Tuesday, March 03, 2015

Nemanja Marković: Borislav Stanković, prvak svijeta


Film reditelja Darka Bajića "Bićemo prvaci sveta" kao temu ima rađanje košarke na prostoru bivše Jugoslavije. "Pelcer" koji je zasađen na kalemegdanskoj šljaci odmah posle Drugog svetskog rata tako se primio da je SFRJ 1970. u Ljubljani prvi put postala prvak sveta. Najzaslužniji za to što je košarka danas sigurno najpopularniji sport u našoj zemlji bili su tadašnji entuzijasti: Nebojša Popović, Radomir Šaper, Aleksandar Nikolić i Borislav Bora Stanković. Studenti, erudite u najavi, nošeni idejom i ubeđenjem da se "koren" košarke iz SAD može primiti u Jugoslaviji postavili su temelje igre pod obručima, osnovne smernice, koje su posle striktno sledili svi naši vrhunski asovi i košarkaški stručnjaci. Od pomenutih rodonačelnika Bora Stanković jedini je živi svedok veličanstvene ideje koja je postala zapravo njihovo remek-delo. Vitalni devedesetogodišnjak rođen u Bihaću 9. jula 1925. jedan je od najvećih košarkaških radnika koje je svet ikada imao. Roditelji su mu bili pravnici, ali otac mu je proglašen za državnog neprijatelja, što je čuvenog Boru poprilično opteretilo u mlađim danima. Iz tog razloga dugo nije mogao da dobije pasoš, zbog čega je i propustio jedno Evropsko prvenstvo.
Uz Nebojšu Popovića, Radomira Šapera i Aleksandra Nikolića postavio je temelje KK Crvena zvezda, koja je posle Drugog svetskog rata deset godina uzastopno bila prvak Jugoslavije. Ipak, tek po prelasku u Partizan dobio je pasoš. Baveći se košarkom, uporedo je uspeo da diplomira na Veterinarskom fakultetu. Trenerskim poslom počeo je da se bavi u OKK Beogradu, gde je proveo skoro dvanaest sezona, a zatim je tri godine radio u italijanskom Kantuu. Od malog OKK napravio je šampionski tim sa kojim je u tri navrata bio prvak Jugoslavije. Kao trener "klonfera" istovremeno je radio tri posla, pre podne u Beogradskoj klanici kao kontrolor mesa, po podne na mestu generalnog sekretara KSJ, a uveče kao trener OKK Beograda.
Karijeru funkcionera u međunarodnim košarkaškim telima počeo je 1958, kada je postao član Komisije za evropske kupove, zapravo pomoćnik Vilijama Džonsa, utemeljivača FIBA (Svetske košarkaške organizacije). Stanković je 1972. imenovan za zamenika generalnog sekretara FIBA, da bi posle srebra Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. postao generalni sekretar (prvi čovek) FIBA, čemu je kumovala i politička pozicija Jugoslavije, koja je bila posrednik između Istoka i Zapada. Čitavih 25 godina obavljao je najodgovorniju funkciju učinivši mnogo na približavanju evropske i američke košarke, što je rezultiralo prvim učešćem NBA profesionalaca na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. Stanković je bio i važan funkcioner u MOK, zadužen za organizaciju i održavanje Ol. Član je Košarkaške kuće slavnih od 1991. Bora je inicijator uvođenja pravila "tri sekunde u reketu", o kakvoj je eruditi reč najbolje ilustruje podatak da govori sedam svetskih jezika. Više od pedeset godina u skladnom je braku sa suprugom Milicom, imaju ćerku Ljiljanu i unuke, Aleksandru i Ivanu.
(Danas)

Monday, March 02, 2015

"Ne moze ateista biti Srbin"


Tek nedavno doznah da je Patrijarh Pavle ( to je onaj fini, sitni, tihi, blagi gospodin koji je vodio pravoslavnu crkvu u doba zadnjih balkanskih ratova i koji ce, kako javljaju iz njene centrale, jednog dana biti proglasen svecem) 1998.g. rekao „Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac… Srbin ne može biti ateista… Srbin nekršten ne biva.“ ( Vreme, dec.2002.)
Jel'te, molim vas, gospodine !
To je sigurno razradio sa komsomolcem Slobom na sastanku Centralnog Komiteta Patrijarsije.
Bogami, oni mene izbacili iz Srba a ja ni znao nisam.
A ne kako to treba:  prvo drugarska opomena, pa onda drugarsko vijece, pa me saslusati, pa zapisnik napraviti, pa predloziti mjere. Pa me prevaspitavanje... Nista od toga.
To oni onako - na precac. Odlucio Patrijar u saglasnosti sa komitetlijom da je to tako i ne moze drugacije.

