Thursday, October 19, 2017

Wednesday, October 18, 2017

Boris Goronja: Capitano

Doktor Boris Goronja je sin mog  dobrog druga i komsije, pokojnog kardiologa Mladena Goronje. I Boris je kardiolog, veoma posvecen svome poslu i svojim pacijentima. Pamtim ga kao djecaka iz komsiluka a sada kao kardiologa koji je sa paznjom i ljubavlju brinuo o kardioloskim problemima moje mame i ogromnom povjerenju koje je ona imala u njega. Danas, na daljinu, provjerava moje kardio nalaze, daje savjete do kojih mi je veoma stalo, jer znam da njemu nisam brojka, kako se ponekad osjecam ovdje, sa kanadskim doktorima. Boris je prije otprilike godinu dana  iz Banjaluke preselio u Bec gdje ima vise mogucnosti da radi i uci od vrhunskih svjetskih kardiologa; da se dalje usavrsava i sam postane jedan od najboljih.  
No, nije to razlog sto danas pisem o Borisu Goronji. I pored svakodnevnih obaveza koje donosi prilagodjavanje u novoj zivotnoj sredini, Boris nalazi vremena da na svojoj fejzbuk stranici objavi veoma interesantne strucne clanke iz kardiologije, slicice iz svog svakodnevnog zivota, zapazanja, slike stare Banjaluke iz bogate porodicne arhive... Pozelio sam da neke od njegovih objava predstavim i vama na ovom blogu jer ih vrijedi procitati i vidjeti. Boris je to odobrio i evo jos jednog saradnika Parkica koji ce ga svakako obogatiti...
Procijenite sami prema crtici koja mi se veoma svidjela i koju danas prenosim.

********************************* 


Povremeno popijem kafu u usputnom kafeu, procitam novine i ponekad slusam razgovor dvojice Italijana. Jedan je konobar, a drugi je ON.

Zovu ga Capitano. 

Radi obicne gradjevinske poslove. U pocetku mi je prijala njihova italijanska "ćakula" uz kapucino. Nisam razumio gotovo nista. Capitano bi uvijek dolazio u svom radnickom odijelu, zarastao u duzu bradu, sa nekom cudnom frizurom. Uvijek bi stajao i pricao. Nikada nije pio nista, samo bi uzimao stare novine od juce i samo one italijanske.
Konobar mi je danas ispricao da je Capitano zaista bio kapetan duge plovidbe, visoki oficir italijanske ratne, a kasnije trgovacke mornarice. 


Na vrhuncu karijere skrivio je neku pomorsku nesrecu, gdje je bio optuzen i proveo dosta godina u zatvoru. Vremenom je izgubio svu imovinu placajuci skupe advokate i sudske troskove. Kada je osiromasio ostao je sam, bez "prijatelja". Porodicu, navodno, nije imao. Obzirom da nista drugo nije znao ni raditi osim upravljati brodom, zivotna bura ga je usidrila u Becu, na nekoj od gradjevina. 

Za jedan od italijanskih drzavnih praznika, jedanput godisnje, Capitano oblaci svecanu oficirsku uniformu sa odlikovanjima i odlazi u Crkvu. Dan prije toga odlazi kod berberina da skrati bradu i da se osisa. I to radi samo jedanput godisnje. Ljudi koji ga duze poznaju kazu da nisu sreli covjeka koji sebe smatra toliko srecnim, kao sto sebe smatra Capitano. Sreca je u malim stvarima, trenucima i samom prepoznavanju srece.

Tuesday, October 17, 2017

Viktor Ivančić: Uzgoj sveca

Istoga dana kada je hrvatski premijer Andrej Plenković došao u Vatikan u službeni posjet papi Franji, pa nakon toga novinarima dao skandaloznu izjavu da "kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru", svećenik i povjerenik za ekumenizam Sisačke biskupije Branimir Motočić također u sklopu borbe za lik i djelo Alojzija Stepinca nije došao na dječje groblje u Sisku.


Tamo je održana komemorativna svečanost za djecu srpske nacionalnosti stradalu u ustaškome logoru, gdje je od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine život izgubilo njih između 1160 i 2000, a ukupno ih je kroz logor prošlo oko 6000. Odbivši da kao predstavnik biskupije "pribiva tom događaju", bez sumnje uz podršku svoga nadređenog, sisačkoga biskupa Vlade Košića, velečasni Motočić je rekao: "Iako taj događaj ima i svoj molitveni dio, on je ipak politički intoniran, u čemu ja nikako ne mogu sudjelovati. Posebno se to odnosi na prešućivanje uloge blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice."

