VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (6)

Lojzo Ćurić: Obale Vrbasa

KASTEL

Sve mrgodniji od zla zemana

Od ubojita baruta i kopita

Na svakom kamenu urezano stoljeće

A neko davno proljeće na kulama

Ispisalo baladu o Safikadi

Na teškim kapijama

Nema više stražara

Ni šejha

Ni handžara

Ni na bedemu dizdara

Što grabi sa kantara

Debele trešnje Evlije Čelebije

Jedino se još top baljemez

Na dnu Vrbasa

Zanosi zelenom vodom.

Anto Ćosić

POD KASTELOM

Noć je duga, Vrbas priča bajke

Izatkane od zelenih boja,

Starac Kastel pažljivo ih sluša

Usred grada - mirnog perivoja

Svaki kamen iz njegova zida

Zna napamet historiju staru

O bitkama, sablji i slobodi

I mahnitom Mustafi Madžaru

Teku vode, protječu vremena

Okreće se matica života

Pod Kastelom protječu belaji

A za njima svjetlost i dobrota

Anto Ćosić

Viktor Ivančić: SPLIT MIX

U predizbornom Splitu udara se svim ideološkim oružjima. Osobito je pritom uzbudljivo što više nitko ne može pretpostaviti na čijim će usnama završiti ova ili ona rentabilna parola, iz čijih će razglasa suknuti ovaj ili onaj ubitačni slogan, niti se akteri oko toga zabrinjavaju. Grabi se sve što je pri ruci i preprodaje svakome tko naiđe. Desničari zazivaju klasnu pobunu i citiraju velikane marksističke misli, ljevičari se pozivaju na Boga i Tuđmana, povremeno ih brkajući, centristi se pozicioniraju ljevije od ljevice i desnije od desnice, federiraju ovisno o trenutnoj inspiraciji, bilježe se dojmljivi prodori u tuđe zahode i idejne teritorije, zavladala je divna svjetonazorska šizofrenija, nad gradom se, poput oblaka nastalog spaljivanjem starih guma i pohabane knjiške građe, zamrsio golemi ideološki čvor i sva je prilika da će u narednim danima zakloniti vidik čak i na onaj 10-metarski marjanski križ, odnosno petokraku na kojoj je razapet Krist, ili koji to već klinac na vrh brda bager drnda…
Vjekoslav Ivanišević, kandidat za gradonačelnika građansko-šovinističkog i seljačko-tradicionalističkog HDZ-a, odvažno je na svojim predizbornim posterima istaknuo misao J.P. Sartrea („Onaj tko se buni u pravu je.“), egzistencijalističkog filozofa lijevih nagnuća i svojedobno vatrenoga sovjetofila, a još je zanimljivije bilo prije desetak dana, kada je podno Marulićeva spomenika na Voćnome trgu priređena izložba plakata što ih je za Ivaniševića izradila skupina nestašnih umjetnika: na jednome on njih citiran je Walter Benjamin („Spoznavanja ili čitanja.“), a na čak dva Alain Badiou („Nada ne razočarava.“; „Razlike postoje. Ništa drugo ne postoji.“).
Prolazeći slučajno tuda, nisam odolio napasti da jednoga mlađahnog partijskog aktivistu, angažiranog oko priručne izložbe i urešenog odgovarajućim bedžom, ne upitam je li mu poznato da je Badiou – čiji su aforizmi stavljeni u službu HDZ-ove promidžbe – prokleti marksist, a da ni Benjamin nije bio daleko od toga, na što me je mladac zbunjeno pogledao (za konfuziju je, doduše, imao razloga, jer se autor plakata potrudio navesti kako Badioua citira iz knjige „Sveti Pavao“, pa je među okupljenima očito vladalo mišljenje da je riječ o nekom ćudorednom teologu), no brzo se vražićak snašao i poučio me kako se njegova stranka, bez predrasuda, „obraća cjelokupnome političkom tržištu“.
Slična zamisao vjerojatno se vrzmala po glavi i Zoranu Milanoviću, kada je u ponedjeljak na Matejuški uveličao predizborni skup SDP-ova kandidata Ive Baldasara (usporedivši ga, uzgred budi rečeno, sa „starim dizel motorom“, valjda zbog utjecaja na okoliš), te poručio okupljenima kako je današnji Split „više Balkan nego Europa“, a to se njemu, Milanoviću, ne dopada: „Kad gledam Split, pitam se je li ovo Balkan. Ne, ovo je mediteranska kolijevka, ponos svih hrvatskih građana.“
Samo su ga boja glasa i poneki nevažan detalj razlikovali od pokojnoga Tuđmana, koji je s ozloglašavanjem „Balkana“ devedesetih napravio dobar opsjenarski posao i konstituirao poželjnu verziju hrvatstva, takvoga koje će se visokim fantazmatskim zidom ograditi od vražjeg poluotoka i smjestiti svoju moralnu i civilizacijsku nadmoć nad okolnim plemenima u prirodno mitteleuropsko (i hajde, mediteransko) okruženje. Balkanofobiju je, istina, njegovao i SDP, no ipak je u domaćim prilikama taj sinonim svakovrsnog zla – „Balkan“, uz kojeg ne možeš biti ni hrvatski, ni europski, ni mediteranski – klišej iz Tuđmanova nacionalističkog laboratorija. Kako bi Milanović objasnio Grcima, na primjer, da ne mogu pripadati i Balkanu i Mediteranu, ne vrijedi nagađati, ali je sigurno da bi mu muzičku pratnju osiguravao pulen Baldasar – on, veli, u glazbenome smislu podjednako cijeni i Dedića i Thompsona!
Željko Kerum, s treće strane, najgladniji među kandidatima, iznio je toliko simboličkih jestiva na trpezu da bi uslijed obilne konzumacije lako mogao prsnuti i razmiljeti se u vidu fonje čitavim gradom, od Meja do Lovrinca: ispod Pazara spomenik Franji Tuđmanu, na zapadnoj obali desetke metara dugačak titoistički transparent („Što je više kleveta i laži, Kerum nam je miliji i draži“), točno ispod četiri kata visokih portreta Žele i Neve na nedovršenom hotelu (dvostruko većih, na primjer, od plakata Velikoga Vođe koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća zakrivao ulaz u Crkvu sv. Frane), pa onda ustaška budnica otpjevana nasred Rive, da se i Ante Pavelić svečano uvede u tržišnu utakmicu, a povrh svega gigantski kršćanski simbol na vrhu Marjana, dostojan znamen za stanje u podnožju – gore križ, dolje humka, a u humci grobonačelnik. Ne treba sumnjati da se i ona feta pršuta na čelu, kao krv crvena, ako bi je kum Jure i sestra Nevenka pravilno odgrizli sa svake strane, učas može pretvoriti u zvijezdu petokraku.
Na tu nezajažljivost polemički je reagirao don Ivan Grubišić, prorok iz vedra neba, kandidat za župana, sljedećim riječima: „Slogan ‘Što je više kleveta i laži, to sam narodu miliji i draži’ izvorno je moj, ali mi ga je ukrao Željko Kerum, čovjek koji sve krade, pa tako i ideje.“ Kako dirljiv prizor, autentično mediteranski, aktualno splitski – jedan pop i jedan idiot međusobno si kradu „izvorne ideje“ i kopaju oči oko autorskih prava nad titoističkim pokličem iz 1948. godine!