Znaci od 1998.g., a bogami , mozda i od ranije, ja sam ilegalno Srbin.
Ustvari, po njima i nisam Srbin. Iskljucen...
Ali posto ja to do sada nisam znao, onda sam od tada pa sve do sada bio Srbin - u neznanju.
Uh, sto me to nesto dirnulo! Duboko...
Evo, stipam se po obrazima, da vidim jesam li ja jos ziv ili je i to sto sam ziv - u neznanju.
Dobro je, boli - ziv sam.
Ali necu se ja predati!  Sad cu, bas njima u inat, i komitetliji i Patrijarhu, i svim onima koji misle kao oni, biti jos veci Srbin nego sto sam bio do sada. Od sada cu se uvijek drzati uspravljen, da pokazem svih svojih 175 cm.
A bio sam se vec nekako smanjio. Valjda pod pritiskom godina postajao sam sve manji, mislim kao Srbin.  I bilo mi to i nekako svejedno. To sto sam Srbin a ne Paragvajac ili Kinez . Ni ponosan - niti se stidim... Svejedno.
Zapravo mi je sve vise postajalo vazno da budem Srbin iz inata, da mogu onim velikim Srbima reci: "Pa i ja sam Srbin, ali ne mislim tako kako ti mislis!" Ili onima koji sve Srbe trpaju u jedan, remetnicki, kos:" Eto vidis, ja jesam Srbin, ali ne iz tog tvog kosa ali ne mislim tako kako ti mislis!"
Ali od sada - ne! Od sada samo uspravno. Sa srpskim nosom na gore!

A kad, jednog dana,odem i vratim se tamo gdje sam mozda, u nekom drugom obliku, bio, jer ovo sto jesam je samo posudjeno i privremeno, siguran sam da necu otici kao pravoslavac, jer to nisam, niti cu biti. Ne zato sto mislim da pravoslavci nisu dobri. Gluvo bilo.  Vjerovanje je izbor kao i svaki drugi i ako je iskreno ja ga iskreno i duboku postujem. Oni koji iskreno vjeruju i ne daju crkvi pravo da sudi ispred boga, ne bi mene, ni ovakve kakav sam nikada ni isljucili, jer znaju da je moje i samo moje pravo da biram ko i kakav cu biti. I da mi to nesto, sto oni svojataju, pripada po rodjenju - ako ja to hocu. Da li cu tada, kad se budem vratio, jos biti Srbin, Srbin iz inata ili Srbin sa nosom na gore - ne znam.

Jer, kako se cini sve je vise onih koji prihvataju teoriju Patrijarha i komitetlije pa me ni ne smatraju svojim samo zato sto nisam krsten. A kad malo bolje razmislim i posmislim da tamo gore mogu ponovo sresti Patrijarha i komitetliju,  i sve one silne koji su im se klanjali ili im se i danas klanjaju, pa jos kad pomislim da ce me oni tamo gore jedva docekati da bi me opet izbacili... Ne, necu s njima. Ni mrtav. Ne volim izbacivanja... Volim ja da sam o sebi odlucujem, pa makar i pogrijesio.
Zato vi koji sada ovo citate i  dobacite dovoljno daleko pa dozivite taj moj dan, zapamtite da  mi umjesto popova i komitetlija pustite:

Leonard Cohen: Dance Me To the End of Love

ili ako se ne nadje ta, onda:

Joe Cocker: You Are So Beautiful To Me ili

Beatles: Let It Be .

Ili sve tri,  pa neka bude veselo. Malo i zapjevusite i prodjuskajte. Jer vi znate,da ja to volim tako.