Radi skrbi o imidžu pokojnoga nadbiskupa, dakle, premijer pribiva, a svećenik izbiva; prvi otvara, a drugi zatvara vrata; ovaj preferira in, a onaj out varijantu očuvanja slave mrtvog blaženika. Ili su varijante ipak iste?

Sadržaj iznimno kratkog razgovora između predsjednika hrvatske vlade i glavnokomandujućeg u Vatikanu nije poznat, no budući da ovaj potonji na svoj način predstavlja anomaliju na vlasti do te mjere da je i dalje otvoreno pitanje kako je došlo do toga da se negator duha katoličkog klera zatekne na čelu Katoličke crkve ništa nas ne sprječava da zamislimo njegovu logičnu reakciju na lobistički nastup Andreja Plenkovića:
"A zašto se vi, mladiću, kod mene zauzimate za pokojnog nadbiskupa? Odakle vam drskost da se kao političar i premijer jedne male i slabo poznate zemlje tako vulgarno miješate u unutrašnje stvari Katoličke crkve? Nisu li vas poučili da bi vjera i politika, a posebice crkva i država, trebale biti razdvojene? Prelati u vašoj domovini možda misle drugačije, ali ja ne pripadam takvoj sorti. Ako izbor, regrutacija i štovanje katoličkih svetaca imaju ikakvih dodira sa svjetovnom sferom, onda to može biti samo u zoni ljudskoga morala, a nikako politike. Pogotovo ne nacionalne politike koja mi je posebno odurna. Što se mene tiče, sveci nemaju ni nacionalnost ni ideološku uniformu. A ja nemam vremena, mladi čovječe. Hajde privedite svoje mališane da ih očinski pomilujem po kosi i da se slikamo za uspomenu, pa lijepo pođite s bogom u dobru raspoloženju. Ima tu i nekih kolača. Jeste možda za jedan kolačić?"

Limitiran blagom naravi i finijim kućnim odgojem, Sveti Otac vjerojatno se nije izrazio baš tako, no nema sumnje da je u glavi formulirao nešto posve slično, unaprijed znajući da će arogantni posjetitelj iz Hrvatske, čim napusti papinske odaje, pljunuti najprije po njegovu gostoprimstvu, zatim po sekularnoj kulturi i boljim demokratskim običajima, te prodati maglu da "kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru".

Postupak velečasnog Motočića instruktivan je na drugi način. NJegovo korištenje Stepinca kao izlike za nedolazak na komemoraciju za pobijenu kozaračku djecu likvidiranu zbog dosljednog provođenja rasne politike NDH najbolje je povezati s činjenicom da je njegov pretpostavljeni, biskup Vlado Košić, nešto ranije u istome tom Sisku blagoslovio spomenik podignut 114-orici pripadnika ustaške vojske koje su u svibnju 1945. pogubili partizani.
To da se katolički duhovnici rado i često javno mole za duše palih ustaša, a ne i za one koje su ustaše poslali u smrt, pa makar to bila i djeca, nije nikakva novost, niti dostatan povod da se još jednom uzaludno sablaznimo. No ono što vrijedi uočiti jest da sisački povjerenik za ekumenizam brani Alojzija Stepinca gestom koja je najizravnije suprotstavljena onoj vrsti morala što se Stepincu pripisuje prilikom svrstavanja u garnituru katoličkih blaženika.

I eto zgodnog paradoksa: upravo kroz grčevite pokušaje da mu se osigura antifašistička ambalaža, Stepinac postaje trade mark novoga hrvatskog fašizma. Zato jer želi naglasiti njegovu prešućenu ulogu "u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice", velečasni Motočić odbija iskazati pijetet djeci koja nisu bila ni spašena ni zbrinuta, već mučki likvidirana od strane ustaških zločinaca. Da bi štitio šuplji crkveni mit o kršćanskom humanistu, on uskače u ulogu njegova antipoda i lišava se minimuma kršćanske sućuti.

Sudbina slavom opjevana pokojnika utoliko se čini trajno zapečaćenom: čak i da nije bio prijateljski naklonjen ustaškom režimu Ante Pavelića, blaženik iz Krašića je kroz proces posthumne glorifikacije upregnut u snaženje ustaštva, samo što ovo više nije prohujali, nego aktualni fenomen.