Grobno mjesto pod Marjanom je, dakle, ideološki življe nego ikad, po onoj Maovoj tu cvjeta tisuću plastičnih cvjetova, bujaju blistavi hibridi – neokomunistički konzervativci, neotuđmanistički socijalisti, neonarcistički i neoateistički svećenici, pa do tanko rezanoga neoprasećeg tajkuna u fazi zrele propasti – dok pokretne političke jedinice, svaka za sebe, nalikuju trgovinama mješovitom robom u kojima će zainteresirani pronaći sve, od igle do lokomotive za Auschwitz.
Kampanja za osvajanje vlasti dreždi moćno, odjekuje jednoglasno u svojoj raznolikosti, poput laveža kojeg proizvode čopori prpošnih križanaca. Čovjeku je prosto žao što nije načinjen i korak dalje, pa da Ivanišević i društvo, recimo, propagandno iskoriste i onoga (meni još simpatičnijeg) Sartrea koji je znao biti manje općenit: „Svaki antikomunist je pas.“ Ili još bolje Badioua, koji je umio tako lijepo pljunuti parlamentarizam za račun demokratske dobrobiti zajednice: „Nema govora da se riječ ‘demokracija’ prepusti psima.“
Ipak, najupečatljiviji slučaj predizborne izmjene identiteta – smioniji od HDZ-ova prisvajanja Alaina i Jean-Paula, SDP-ova oslanjanja na Tuđmana, don Grubišićeve identifikacije s Titom ili Kerumova sučeljavanja s pršutom – po skromnome sudu ovoga potpisnika predstavlja ukazanje Nevenke Bečić (Žekijeve sestre, predsjednice Gradskog vijeća, kandidatkinje za županicu) u tjedniku Glorija i izjava dotične gospođe koju je mudro uredništvo istaknulo u podnaslov: „Da nisam ovo što jesam, bavila bih se pisanjem.“
Priznajem da nemam snage to komentirati. Raspolažem tek kratkim priopćenjem što ga je uredništvo Glorije sročilo za sljedeći broj, te ga – budući da se radi o ekskluzivnoj robi – donosim u cijelosti prije nego je objavljeno u matičnome tjedniku:
„Uredništvo Glorije ispričava se čitateljima zbog nenamjerne tehničke pogreške koja se dogodila u prezentaciji intervjua s gospođom Nevenkom Bečić: u njenoj izjavi kako bi se, da nije ovo što jeste, ‘bavila pisanjem’, omaškom je ispuštena kvačica na slovu s.“
Novosti,
Peščanik.net,