I jos nesto, ne zalite tada, jer znajte, ja cu tek tada biti slobodan da biram i budem ono sto hocu.
Tog cu dana samo vratiti ono sto mi je rodjenjem posudjeno.
I nista vise...

Sunday, March 01, 2015

Sule: 1960-e: Električari-priča No.5


Rock 'n' roll scena u Jugoslaviji se počela izgrađivati tokom 60-ih godina. Na nju su uticali izvođači klasičnog rocka i rockabillya-kao što su Elvis Presley, Chuck Berry, Bill Haley, Carl Perkins, Buddy Holly...
Mnogi mladi ljudi počeli su svirati „električnu muziku“, nazvajući sami sebe „električarima“.
Iako ne postoje vjedrodostojne informacije o rock počecima u Jugoslaviji, ono što se ne može osporiti domaćim rockerima jeste bezgraničan entuzijazam, elan, energija i ubjeđenje koji su se dodirivali sa fanatičnom privrženošću nečemu što je bilo više od nove muzičko-plesne forme.
-Prvi takav muzičar koji se uspio uzdići do popularnosti bio je beogradski gitarista Mile Lojpur.
1960-ih godina bio zvijezda ljetnih igranki na Kalamegdanu.
U početku je imao samo gimnazijsko znanje engleskog jezika, pa je zato pjesme skidao po Vuku, ćirilicom.
Proslavio se hitom „Mile broj jedan, Mile broj dva“, a učestvovao je i u televizijskoj seriji „Grlom u jagode“, gdje je glumio samog sebe.
Za skoro 40 godina rada snimio je samo dve pjesme, 1988. godine  „Kad je Mile Lojpur svirao“ sa Nikolom Čuturilom i 1996. godine „Šumadijski tvist“, sa Prljavim inspektorom Blažom.
-Posebno treba istaknuti Zagrebčana Karla Metikoša, alijas Matt Collinsa.
Karlo Metikoš je nakon nekoliko lokalnih, nazovimo ih neuspjeha, i nesporazuma sa uredicima Jugotona odlučio potražiti sreću u inostranstvu. Preselivši u Pariz, ostvario međunarodnu karijeru pod pseudonimom Matt Collins. Novo englesko ime je lako odabrao. On i njegov menadžer otvorili su telefonski imenik New Yorka i odabrali ime koje im se najviše dopalo.
Karlo je otišao kao potpuno anonimno estradno ime, ali nakon godinu-dvije postao je jedan od najpopularnijih pjevača u Francuskoj. Pjevao je u čuvenoj Olympiji i imao svjetski hit, pjesmu „Ritam kiše“. 

Snimao je za Phillips Records, te je imao priliku upoznati legende poput Jerryja Leea Lewisa i Paula Anke.



Početkom sedamdesetih vraća se u Jugoslaviju, ženi se Josipom Lisac.  1973. godine sa Ivicom Krajačem radi joj debitantski, sad već legendarni album  „Dnevnik jedne ljubavi“.
Karlo Metikoš je umro 9. decembra 1991. godine.
-Ivanka Pavlović, danas sasvim zaboravljena zvijezda, učinila je tih šezdesetih značajan korak u prilog afirmacije pop muzike.
Bila je prva domaća pop pjevačica i lice kome je bilo dopušteno da se pojavljuje na radiju i na televiziji izvodeći „cover“ verzije hitova Helen Shapiro, Giglione Cinqueti i Rite Pavone.
Ivanku su obično pratili beat sastavi, što je njenim snimcima obezbjeđivalo moderan zvuk prijemčiv mladoj publici.
Pored redovnih nastupa u beogradskom varjeteu Orfeum, održala je preko 800 koncerata širom zemlje i snimila četiri ploče, od kojih je najznačajnija ona iz 1963. godine na kojoj se nalaze pjesme: „Mala Šejla“, „Pepermint Twist“, „Locomotion“ i „Slušaj pesmu“.  