Da ima nešto petlje i poštenih namjera, Andrej Plenković je mogao o tome iskreno popričati s papom Franjom i uputiti ga u tajnu prividnoga nesporazuma, jer i ovome bi to zacijelo bilo interesantnije od razmjene kurtoaznih osmijeha, šopanja gosta kolačićima i očinskog tapšanja djece po vlasištu. Mogao mu je, primjerice, objasniti kako stvarna ambicija nije da se kroz postupak crkvenoga posvećenja proizvede nekakav imaginarni, moralno umiveni Stepinac to je tek tehnički manevar podesan za postizanje cilja već, obratno, da se etiketom sveca proslavi i u bronci izlije Stepinčeva historijska realnost. Ono što se uistinu kanonizira je klerikalna kolaboracija s fašizmom.

Zbog toga je nužno prozreti cinizam zauzete poze: čak i ako je činio dobra djela u zlim vremenima, to je tek neizbježna izlika, a ne istinski razlog prelatova pumpanja na dimenziju humanističkog superheroja; realan razlog leži upravo u njegovoj pragmatičnoj srođenosti sa zlim vremenima i nosećim protagonistima. Puni smisao Stepinčeva uzdizanja na svetački pijedestal avaj na suprotnoj je strani od argumentacije koja taj proces prati.

Da li bi Katolička crkva u Hrvatskoj danas inzistirala na kanonizaciji Alojzija Stepinca da je on kojim slučajem umjesto što je postao markantna žrtva komunizma bio hapšen i suđen od strane ustaške strahovlade?

Ne samo da je odgovor niječan, nego je i pitanje neumjesno, jer sadrži hipotetski bezdan. NDH je od osnutka oglašena "katoličkom državom", a nadbiskup ju je pozdravio kao ostvarenje hrvatskoga sna. Razdioba ovlasti bila je jasna: državni je poglavar definirao vjerski karakter države, dok je vjerski vođa zajamčio nacionalni karakter crkve.

Karte su na isti način podijeljene pola stoljeća kasnije, prilikom obnove državnosti, s dodatkom u vidu mučeništva pod komunizmom kao najpovoljnijim kreditom za socijalnu promociju na ovome i onome svijetu. Prelat kao žrtva fašizma (recimo kao jedan od onih 18 katoličkih svećenika hrvatskog podrijetla što su poginuli kao suradnici partizana) bio bi posve nezanimljiv ideološkim komesarima državne crkve i crkvene države, pa dakle i neupotrebljiv kao objekt kolektivnog obožavanja. Alojzije Stepinac je hrvatski svetac idealnih proporcija zato jer mu je između "dva totalitarizma" onaj prvi ustaški bio neusporedivo draži. I u tom je smislu on suvremeniji nego ikad.

Zadržimo li se u kršćanskome registru, to ima veze s vjerom jedino u domeni raskalašena svetogrđa, jer je Katolička crkva u Hrvatskoj odavno obavila dekapitaciju boga i postavila naciju na njegovo mjesto. Taj primarni grijeh je fundament zbog kojeg sve litanije s hrvatskih oltara imaju aromu otrcanog licemjerja. Doseg hipokrizije, doduše, mnogo je širi znamo li da je crkva tek državna depandansa za spiritualna pitanja, pogon zadužen za plemenske vradžbine i masovnu simulaciju duhovnosti.

Radi toga nikome od visokih katoličkih dostojanstvenika nije palo na pamet osuditi postavljanje ploče s fašističkom parolom u Jasenovcu. Radi toga Glas Koncila tiska najodvratnije revizionističke publikacije o jasenovačkom logoru, u kojima se pokolji pripisuju isključivo partizanima. Radi toga sisački ljubitelj Alojzija Stepinca, čuvenog zaštitnika kozaračke mladeži, odbija doći na groblje ubijene djece pogrešne nacionalnosti...

Što je što u frazi "Stepinčeva crkva" koja je sve češće u javnoj upotrebi? Radi li se o imenici onečišćenoj pridjevom ili o pridjevu ukaljanom imenicom? Svejedno. Točnije, nije na nama da tragamo za odgovorom, jer je to unutrašnje litanje vjerske institucije.