Mirko Đorđević: Sukob nebeske i zemaljske Srbije

Nešto više od smetnji na vezama

Miting koji su organizovali Srbi sa severa Kosova u Beogradu na Trgu Repulike tačno u 12.44 – uz asistenciju DSS i Dveri i predstavnika SPC, pretvorio se u nešto sigurno više od očekivanog političkog skupa. Predstavnici Srba sa severa Kosova izneli su svoje protivljenje parafiranom sporazumu u Briselu. To se i očekivalo, ali ton su dali arhijereji SPC mitropolit Amfilohije i umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić. Sve se pretvorilo u – takve ocene dominiraju – skandal koji ugrožava ne samo sporazum iz Brisela, već i odnose između države i crkve. Preosvećeni Amfilohije se pomolio za “upokojenje Vlade i Skupštine Republike Srbije”. To je jektenije, odnosno zaupokojena liturgija, koja se čita samo mrtvima po trebniku crkvenom. Uistinu neobično i nedostojno sveštenog lica. Episkop pak umirovljeni Atanasije je otišao korak dalje – on je članove vlade nazvao izdajnicima, ali je opomenuo sve sećajući se mučki ubijenog premijera Z. Đinđića da će proći kao i on, “bog neka mu sudi kako je prošao”. Bilo je zaista mučno i tužno. I ružno. Sam episkop u ovoj prilici je zaboravio da je ubijeni premijer bio naklonjen SPC – on je lobirao u zemlji i Evropi za novac za izgradnju hrama sv. Save na Vračaru, uredbom sa zakonskom snagom uveo je veronauku u državne škole i svojski se trudio da crkvi pomogne. Znamo i kako su ga mrtvog nedostojno i ružno ispratili ispred hrama do večnog mu počivališta. I onda na mitingu sve ovo. Govorio je Atanasije o zemaljskoj i nebeskoj Srbiji, gnevno i neobuzdano. U pomami nekoj. To je bio primer onog što se u istoriji crkve definiše kao furor religiosus, odnosno kao verski bes. Da SPC igra ulogu nezaobilaznog političkog faktora to odavao znamo – ali ovo je prevršilo svaku meru. Istoga časa mi smo lično – ako je to nekom zanimljivo – uputili apel samom patrijarhu srpskom Irineju – u razgovoru za agenciju Tanjug – da se povodom ovoga oglasi i da se od ovoga ogradi. Oglasio se već u ranim popodnevnim satima patrijarh Irinej i ogradio se od sabraće nerazumnih arhijereja. Dobro je to, ali oni za to mare kao za lanjski sneg. Nastupi Amfilohija i Atanasija su bili pretnja državi, pa i poziv bezmalo na linč. Javnost se uskomešala, i laička i crkvena. Deo vernika je bio povređen i s pravom uznemiren. Iguman manastira Dečani S. Janjić je, kako kaže, “zanemeo”. U opštoj pometnji na mitingu razumni ljudi su videli da Amfilohije “tera mačke na odžak”, kako se u Sremu kaže.
Najviše su Atanasijevim rečima pogođeni članovi porodice Đinđić i deo javnosti koji pamti Đinđića kao borca za evropski put Srbije.
Zbunjeni su koliko vidimo i ugledni advokati poput Srđe Popovića, koji traže ispitivanje političke pozadine atentata na Z. Đinđića. Nadamo se da će njihove nedoumice brzo proći. Videlo se na mitingu ko su ljudi koji su Đinđiću radili o glavi – pravnici i dalje tragaju za onim što se u njihovom poslu zove corpus delicti. Tako i treba, ali sve ovo s mitinga treba uzeti u obzir na tragu te famozne “pozadine političke” ubistva premijera Đinđića. Uostalom, pravnici i advokati to bolje od nas znaju. Sa mitinga su upućene zlokobne poruke građanima Srbije, pravim vernicima SPC i celoj Evropi koja pozdravlja ovo oko Kosova kao put nade i razuma. To neće proći bez posledica, loših po sve nas u Srbiji.
Mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije su pohitali da objasne da nisu ništa loše učinili – ni senke pokajanja nema u rečima sveštenih lica. Oni za to ni sposobni nisu, oni su bezmalo sveci, a ako još nisu, oni su bojovnici dobro znani javnosti i po svojim delima i nedelima. Podršku su dobili jedino od čelnika DSS i nekih ekstremista – i to je sve. Ostaje da se vidi kako će se dalje razvijati odnosi između države i crkve koji su išli uzlaznom linijom do bezumlja. U ovom boju kosovskom koji smo gledali na mitingu, nisu u sukobu Srbi sa Turcima ili “Šiptarima”, već Srbi sa Srbima. Više nisu uobičajene “smetnje na vezama” između države i crkve, već sukob sa nepredvidivim posledicama. Kada SPC odluči da se pozabavi politikom, ona to po pravilu čini egzemplarno loše. Stoga je razumljiva zabrinutost i crkvene i laičke javnosti, koja se unisono pita kuda sve ovo vodi. Da će SPC time sebe osuditi na samoizolaciju to svi vide, ali tek ćemo videti kako će se crkva postaviti, i naravno država u ovim trenucima presudnim za njenu budućnost. Trenutno vlada opšti muk, osim što se član vlade i ministar prosvete Ž. Obradović usudio da kaže da bi državni tužilac trebalo da se ovim pozabavi – teško da će od toga nešto biti.

Sa Amfilohijem nema iznenađenja

Sa uvaženim mitropolitom crnogorsko-primorskim i skenderijskim uistinu nema iznenađenja, on je dosledan sebi. I samo sebi, naravno. Oglasio se mitropolit Amfilohije nekoliko dana pred ovaj miting još jednim, blago rečeno, neobičnim predlogom. Obratiće se Saboru SPC koji će se sastati na svom redovnom zasedanju 21. ovog meseca, da se Njegoš proglasi svecem i svetiteljem, kao “novojavljenim svecem koji je prosijao na zemlji srpskoj”. To je uskomešalo javnost crkvenu i laičku. Nikom živom u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nije na pamet palo da se A.S. Puškin proglasi svecem, i sigurno neće. Ni nekom Italijanu katoliku da Dante Aligijeri bude proglašen za sveca, te nekom Francuzu iz Generalnog episkopata katoličke crkve u toj zemlji da nekog Igoa ili Lamartina zasvetiči – ne, toga ima samo kod nas. Zna naravno mitropolit Amfilohije kakvi su uslovi strogi da se neko zasvetiči, poznaje on dogmatske i kanonske spise Nikodima Milaša – i nikom ništa. Ako jednoga dana bude mitropolit odlučio da sebe proglasi za sveca, i to za nas neće biti iznenađanje. Dosta je i to Njegošu što je ovenčan slavom pesnika i mislioca – on pripada kulturnoj baštini Evrope – i ne bi se on složio s ovim Amfilohijevim predlogom. Ali mitropolit tera svoje i uporno hoće da Njegoš bude u ikonostasu Srba svetaca, zajedno sa sv. Nikolajem Velimirovićem. Zna on i sam da je kalendar svetaca odavno prebukiran i da je papa rimski morao da precrta i samog svetog Nikolu Miriklijskog, koga Srblji posebno slave i ima se rašta da slavljen bude. Još se ne zna kako će se oci na Saboru izjasniti, ali je sve zapinjalo jednom, kada se patrijarh Pavle blažene uspomene usprotivio kanonizaciji Nikolaja Velimirovića. On je ipak 2003. proglašen svetim i ima dva zapovedna dana u kalendaru SPC. No, uporan je Amfilohije i nikada omanuo nije, kao i na mitingu – isterao je svoje i baš ga boli uvo za crkvu i državu. I za sve nas. Njemu niko ništa ne može – ni državni tužilac koga pominju u Dačićevoj vladi.