(Little Sule) 

Saturday, February 28, 2015

Serijal "Živeti zajedno"

"Radiotelevizija Vojvodine sinoć je premijerno prikazala prvi dokumentarni film, iz serijala od ukupno pet dokumentaraca, u okviru projekta "Živeti zajedno" NDNV-a i BH novinara. Reč je o filmu "Znam šta je ofsajd", koji govori o tome šta za društvo znači kada je sport mnogo više od igre. Između ostalog, film govori i o brutalnom ubistvu nekadašnjeg jugoslovenskog rukometnog reprezentativca Gorana Čengića, tokom opsade Sarajeva, 1992. godine. U filmu se kao protagonisti pojavljuju i brojni sportisti iz bivše Jugoslavije, koji svedoče da veze između njih nisu bile pokidane ni tokom jugoslovenskih ratova. Film predstavlja i uspomenu na velikane jugoslovenske košarke, Mirzu Delibašića i Krešimira Ćosića, a govori i o časnim i ljudskim postupcima Dragana Kapičića, Dejana Bodiroge, Bogdana Tanjevića, Zdravka Čečura, Vječislava Tolja., kao i o akciji zajedničkog navijanja za susedne fudbalske reprezentacije, koju su organizovali mladi iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Film traje 56 minuta, a autori suArijana Saracevic Helac i Darko Šper."

Friday, February 27, 2015

Kombi nade i smrti


Ne znam koliko je vas, a mene je veoma, potresla vijest  o pedeset cetiri tamnoputa stradalnika iz Africkih i Azijskih zemalja koje je, negdje kod Leskovca, otkrila tek teska saobracajna nesrece. Vijest objavljena prije dva dana, da su pedeset cetiri covjeka natrpani u jedan kombi u pokusavaju da pobjegnu iz svoje bijede, da li ratne ili ekonomske i  domognu se neke od obecanih zemalja zapada , dozivjeli kraj svojih snova.
Pedeset cetiri covjeka spremna da rizikuju zivot da bi se domogla boljeg zivota. Vecina njih nikada nece vidjeti svjetla zapada . Neki,  ako i prezive,  nikada nece prohodati. Muka ljudska. Muka na kojoj neljudi zaradjuju. Kako je neko mogao natrpati 54 covjeka u jedan kombi , uzeti im pare i obecati novi zivot?!

Podsjetio me je taj kombi na onaj koji je mene, Biljanu i nase dvije djevojcice prevezao od Beograda do Budimpeste u nasem bijegu od rata ka normalnom zivotu tamo na zapadu, tamo gdje nema rata. Naravno, taj kombi je imao dovoljan broj mjesta za sviju nas. Vozio ga je izbjeglica iz Mostara za nekog gazdu koji je osjetio trenutak i mogucnost zarade. Nesreca kombija sa 54 africka azilanta ne podsjetila na kombi koji je nas doveo do Budimpeste ali i na dva sata zadrzavanja na granici izmedju Srbije i Madjarske. Dva sata za koje je srbijanska policija ispitivala valjanost mojih papira i dva sata bila na vezi sa nekim koje je tamo negdje u gluvo doba izmedju tri i pet ujutro provjeravao moje podatke. Dva sata za koja sam ispusio skoro cijelu kutiju cigareta. Dva sata kombi i svi njegovi putnici su cekali i pogledali na mene i na svoje satove, pitajuci se hoce li zbog tog zadrzavanja zakasniti na neku svoju vezu. Sjecam se i rijeci utjehe vozaca kombija, koji me je pokusao tjesiti govoreci da ce sve biti u redu, da se to redovno desava. Kad sam ga pitao da li redovno pustaju ljude da prodju - nije odgovorio. .. Te trenutke i misli koje su mi tada prolazili kroz glavu nikada necu zaboraviti. I kad sam vec izgubio nadu, kad sam vec znao da cu Biljani predloziti da ide sa djecom ako mene skinu, pojavio se policajac i uz izvinjenje mi vratio sve nase pasose. Rekao je: " Izvinite, ali moramo provjeravati. Rat je. Svasta se danas desava. Sretno!.."