(Dnevni list Danas)

Monday, October 16, 2017

Georg Britting: BOSANSKI RUČAK

-u prevodu Marija Krsnića-

Stolnjak od grubog platna, bijelog kao staračka brada kad potamni od duhanskog dima, bijaše išaran blijedim, crvenkastim mrljama jr se tokom godina nagutao crnog vina. Za vrijeme terevenki dok su ga pijanci povlačili i gužvali, mora da je i sam bio često posve pijan; sada je ležao uredno i trijezno prostrt, ali tragovi crnog vina još su bili tu, kao i tragovi pijanstva na licima ljudi.

Kroz prozor sam gledao kesten, njegove velike režnjevite listove crvenkaste kupice cvasti što su poput plamičaka svjetlucale i podrhtavale na vjetru, gledao sam iznad njega plavo nebo i zašiljeni, kao kreč bijeli, toranj džamije. Neprestano sam se iznova čudio i radovao promatrajući kako se drvo i toranj miroljubivo druže — prije sam bio mišljenja da to stablo što nosi cvast nalik na svijeće može da živi u prijateljstvu samo s kršćanskim crkvama. Tako se kod nas, u Bavarskoj, često može naići na seosku crkvu koju bijeli grobljanski zid prijazno grli u sjenci tog lisnatog moćnika. Ali gle, čovjek nikad ne prestaje učiti — i oni su u slozi, Alahova džamija i drvo mog djetinjstva, pa su i stolnjak od grubog tkanja ispred mene i minaret, bijel kao kreč, poprimili zeleni odsjaj svjetla koje je padalo kroz nadsvođenu krošnju.


Stol je bio postavljen za jelo; ručak je mogao početi. Prije svega, naravno, običaj je tog kraja da se pije rakija od šljive — šljivovica i od tog običaja ni ja nisam htio odstupiti, htio sam da je i ja pijem. Bila je to mlada šljivovica, od prošle godine, providna i bistra kao voda — kada je starija, blista se žućkasto poput ćrilibara. Natočio sam punu čašicu i iskapio je nadušak, da potaknem želju za jelom, da izazovem lakomost, da se pripremim i oraspoložim za ono što dolazi. Šljivovica je pratila cijela ručak, uvlačila se između pojedinih jela i kao što je počelo, tako je s njom sve i završilo. Htio sam poslije, uvečer, da joj napišem hvalospjev, da joj ispjevam pjesmu pohvalnicu, htio sam da je slavim i veličam, ali nisam dotjerao dalje od ova četiri retka:
Šljivovicu prvo, napitak
Taj šljivin bistri,
Mada blag, ledenom ipak
Žestinom on iskri!
Da, tako mi je prijala rakija, blaga kao mlijeko, a istodobno kao da ledenim iglama probada i pali. Raširih ubrus na koljenima, bolje se namjestih na stolici i sa vilicom i nožem u rukama dočekah prvo jelo: kranjsku kobasicu pečenu u tijestu. Kranjsku kobasicu, tamnocrvenu, masno sjajnu, vidio sam već u svežnjevima na tezgama mesara u Ljubljani i Zagrebu. Isječena na
kolutiće, u hrskavom oklopu smeđe kore od tijesta, započela je muziku ručka snažnim zvukom, kao udarcem po bubnju.


Onda je u dubokom tanjiru poslužena čorba od povrća, gusta, zamršena smjesa zelenih trava i plavičastih, mahovinastih spletova, između kojih su plivali žućkasti komadići crvenog luka i tamni kolutovi krastavca, a suhi ribani sir, izdašno posut odozgo, bijelio se na tom brdu povrća kao ljetni snijeg na zelenoj alpskoj livadi. U miješno i oprezno valjalo je jesti tu čorbu, sa kašike su se nestašno njihali konci, komadići luka su bježali, a krastavci su kiselkasto žarili nepce.
Još jedna šljivovica nakon toga i došlo je glavno jelo! Bila je to, kao gotovo uvijek u Bosni, bravetina, kako se to već kaže, nekako olako, skoro prezrivo, mršteći se: neizbježna bravetina! Ali to zapravo nije bio brav, nije to bila crna i smeđa, žilava bravetina jakog mirisa, bilo je to jagnjeće meso, jagnjetina, bijela kao piletina, hrskava i labavo vezana za bijele kosti, sa kožicom koja se meko raskidala, sjajeći se svijetlosmeđe i ružičasto, svjetlucajući kao tanko staklo. Uz to sam dobio činiju zelene salate: nije bila začinjena i morao sam je sam potresati, drmusati, okretati, miješati i dodavati u odgovarajućim omjerima sol, ocat, ulje i isjeckani crveni luk.