Nismo mi lud, ali smo neobičan narod

Ima u Srbiji mačaka ali miševi kolo vode, ima i razumnih ljudi ali nerazumni drže mitinge. U istočnoj Srbiji kažu, zapamtili smo to od babe, da se treba kloniti ludoga kao svetoga. I jedni i drugi su opasni za normalnog čoveka. I neka nas bog čuva, poručuje iguman manastira Dečani Sava Janjić nakon mitinga. To se izgovara i ovako – da bog sačuva.

Republika
Peščanik.net,

Akcija "Let's do it"

Sigurno je da ovu akciju , kao i slicne, treba pohvaliti i afirmisati. Niko drugi, vec sami ljudi koji negdje zive, nece i ne moze brinuti o okolini u kojoj zivi. Taj osjecaj odgovornosti treba njegovati i razvijati, posebno kod mladih. I  pozeljeti sto vise ovakvih i slicnih akcija gdje ce se ljudima dati sansa da pokazu i dokazu da nije sve suplja prica i politizacija.
Jedino sto nisam siguran da je naslov akcije prikladan. Zasto "Let's do it" a ne "Uradimo to". Da li to ljepse zvuci kad se kaze na engleskom? Zar ce engleski privuci vise dobrovoljaca? Trebamo li se stidjeti sto govorimo neki drugi jezik, a ne engleski? Jesmo li to mi manje vrijedni samima sebi ako koristimo svoj, maternji jezik, ma kako ga zvali?  Koliko ovaj, i mnogi drugi nazivi govori o nama samima? Treba li to nama?
To sto radimo sa svojim jezikom lici mi na onu:"Vidjela zaba..." 
No i pored svega toga, bilo "Let's do it..." ili "Uradimo to...", do it every day, every time, not only one day or once a year..."
Jesmo li se razumjeli?

*****************

Bh. volonteri čiste svoju okolinu

U 110 gradova u Bosni i Hercegovini u subotu je počela akcija "Let's Do It - očistimo zemlju za jedan dan" za jedan dan u kojoj učestvuje hiljade volontera koji kažu da žele da učine čistijom sredinu u kojoj borave
„Akcija je počela u svim gradovima u BiH, a očekujemo oko 100.000 volontera“, kazala je za agenciju Anadolija koordinatorica akcije za lokaciju Spomen park Vraca u Sarajevu Nadina Habibović.
„U BiH je prošle godine uklonjeno 5,5 tona smeća, a učestvovalo je preko 37.000 volontera i volonterki u 105 općina.
Prema njenim riječima, ovo je svjetska akcija koja se po drugi put održava i u BiH. Akciji "Let's do it“ pridružili su se i biciklisti iz svih dijelova BiH, Srbije, Hrvatske, Njemačke i drugih zemalja Evrope. Ispred Udruženja brdskih biciklista Emir Vučjak rekao je da se nekoliko stotina biciklista okupilo povodom manifestacije „Enjoy Sarajevo“ koja se održava po treći put.
Mlada Sarajka Emina Hošo jedna je 100.000 hiljada volontera u našoj zemlji koja će ovo subotnje popodne posvetiti čišćenju. Nju i njene prijateljice zatekli u Velikom parku u centru Sarajeva.
"Okupili smo se jutros i krenuli u čišćenje parka gdje svakodnevno boravimo. Na ovaj način, učinit ćemo naš grad ljepšim i čistijim", kaže Emina.

Jagoda Kljaić: Šetnja Banjom i Lukom

Bijah nedavno u lijepom gradu na Vrbasu, al’ mu ne znam ime.

Da l’ je Banja Luka ili Banjaluka, odgonetavam već desetak dana, sada sigurna samo u to da nije Banja luka. I da banjalučko nije banja – lučko, nego možda banjolučko, a Banjalučanka da nije banja koja nešto luči.

Prošetah se, al’ ne znam da li po banji – lječilištu – toplicama i luci – u kojoj se mogu usidriti manji riječni brodovi ili luci – livadi idealnoj za ispašu stoke i košnju trave.

Ili se nagledah ljepote u Banja Luci. Možda čak i u Banja Luki. Eventualno Banji Luci – Banji Luki. Moguće da je riječ i o Banjoj Luci.

Otiđoh iz grada, a ne znadoh jesam li otišla iz Banje Luke, Banja Luke ili Banjaluke. Kako ću se onda uopće nekad vratiti?