Ona pedeset cetiri stradalnika iz unistenog kombija u teskoj saobracajnoj nesreci negdje kod Leskovca nece nikada dobiti svoju sansu na zapadu...
Nakon dva dana, o stradlnicima u novinama koje citam - ni najkrace vijesti.
Danas je vijest u svim tim novinama da Dodik u julu zeni sina.

Wednesday, February 25, 2015

MM: Sličice iz Banjaluke

 Banka
 Kast(e)lov cosak
 Kuca Cajaveckih samoupravljaca
 Mejdan
 Radmanova
Rostiljnica 
 San Remo
 Studentski domovi
 ulica Boze Nikolica
ulica Ive Andrica

Tuesday, February 24, 2015

Aleksandra Petrić: Ne kupujte karanfile, spriječite nasilje

Prije tačno devet dana, Ozgecan Aslan, devetnaestogodišnju studenticu psihologije iz Turske napao je vozač mini autobusa. Nakon što se odupirala pokušaju silovanja, brutalno ju je pretukao željeznom šipkom i izbo nožem. Kako bi prikrio tragove, obratio se za pomoć svom ocu i prijatelju.
Zajedno su spalili tijelo mrtve studentice. Prije nego što su je zakopali, odsjekli su joj ruke, kako bi spriječili istražitelje da ovaj zločin povežu s ubicom jer ga je Ozgecan Aslan, u pokušaju da se odbrani od napada, poprskala biber sprejem i izgrebala po licu.
Stravičan slučaj ubistva Ozgecan Aslan pokrenuo je lavinu protesta širom Turske. Hiljade žena su izašle na ulice zahtijevajući od predstavnika vlasti javnu osudu, hitno procesuiranje ovog zločina, kao i efikasne akcije usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja protiv žena. Zvaničnici su se javnosti obratili oprezno, veoma mlako i rezervisano. Turska je 2012. godine usvojila Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i uvela dugme panike kao sigurnosnu mjeru koja je omogućavala ženama da u momentima napada i nasilja pozovu policiju. Ove mjere su se pokazale neefikasne, jer osim njihovog formalnog usvajanja, vlasti nisu učinile mnogo da finansijski i sistemski podrže njihovu primjenu u praksi.
Žene Turske su i dalje izložene seksualnom uznemiravanju i nasilju u javnosti i u okrilju svojih domova, dok su, istovremeno, najviši zvaničnici kontinuirano koriste javne istupe da žene okrive za nasilje kojem su izložene, da nasilje objektiviziraju i amnestiraju nasilnike od svake moguće odgovornosti. Tako je Redžep Akdag, ministar za zdravlje Turske svojevremeno izjavio da žene žrtve silovanja trebaju roditi i da će se država brinuti o djeci ako je to potrebno, a Ajhan Sefer Ustun, poslanik u turskom parlamentu i predsjedavajući Komisije za istrage o kršenjima ljudskih prava ga podržao izjavom da je silovatelj manje kriv nego žrtva silovanja koja abortira. Javnosti su također poznate izjave Redžepa Tajipa Erdogana, ranije premijera, sada predsjednika Turske, koji je nebrojeno puta javno osudio žene zbog suprotstavljanja tradicionalnim društvenim normama, te otvoreno govorio o tome da je ravnopravnost žena i muškaraca protivna prirodnim zakonima.
Dakle, kristalno je jasno da sve što su vlasti u Turskoj učinile donošenjem zakona kojim se žene štite od nasilja, kao i sve ostale mjere nisu ništa drugo nego deklarativno opredjeljenje da se umire javne osude mizoginih politika i pritisci organizacija za ljudska prava da se osigura zaštita žena u praksi. Ubistvo Ozgecan Aslan ponovo je pokrenulo žene u Turskoj, koje se ne osjećaju sigurno u društvu u kojem muškarci na pozicijama moći otvoreno promovišu silu, nasilje, relativiziraju i negiraju njihova osnovna ljudska prava.
Situacija u Bosni i Hercegovini nije ništa bolja nego u Turskoj. Bolji smo možda samo po broju zakona, pravilnika, strategija i međunarodnih dokumenata koje su vlade na svim nivoima donosile i donose, dok se žene svakodnevno suočavaju sa zidovima osude i nestaju u
nepotpunim zvaničnim statistikama. Broj ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je nepoznat, osim što se, već neko vrijeme, javno zna da je u Republici Srpskoj u posljednjih četrnaest godina, u partnerskom ili porodičnom nasilju ubijeno 76 žena. Ostale su nepoznate. Ne postoje čak zbirne javno dostupne procjene o tome koliko je žena u BiH ubijeno na ulici, u porodici, na radnom mjestu od bivših ili sadašnjih muževa ili partnera, kao i od nepoznatih muškaraca koji su bili uvjereni u svoje „prirodno pravo“ da uzmu ono što se podrazumijeva kao njihovo.
Nešto što nije ljudsko biće, nego komad stvari koja je tu da im služi.
Da ih zadovolji.
Nešto što se može posjedovati i uništiti bez ikakvih posljedica.
Uskoro će 8. mart, Međunarodni dan žena. Ne kupujte karanfile kako biste jednom godišnje ukazali pažnju ženama oko sebe i bili fini. Džentlmeni, par ekselans. Umjesto toga pozvonite komšiji koji možda, baš u sada dok čitate ovaj tekst, lomi kosti i udara njenom glavom od zid, i kojeg kroz zidove čujete kako joj psuje majku kurvanjsku. Nju, a ni druge žene neće spasiti pažljivo sročene zakonske odredbe i to što policija mora da ih zaštiti. Tiče vas se svaka ubijena žena i djevojčica koja je modra prolazila pokraj vas danima i mjesecima, a vi žurno okretali glavu i sklanjali vlastitu djecu od nemilih prizora.
Nećete ignorisanjem spasiti ni njih ni sebe.
Tiče se vas. I mene. Zbog toga vam ovo i pišem.


