sledeće generacije. Ukoliko dožive.

(e-Novine)

Tuesday, August 26, 2014

Mario M.: POBJEDA, SKENDERIJA I BOŠA


Iz godine u godinu košarka doživljava velike promjene. Mijenjaju se pravila da bi igra bila brža i atraktivnija. Uslovi za trening i igru su neuporedivo bolji i normalno da se sada oko košarke vrti sve više para. Pomisliš da nešto znaš od ranije, ko je bolji recimo, ali ipak ništa ne znaš jer košarka je postao sport koji se igra u svim krajevima svijeta. Prisjećam se, a bilo je to poodavo, predavanja elokventnog Ranka Žeravice u prepunoj Vijećnici Doma kulture. Bilo je to nakon velikog uspjeha 'naših' u Meksiku pa je logično i najviše riječi bilo o njemu, ali je tada 'naš' trener rekao i da će o rezultatima utakmica u budućnosti odlučivati baš svaki detalj, čak, recimo, može biti presudno i 'podbacivanje' na startu. Toga sam se sjetio na početku utakmice, odigrane 24.8.2014. u Skenderiji, kada je Kikanović pomalo nespretno došao do prve lopte... Da, BiH je na kraju izašla kao pobjednik u revanšu protiv Velike Britanije (74:68, +3, +1, -2, +4), ali ne zbog tog 'podbacivanja', nego zbog borbenosti, požrtvovanja i veće želje za pobjedom svakog pojedinca. Utakmica je bila, što se kaže, tvrda, a protivnik žilaviji nego u Londonu, igrao je relaksirano, kao na treningu, i kažnjavao svaku pogrešku naših. (Veliko)Britance su tokom cijele utakmice išle 'trice' (baš kao što nisu našeg prvog košgetera Teletovića).
Vidljivo, dosta se radilo na taktici, igru 'čovjeka' mijenjale su 'zone' i individualne akcije sa promjenjivim uspjesima. Uočljivo je da je ekipa na početku stvaranja, da taktičke zamisli trenera igrači još nisu preuzeli, da im treba još utakmica, još iskustva. Ali bez obzira na rezultat preostale utakmice u Rejkjaviku, BiH se ovom pobjedom već plasirala na EuroBasket2015.
Meni kao posmatraču i navijaču vrlo su interesantni savjeti koje trener daje za vrijeme tajmauta, kada na onom tabletu iscrtava igračima pravce kretanja, smjerove utrčavanja i dodavanja lopte. Ustvari, interesantni su mi oni crteži često i sa višebojnim flomasterima koji  komuniciraju ali i ostavljaju trag uzbuđenja, trag karaktera autora. Volio bih imati jedan takav u kome su one strelice povučene sa žarom i energijom jednog Boše. Inače Boško Tanjević je sjedio u publici i skrivenih emocija posmatrao meč.

(mm)

Monday, August 25, 2014

Vladimir Gligorov



Iz knjige Zašto se zemlje raspadaju

Slučaj Jugoslavija

Suštinsku odliku balkanizacije verovatno predstavljaju osporavani
identiteti. Svakom ko je proučavao Balkan jasno je da na tom području
nisu osporavane samo teritorije, već su osporavani, što je mnogo
važnije, i identiteti većine stanovnika koji žive tamo (pojedinaca
i naroda). Pojedinac je, da bi preživeo, veoma često morao da se
krije iza lažnog identiteta, potpuno zaboravivši svoj prvobitni,
što je dovodilo do neprekidnog rađanja novih mitova o stvarnim
identitetima naroda i država. U stvari, celokupni problem izražavanja
pojedinačnog identiteta presudan je za Balkan na isti način na koji je
presudan u političkoj filozofiji uopšte.