Upoznah u tom, nepoznatoga mi imena gradu, Miju, Ivu, Dragu. Ne shvatih momentalno je li riječ o djevi koja se odaziva na ime – Mia ili o momku kome roditelji nadjenuše ime – Mijo. Obratih se najprije Ivi – imena Ivo, a potom opet Ivi – imena Iva. Pročitah na brzinu neke Dragine retke – sreća što je kraj mene stajao Drago, pa shvatih da je Draga u drugoj prostoriji.

Nisam bila sigurna čak ni u to da li razgovaram o Mariju sa Marijom. Mario je bio moj prvi sugovornik, a tema razgovora – Marijo. I u jednom i u drugom slučaju, obraćah se Mariju. Nađoh se u neobranom grožđu kad nam se priključila Marija, pa odjednom nisam mogla shvatiti značenje instrumentala – s kim, odnosno, s kojim Marijom – ili s kojom Marijom komuniciram.

Nadala sam se da se kući neću vratiti bez – čanka – drvene zdjele u kojoj se, u vremenu što ga ne pamtim, držala hrana. Obećah sebi da ću od sada sve vrste jela, za koje nisu dovoljni samo prsti kao najsigurniji pribor, jesti samo iz čanka. Ekološki prihvatljivo, a sigurno od razbijanja. Unatoč silnom trudu, ne nađoh ni čanak, a kamoli čanaka koje sam namjeravala pokloniti prijateljima. Ostadoh bez – čanka, ali upoznah – Čanka. Lako ću drugi put popiti kavu s gospođom Čanak, ali što ću s gospodinom koga ne znam ni osloviti – Čankom ili Čanakom. Razgovaram li s poznanikom prezimena Marak, nema zabune – obraćam se Maraku, a ne Marku. Petak je uvijek sa Petakom, a nikada s Petkom. Vučak nema rođaka Vučka, nego samo i uvijek Vučaka. Zašto onda zbunjenost i nesigurnost kod osobe prezimena Čanak? Je li moguće Čanaka pretvoriti u – Čanka – tj. čanka?

Morat ću ponovo u taj grad – Banja Luku, Banju Luku i Banjaluku, pa da raščistim kome je koje rođeno ime i prezime.

(http://konkursiregiona.net/jagoda-kljaic-setnja-banjom-i-lukom/)

Angel: Zagrljaj

Dragi moji,
za vrijeme teniskog turnira u Indian Wellsu (mart 2013.) svako vece
smo setali i uzivali u prelijepom Palm Springsu, posebno se divili
izvanrednim muziracima kao sto je bio ovaj sastav mladih (bili su
pobjednici poslednjeg muzickog takmicenja u USA). Odmah preko puta
njih je svojim zavodnickim izgledom mamila jedna ljepotica. Dosao je
red na mene za slikanje s njom, privukla me i iznenadjujuce me jace
stisnula...Pomislio sam: "Boze,sto je pojaka..." A kada je progovorila
malo krupnijim muskim glasom,sve mi je bilo jasno! U meni je buknula
erupcija smjeha i jedva sam se suzdrzao da ne prasnem u smjeh,ali kada
smo se malo odvojili i kada sam mom prijatelju Kentu i njegovoj
supruzi Pameli ovo rekao,svi smo zakociijenili od smjeha...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Sule: The Allman Brothers Band – Black Hearted Woman

Negdje u ljeto 1972. dokopao sam se jednog kompilacijskog albuma pod nazivom „20 zlatnih hitova kompanije Atlantik“, na kom se, između ostalih sjajnih rok-ostvarenja, nalazila i LP-verzija moje pjesme No. 1 „You Keep Me Hangin’ On“. Sama činjenica da se ta praiskonska tema nalazi na ploči za mene je predstavljala pun pogodak. Pored ove pjesme, tu su bile i „Whole Lotta Love“, „Groovin“ i „For What It’s Worth“ (izvode ih Led Zeppelin, Young Rascals i, naravno, Buffalo Springfield), kao i meni do tad nepoznata grupa The Allman Brothers Band i tema „Black Hearted Woman“.

Iskren da budem, na tu pjesmu nešto posebno nisam ni obraćao pažnju, ali vremenom, kako mi je pomalo dosadilo stalno slušati Vanilu Fadž i Cepeline, odlučih da i nju pažljivije poslušam. Nakon trećeg slušanja utisak je bio nevjerovatan, mislim da sam tad po drugi put „potpisao ugovor sa nebeskim negativcem“ i prvi put nakon „Story Of Bo Diddley“ ostao nijem.

Odmah odem do Zorana i pitam ga da li je čuo za te „Allmane“, on odgovori u svom stilu: „Jesam, seljačine kao i ti, ali ako ti je do njih baš toliko stalo ja sutra idem kod staraca u Švabiju i donijeću ti jedan od njihovih albuma. Da’ išta znaš o muzici znao bi da su do sada izdali tri albuma“.

The Allman Brothers Band-orginalna postava

Jai Johanny Johanson, Duane Allma, Gregg Allman,

Berry Oakley, Dicky Betts i Butch Trucks

Stvarno je tako i bilo. Džo mi po povratku iz Švabije donese dva albuma ove sjajne grupe, „The Allman Brothers Band“ i „Idlewild South“.

Tako ti ja, zahvaljujući pjesmi „Black Hearted Woman“, krenuh na „The Road Goes On Forever“, koji još uvijek traje, a u mojoj kolekciji na počasnom mjestu stoji cjelokupna diskografska aktivnost ovih „Sinova Juga“ ili, po Willie Nelsonu, najmoćnijeg rokenrol i bluz benda na svijetu.