(radiosarajevo.ba)

Monday, February 23, 2015

Charles Simic: Naši ratovi, naše žrtve

Džon Stjuart: Bliski istok se otima kontroli. Šta bi Amerika trebalo da uradi?
Basem Jusef, egipatski komičar i satiričar: Pa, na primer… ništa.
The Daily Show, 9. februar 2015.

Budući da je danas teško doći do pravih snimaka naših ratova i da smo spali na njihove holivudske simulacije u kojima dobro izgledamo, pitam se šta bi Amerikanci rekli kada bi videli nemontirane snimke napada američkih dronova, na primer na neko od mnogih venčanja ili sahrana koje smo pogrešno procenili kao okupljanje terorista i sveli ih na „zgažene bube“, kako to zovu oni koji lansiraju naše projektile. Ideja da ćemo biti sigurniji ako sa lica zemlje zbrišemo gomilu nevinog sveta u kojoj se krije nekoliko loših momaka i da to neće povećati broj naših neprijatelja je ludačka, kao i uverenje da užasna zverstva drugih postaju prihvatljiva kada ih sprovodi naša strana.
Sve ovo bi trebalo da je jasno našim liderima u Vašingtonu, ali očigledno nije. Predsednik Obama je Kongresu dostavio svoj zahtev za novu trogodišnju autorizaciju rata protiv ISIS-a, u kojem bi se nastavili vazdušni udari i „ograničena“ borbena dejstva, uprkos neuspehu naših prethodnih pokušaja u Libiji, Iraku, Avganistanu, Pakistanu i Jemenu. To će naše ratove možda učiniti legalnima, ali ne manje glupima.
Ono što je Česlav Miloš rekao za prošli vek već važi i za ovaj: „Jao onome ko misli će se spasti tako što neće učestvovati u tragediji“. Milioni Amerikanaca očigledno i dalje tako misle, čak i posle 11. septembra i svih ratova koje smo od tada vodili i koje još uvek vodimo. Televizijski snimci i fotografije ne prenose pravi stepen razaranja i smrti koji su toga dana pogodili Njujork. Trebalo bi da je čovek bar jednom stajao ispod kula bliznakinja da bi pojmio njihovu neverovatnu visinu i veličinu. Ja sam ih video uživo, ali bili su mi potrebni meseci da zaista razumem šta se desilo. Čak i kada je drugi avion udario u kule, nije mi palo na pamet da bi mogle da se sruše. Kada su se srušile, nisam verovao svojim očima. Ljudi su posle govorili da je sve bilo kao na filmu. Izašli smo iz tame bioskopske sale, stresli se od jeze i vratili svojim životima. Ponadao sam se da su Amerikanci najzad razumeli kako je to kada vas bombarduju.
Oduvek sam bio zapanjen time kako jedna zaraćena strana ignoriše ubijanje nedužnih na drugoj. Ljude koji ni mrava ne bi zgazili uopšte ne zanima kakvi užasi se u njihovo ime čine drugima. Ovaj bezdušni stav postaje još uvredljiviji kada pomislite na one prestravljene ljude u Njujorku kako kroz dim i vatru beže od kula koje se ruše. U danima posle napada, naši komentatori i političari su zahtevali brzu i brutalnu odmazdu, bez preterane brige o tome ko je kriv a ko nevin. Drugim rečima, hajde da bombardujemo bitange bez obzira na to ko će biti ubijen – i da li će jednoga dana bombardovani možda poželeti da se osvete.