********************


Na Balkanu većina ljudi govori istim jezikom.39 Ali to doprinosi manjem,
a ne većem razumevanju. Naravno da nije neophodno da onaj ko
govori engleski bude Englez, niti je neophodno da Amerikanci
govore američkim jezikom da bi bili Amerikanci. Međutim, na
Balkanu se nacionalni identiteti obično identifikuju sa jezikom, čak
i kada lingvističke razlike zapravo ne postoje. I zato Hrvati moraju
da imaju svoj hrvatski jezik, na isti način na koji Srbi moraju imati
srpski.40 Ovo zbunjuje i više nego što bi trebalo, jer na Balkanu zaista
postoje nacionalnosti koje su prvenstveno određene svojim jezikom
(Slovenci, na primer).
(U jednom momentu je bilo pokušaja da se stvori bosanski jezik, što je posebno
interesantno, jer se ne bi radilo o nacionalnom, već o regionalnom jeziku.)
********************
U Jugoslaviji postoji sukob istorije i politike, jer su istorijski ciljevi većine jugoslovenskih naroda prilično različiti.
Političko stvaranje Jugoslavije većini Srba je izgledalo kao političko rešenje njihovih
istorijskih problema; Hrvatima i Slovencima je to bilo istorijsko rešenje njihovih
političkih problema. Svi su želeli da reše svoja nacionalna pitanja i to rešenje je nađeno
u stvaranju ili ponovnom uspostavljanju nacionalne (etničke) države.
*****************
Postoje zemlje koje su iznutra prilično nestabilne, ali im nikada
ne preti raspad. Veći deo vremena, Jugoslavija nije bila iznutra
nestabilna (bar u poređenju sa onim što se pod političkom stabilnošću
podrazumevalo u nizu evropskih država), ali ravnoteža koju je
uživala je bila nesigurna, jer je bila potkopavana mnogostrukim
fundamentalnim sporenjima o osećanju i stepenu (etničke) pravde
koju obezbeđuju institucije države. Način na koji su ova sporenja
obuzdavana i kako je njima manipulisano predstavlja okosnicu
jugoslovenske političke istorije; izbijanje i pogoršavanje tih sukoba
dovelo je do moralno užasavajućeg kraja te istorije, ali utoliko pre je
važno da razumemo taj proces.

**********
U stvari, u slučaju Bosne, kao i u slučaju Hrvatske, u sporu onih koji su
zagovarali majorizaciju i onih koji su bili za konsenzus, bilo je nečeg
ironičnog. U slučaju Hrvata i Muslimana, oni koji su se zalagali za
konsenzus u Jugoslaviji bili su za majorizaciju u Bosni i Hercegovini
(i Hrvatskoj), dok su se Srbi zalagali za konsenzus u odlučivanju u
Bosni i Hercegovini (i Hrvatskoj), mada su ga odbacivali u samoj
Jugoslaviji (isto tako, Hrvati su branili ideju konsenzusa za Albance
u Srbiji, ali ne i za Srbe u Hrvatskoj, dok su Srbi tražili konsenzus u
Hrvatskoj, ali odbijali da takva prava daju Albancima u Srbiji).
**********
Prvi koji su istakli svoje interese bili su Albanci; sledili su
ih Srbi. Zatim su došli Slovenci. Njihov slučaj je strateški zanimljiv.
Ponekad se dokazuje da je Jugoslavija mogla da preživi otcepljenje
Slovenije i Makedonije, ali ne i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Politički
je to više nego pogrešno. Sledeći nekakvu sličnu ideju o posebnom
položaju Slovenije u Jugoslaviji, slovenački komunistički političari su
se zalagali za nešto što su nazivali asimetričnom federacijom. To znači
da bi ono što se događa u Jugoslaviji bivalo primenjivano na Sloveniju
samo uz njen pristanak. Ovo je bio skoro politički neodgovoran stav
uzimajući u obzir važnost etničke pravde za jugoslovensku politiku.
Pored toga, ako bi se Slovenija povukla, ravnoteža moći u ostatku
Jugoslavije bi se dramatično poremetila u korist Srbije. Ovaj slučaj
ilustruje karakter jugoslovenske političke ravnoteže. Svi su morali da
ostanu u Jugoslaviji (uključujući i Albance) da se cela građevina ne
bi srušila. Jednom kada su Slovenci odlučili da napuste Jugoslaviju,
država je bila osuđena na propast.

*******
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...