Svi vole Allman-e

„UNO RADIO“, 2007. godine - emisija „Dreams“

sa drugarima i saradnicima Đivom i Elvom

Little Sule

Blogofaza

Ne znam koliko se to da primijetiti, ali neki dogadjaji kao i nove okolnosti u mom zivotu su me malo odvojili od bloga.
Sada mu mogu posvetiti mnogo manje paznje i vremena.
Necu vas opterecivati razlozima, ali evo bar jedan od njih: Nekada sam na poslu mogao odraditi dosta toga vezano za blog. Sada - i od kuce se okljucujen na mrezu firme i radim. ( K'o Lenjin nekada)
Pokusavam, koliko mogu, da se blog ne zaledi. Neki od vas mi uskocite svojim prilogom bas u momentu kada mi je blog zadnji na "listi dnevnih prioriteta". I tako, zahvaljujuci nekolicini vas kojima sam zahvalan, umjesto da se zaledi na poslednjem prilogu, blog plovi dalje.
Neki drugi  prilicno odmazu svojim odnosom i prema blogu i meni, ocekujuci od blga da bude neka vrsta njihovog javnog dnevnika ili saljuci, hajde ka kazem najblaze, "cudne " ali lako citljive komentare.   Da ponovim, ja ovo nase okupljanje shvatam kao druzenje gdje cemo se opustiti , nasaliti i zabaviti; a ne prepucavati i nadmudrivati i dokazivati ko je bolji i pametniji i ko je vise u pravu.
Necu dalje da se ne ponavljam...
Zbog ovakvih, ponekad se pitam, treba li meni sve ovo.
Vas koji zelite da se ovo nase druzenje nastavi pozvao bih da se aktivirate, saljete svoje priloge i prijedloge, svoja  razmisljanja o proslosti, sadasnjosti, buducnosti...
Svoja razmisljnja, zapazanja o sebi, o nama, o svom okruzenju...
Ali molim vas ne u obliku dnevnika, jer forma  " Danas sam ustao, obrijao se, popio kavu, otisao u WC, doruckovao, sreo Peru... ",  primijetili ste, nije koncept na koji bih ulozio svoj trud i vrijeme, a vjerovatno ni vi ne biste trosili svoje vrijeme citajuci to. Broj slika po prilogu ne bi trebao prelaziti deset, jer svaka slika trazi moje vrijeme da se pripremi, prenese na blog, spremi na posebnu stranicu (koju placam po kolicini memorije pohranjene na njoj).
Dakle, potrudite se i pomozite ako vam je stalo da se druzenje nastavi.
U ovom momentu, nemojte mi zamjeriti, ali meni je skoro pa svejedno.
Zbog mnogih razloga, jednostavno- prazan sam.

Boco: PIRUZ I PALA

Mladenova prica podsjeti me da je nekada redovni posjetilac Boco napisao pjesmu o toj igri kojoj smo se nekada sa uzivanjem predavali.

*******************
Mala klipa piruz,
A, velika pala,
Sva djeca iz kraja
Tu igru su znala.

Drška stare metle,
I slomljena cigla.
Dječake bi igra,
Na noge podigla.

Piruzom, sa cigle,
Ko obori palu,
Junak dana bude,
Dobija pohvalu.

Više se ne igra,
Ne znam šta joj fali?
Igri mog djetinjstva,
Piruzu i pali.

Slobodan – Boco Bajić

Mladen Z.: Sjecanja - IGRA

Pade mi olovka. Negdje pod kauc. Prije desetak mjeseci. Pa sam je nasao, izgubljenu olovku, pa pukao spic, pa opet pala, pa je nasao… Evo me evo malo. Zainat bistriteljima zbilje iliti stvarnosti, opet jedna preobicna, neskakljiva slika, da ih malo vratim, probudim.

Sve mi se vise cini da je od cesljanja svakodnevnice malo vajde. Svi znamo sve, a nitko nikoga ne slusa. A dani cure… Svjestan da se “moja ne cuje”, odoh opet stoljece natrag u veselija vremena, u doba dnevnog sarma. Odoh natrag u rano djetinjstvo. Ima li tko sta protiv?
_______

… Vrijeme radnje: dosadno nedjeljno jutro uz TV, par mjeseci ranije, tu gdje sada jesam i nisam.

Mjesto radnje: studio djecijeg programa prijateljske zemlje koju bih tako rado zelio prozvati rezervnom domovinom, ali…

Radnja: Djeca se pred kamerama igraju…Sjede u kruznim redovima oko ringispila na kome se vrte i zbunjeno osmjehuju lica roditelja. Kiselo i ljepljivo, jer igra tek pocinje. Oci uprte u sugestivne table redatelja iza vidokruga kamere.

Razdragani malisani pocinju sa paljbom iz kutija prepunih friskih i manje friskih…jaja. I to sve po glavi dragog im roditelja. Tko sakupi vise pogodaka u glavu presretnog tatice, pobjedjuje. Promasaji u neciju tudju glavu se ne broje.

Neka djece. Neka se igraju. To tako, valjda, mora biti…u ovoj prijateljskoj niskozemnoj zemlji punoj apsurda koji nemaju veze sa neimastinom, jednog dosadnog nedjeljnog jutra, jer kisa lije, a djeca se moraju…igrati…

Pa, kako to vec biva, budes malo ljut zbog gluposti razmazenog svijeta, pa se onda trudis da ih shvatis, pa ih onda ipak ne shvatis, pa se smiris, potones u svoje misli tog dosadnog nedjeljnog jutra…Pa zazmiris, pa malo zadrijemas, pa malo zasanjas, pa ti se otvore slike tvojih igara, pedeset i neke…Nigdje kise. Samo sunce.