Posle 11. septembra se govorilo da u Americi više ništa neće biti isto, i to se pokazalo tačnim. Ono što se nije promenilo je naše ubeđenje da smo baš mi pozvani da iskorenimo svo zlo u svetu. Pre ćemo dočekati da talibani obriju brade i svojim ženama i ćerkama dozvole da nose mini suknje, nego da naši lideri prestanu da budu militantni ovisnici. Tako u Vašingtonu nikoga nije briga za patnje koje smo naneli društvima i zemljama na Bliskom istoku i drugde, niti iko razmišlja o uzrocima mržnje i želje za osvetom prema nama u muslimanskom svetu. U našoj verziji istorije, tragedija 11. septembra 2001. kada su otmičari za sobom odveli u smrt tolike ljude, dogodila se zato što su oni prezirali naše vrednosti i slobode, dok su tragedije koje mi izazivamo u drugim zemljama samo kolateralna šteta naše iskrene želje da ih oslobodimo. Prava je sreća što mi Amerikanci ne primećujemo ono što činimo drugima; inače bi rizikovali da izgubimo dragocenu sliku o sebi kao izuzetno moralnim i nedužnim ljudima, i da sebe ugledamo kao odvratne licemere.
Sećam se da sam u danima posle 11. septembra po banderama, telefonskim govornicama i zidovima Njujorka zaticao improvizovane plakate o nestalima, sa fotografijom, kratkim opisom i dodatnom informacijom da je Henri (ili Meri) poslednji put viđen-a na sto prvom spratu i, što je bilo još dirljivije – ako je to moguće – sretao sam izbezumljene žene sa fotografijama nestalih muževa i sinova kako zaustavljaju prolaznike i pitaju ih da li su ih videli. Smrad pokolja u vazduhu i toliko uznemirenih ljudi koji se vrte u krug podsetili su me na ulice Beograda koje su tako izgledale i smrdele posle savezničkog bombardovanja u Drugom svetskom ratu. Najužasnije u vezi sa ubijanjem nevinih ljudi je da ona nikada ne prestaju. Gledajući naše vazdušne udare na Bagdad 2003, znao sam da u njima verovatno neće poginuti Sadam i njegovi generali, nego nesrećni Iračani koji su se našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme kada su bombe počele da padaju.
Zaboravite bilione dolara koje smo već potrošili na ove ratove, zaboravite hiljade mrtvih i osakaćenih Amerikanaca, zaboravite mnogo više poginulih i desetine miliona raseljenih iz zemalja koje smo bezrazložno razarali i u čije teološke i teritorijalne razmirice nije trebalo da ulazimo – hajde da vidimo da li će ovoga puta naše bombe i naša vojska uspeti i da li ćemo širom Bliskog istoka najzad biti dočekani kao oslobodioci. Pusti snovi. Ali pošto naša korumpirana politička klasa voli rat, jer rat puni novcem njihove kofere i čini da se osećaju jako i pravedno – biće još kontraproduktivnih ratova, iako će nas to pre ili kasnije odvući u propast.
Preveo Zoran Trklja
Peščanik.net, 20.02.2015.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...