U ta daleka jutra dan je pocinjao i prije nego svane. Nije bitno u koje godisnje doba. Ucesnik ritualnih igara nasih djetinjstava je bio neka mjesavina Toma Sawyer-a, Huckleberry Finn-a, Pere Kvrzice i Gvapa-pecinskog djecaka. Sve junak do junaka nezaboravnih “Kadokovih” knjiga za mladez i malo starije.

Prototip ovih zgoljavih terminatora “Batinih” sivih i plavih plitkih patika ili gumenih cizama izlazio je svakog jutra upakiran u odjecu primjerenu vremenu i djepu roditelja. Bio je uglancan mastom matere koja je davala sve od sebe da lici na malog covjeka: cista kockasta kosulja ala stolnjak bircusa “Lovac”, spilhozne do pupka, , dokoljenice, bijele koncane, zimi babin djemper, burazov kaput, rukavice sa palcem, kapa fantomka uvijek slinava oko usta….

Dok sam pri kraju najkraceg mjeseca gledao kako propadava kasni snijeg, vidim tu kreaturu koja protrcava drvenu mansardu i strmoglavljuje se niz basamake vukuci zahrdjale saonice, klaparajuci, sve onako na suvo, da ne propusti prve pahulje. Malo zastane, kao misli, a onda ….juris! Prvi, zimski ciklus godisnje lepeze igara moze poceti…

A pocinjao je oko nove godine koja nikako da dodje i prodje…jer bilo je to vrijeme - tankih maceva. DÁrtagnan i tako to. Bozicne jelke su jedva cekale da budu upotrijebljene na pravi i jedini nacin. Drvce bi se ogolilo od vrha do zadnje dvije paralelne grane, ove bi se skratile za rukohvate i … eto ubojite sablje. Udri brale, po citav dan. Po tudjim i svojim prstima, dok netko ne vrisne, zakuka i dok necija majka ne izleti sa kuhacom, sve onako u slafruku, pa poganja pobjednika svog jedinca… Ponizeni ratnik bi zaurlao, bar deset puta vise nego sto treba. Sve bi se zavrsavalo zestokom svadjom usplahirenih cuvarica nasih djetinjstava, sve mlatarajuci kuhinjskim alatkama umjesto rukama, a musketiri bi, kao da ih se to uopce ne tice, nastavljali svoj okrsaj do novih urlika.

Kako bi se pokidale sablje a zapadao duboki snijeg, nas junak bi ukljucivao (za nevjerovati) mozak(?!) - postajao je arhitekta, graditelj, izumitelj…rijecju - kreativac. Boze moj sto se sve moglo napraviti od te hladne, ciste mase smrznute bijele vode… Po citav dan su se valjale ogromne snjezne lopte, rezale kocke, slagale po receptu nekih prica o tamo nekim Eskimima, nicale su prave tvrdjave iz prozeblih ruku, sve do mraka. Oni inovativniji bi se prisjetili da zaliju kastele sa kojom kantom vode, pa sljedeceg jutra sve postane sjedinjeno - pravo remek djelo zimske arhitekture. Jos hrpe snjeznih gruda napunjenih divljim kestenovima i… rat protiv kreativaca sa druge strane avlije moze poceti. Do istrebljenja, dok netko ne zakuka, dok opet matere ne istrce (ovaj put za oklagijama) i rastjeraju uspaljene ratnike. Eh te matere, majke, mame, nane… uvijek sve pokvare, a opet, bez njih nista ne ide…

Ne okrenes se, eto druge zanimacije: klize…za zimskih veceri, pod jedinom ulicnom lampom u aleji, dugacke klize, zalijes ih malo vodom, kucne papuce sa plastikom na djonu, pa iz zatrke - sve odavde do Avde … Padne malo snijeg po njima, a ti viris kroz prozor mansarde, u neko doba, pada novi prsic, padaju kasni prolaznici i pijanci po tvome djelu, psuju ti onu osobu iz gornjeg pasusa, na nevidjeno, a tebi - zlocesto fino…

Nestajao je snijeg, proslogodisnji divlji kestenovi u grudama, junaci nasih ulica su smisljali nove agresije. Ovaj put su stradavali plotovi u igri vitezova i “debelih”maceva. Stare, prljave kante sa izbusenim otvorima za oci i nesto zraka, poklopac bureta sprijeda-straga, stit sa kace od kiselog kupusa i konj_-stapina sa proslogodisnje parade za 1.maj…Pa ti vidi.. Yes I can – sto bi rekao kralj Artur bjezeci od princa Valijanta iz susjednog dvorista u slicnoj odori i slicnih ubilackih namjera.

A vrijeme k’o vrijeme. Brise prebrzo. Iza ugla najvece zgrade, na onim istim drvenim, prvomajskim konjicima, sada vec jasu horde kauboja (kavboja) sijuci smrt po nevidljivim indijancima iz krivih, ubojitih stapina. Inace, u to vrijeme nitko nije htio ni u igrama biti Nijemac ili indijanac. Krv do koljena – recimo, vise po koljenima…

Dok se promrzla zemlja jos podgrijavala sa prvim danima proljeca, ljutim ocevima nikako nije bilo jasno kako tako brzo stradavaju unutarnje gume Rog i Superla bicikla. A da su pitali reklo bi im se: dolazi vrijeme pracaka… a dusica gume, sa malo spage i komadom koze od jezika starih (i novih) cipela je idealna opcija za novu etapu maste njihovih andjela. Nekako slucajno, u tom kratkom periodu stvaralackog zanosa malih ubojica nevinih pogleda obicno su stradavali prozori, ptice pjevice, rijetke sijalice ulicne rasvjete i… tu i tamo pokoja glava.

Tek sto su se horde prackasa raspojasale, sve je postajalo dosadno. Te ptice, prozori..Nista od toga. Novi izum podmuklih ratnika, mnogo prakticniji od pracke, pogodan za djepove spilhozni, skolske torbe, te sve moguce skrivene zakrpe modela pedeset i neke poeticno i surovo se zvao: peca. Mos’ misliti - peca. Komad gumice sa bombone - bombice (moze i iz gaca), na “Y” komadu zice, a municije od komadica bakrene zice k’o u prici… E to je vec bilo mnogo opasnije. Stradavale su skupe zenske carape sa crtom (koji hormonalni izazov!!) ali i izazovna pozadina gospodja koje su se ovako ili onako zamjerile gerilcima.

Sve dodje, sve prodje. Kome je vise do tankih, debelih sablji, maceva, kome je vise do kauboja, indijanaca, prackasa , peca… Vrijeme je slikica, sibica, olimpijada po haustorima,. Kapital se zvao: sto deblji stos slika sa kutija sibica, pazljivo izlomljenih na pravim mjestima, potkajlanih flasterom, kako bi putanja “putaka”bila sto preciznije, tik uza zid, po mogucnosti napraviti “spiglo”. A napraviti “putaka”e… to stvarno nije mogao svatko. Bila je to umjetnost mnogima nedokuciva. Necemo o imenima. A moglo bi se…

Ljeto. Od svih prizora koje je ljetna pozornica nudila masti nekako mi je ostala najvise u sjecanju varijanta bejzbola koju su nam Ameri kasnije ukrali i napravili cudo u koje se i danas kunu. Neka im je na dusu, ali ja nasu “Piruz palu” nikada necu zaboraviti:

Dakle, mnogo, mnogo prije nego sto su se punili americki stadioni sa njihovom euforijama najnerazumljivije igre na svijetu, mi smo u nasim djetinjstvima lomili koplja sa tom cuvenom varijantom. Bolje receno lomili… metle. Ustvari, idealna igra piruz pale nije mogla ni poceti bez obicne - metle.

Maznes je tako pred rodjenim vratima, otkine se kraci dio za piruz, dulji za palu, izvadis ciglu iz komsijine supe, raspolovis je, stavis piruz na postolje, podapnes palom i urliknes: OKE PRVA!!!. Tvoj prijatelj iz djetinjstva trci sve unatrag, poluunatrag, trazi poziciju da uhvati doticni piruz i sve urla: NEKE, NEKE, NEKE!!!… e sad moze OKE!!!. Pa taman da uhvati piruz pruzi se po makadamu koliko je dug i sirok i to pravo na vec ranjena koljena od jucer. Koga briga. Piruz je u rukama.

Ma sta ja tu pricam o pravilima. Trebalo je samo ucestvovati pa sve znati… Ali ono OKE, NEKE, OKE…jos zuji negdje blizu. I dugo ce dugo. Bar se nadam.

Tek sam poceo a kraja nema: kupanje po zabokrecinama banjaluckog polja, Vrbanji, Vrbasu, Suturliji, Svrakavi, jurcanje sa stapinom u rukama i cuveno zanosenje u okukama ala Pero Popovic, , trke od jutra do mraka, trule kobile, gradnja koliba od svega i svacega, preskakanje vatre, strmopizdavanje sa kolicima sa kuglagerima, februarske mackare, predstave po dvoristima, virenje po veskuhinjama (prva seksualna iskustva), grobljanske igre i igrice. Da taj detalj je bio jako vazan. Dok su drugi odlazili na groblje…zna se vec zasto, za nas, takvi kakvi smo, bio je to jos jedan poligon za igru.

Livadsku nogomet je bio vise od igre. Ritual. A tek tenis. Dok je jos bio samo igra. Obecao sam Seji da cu to jednom posebno preslikati iz glave. Kako ja to vidim. Bice i toga. Kada ponovo zasiljim olovku.

Moglo bi ovo ovako do beskraja. Stalno isto pitanje: Kako je moguce da se ovakve slike neizbrisivo utisnu u sjecanja, sa svim detaljima, nijansama, mirisima, bojama…? Ima tu nesto. Ima tu svasta!

Dobro. Budimo realni. Tko ima pravo da kroji djetinjstvo svake generacije. Svatko ima pravo na svoja sjecanja, na svoje igre. A opet, tesko mi ide zamisliti buducu inspiraciju malisana iz primjera u uvodu, kada nakon sezdeset i neke sjednu da protresu emocije iz djetinjstva…. Valjda bi to bilo kao (malo sarkazma nije zgoreg) “Sjecas li se ti onomad kad sam cacu pred kamerama gadjao pokvarenim jajima, a sjecas li se onih divnih dana kada smo sate i dane provodili uz idiotske igrice tipa XY, iliti kada smo premlatili najslabijeg u razredu, sve snimili mobitelom pa objavili na You tube . Koja su to brale divna vremena bila.” Tko zna?

Eto, doslo mi da zabiljezim. Bilo me strah zaboravit ce se. Zar se smije zaboraviti nesto tako burno i mastovito? Smije smije. Sve se smije. Ali ja eto danas ne dadoh. Kaoticno, impulzivno, bez bolesnih, nerazumljivih rijeci, malo panicno preslikao sam jos jedno sjecanje. Da ne zamre. Bar tako mislim. Bar tako zelim….

Tako. Neka sve ostane zapisano crno-bijelo u koloru. Kako i prilici. Sad mi je malo lakse. Laku noc citaci.

Mladen