Velik sam komad imao na tanjiru, nipošto nije on tu bio samo da ga se malčice kuša, bio je to krepak, hranjiv obrok da se čovjek do sita najede, pa sam teško disao kada sam ispraznio tanjir zbog čega poželih opet jednu šljivovicu da isperem usta.

Udobno se zavaiih na stolici i pogledah gore prema plavom nebu koje je sada bilo još sjajnije — ili mi se samo tako činilo? Gledao sam svijetlo zeleno lelujanje krošnji drveća, dublje unutar njih bilo je sumračno, a kao kreč bijeli minaret letio je poput strijele gore, ka nekom nepoznatom cilju: njemu je taj cilj bio poznat, ta i naši crkveni tornjevi znaju zašto streme gore, prema putujućim oblacima.
Tako je, na moje veselje, ručak tekao do tog trenutka, a onda se lagano počeo priklanjati svom kraju. Bio je to prost seljački objed, sastavljen od jednostavnih i dobrih jela; ničeg tu nije bilo prvorazrednog, ničeg prefinjenog i pretjeranog, nije bilo nikakvih izmišljenih mješavina i rijetkih iznenađenja. Tome je posve odgovarao i sir koji je slijedio nakon toga: mala tamna gruda ovčjeg sira kakvog jedu pastiri. Bila je to draž posebne vrste, taj blagi, seljački sir u čijem okusu kao da je poput daška lebdio miris dima. Napajalo me je gorko, crno vino i uživao sam u tom pastirskom objedu.


U bakarnim lončićima s dugom drškom bila je poslužena kava, pripremljena na turski način: fino samljeveni kavin prah pliva na površini stvarajući mjehuriće, lagano se taloži, a ono što se ne staloži, to se pije. Zajedno s kavom iznesena je i mala posuda kao med ljepljivih slatkiša koji su u kockicama, kuglicama i štapićima od presovanog i zaslađenog voća blistali svojim živim paunskim bojama, žuti i crveni i plavi, a njihova pretjerana slatkoća bila je gotovo bolna.

Bokal crnog vina nije bio prazan, a i u malom bokalu još je vatreno bljeskala šljivovica i ja sam se radovao što nisam musliman kome su opojna pića zabranjena, premda sam već primijetio da ni oni ne drže svi do tih propisa.

Pritom sam zavijao i pušio cigarete od žutog, mirisnog duhana dugih končića, a sve ono što sam jeo i pio i pušio bilo je primjereno ovoj zemlji što leži između Istoka i Zapada, zemlji koja je još prije jednog ljudskog vijeka bila turska i kojom su vladali begovi i paše potčinjeni moćnom velikom gospodaru na Bosforu. U toj zemlji stoje jedne pored drugih kršćanske crkve i džamije, muškarci i danas još uvijek hodaju u pelengirima, polako i svečano, noseći na glavi crveni fes, a žene se pokrivaju koprenom, kao što to nalaže već zamirući običaj. Uskoro one to više neće raditi!
Takav je bio ručak, u sjenci kestena, s pogledom na džamiju, ručak sa bravetinom, vinom, kavom, slatkišima i duhanom, bosanski ručak u Banjaluci.

Georg Britting: ‘’Bosnische Mahl’’ (1930.)
Putevi 3/87, Banjaluka

Sunday, October 15, 2017

Ljubodrag Stojadinović: Doček sultana

Dizajn: Peščanik

Ima nečega u svečanim dočecima „sa najvišim državnim počastima“. Najnižih počasti nema, pa je u ovom slučaju superlativ samo potencirani oblik spektakla sa postrojenim trupama, raportima, usiljenim gostoljubljem i vojnom muzikom. Došao nam je u goste Redžep Taip Erdogan, čovek koji je u julu prošle godine preživeo vojni puč, jedan od omiljenih modela promene vlasti u Turskoj.
Posle tog traljavog pokušaja udara, Erdogan je postao sultan sekularne Turske, surovi progonitelj političkih protivnika, pisaca, novinara i književnika, ljudi koji ne misle dobro o njemu ili njemu ne misle dobro. Čak i za besposlene srpske babe i dede, koji oćoraviše gledajući turske serije, Erdogan je novi Sulejman Veličanstveni, vlasnik prošlosti u kojoj smo mi gradili naš rajetinski mentalitet, te pribavili sebi sultančića za gospodara bez granica.
Nije preterano loše družiti se sa moćnima, bolje je da im malo podilaziš nego da te biju. Ima nešto uzbuđenja u izboru prijatelja sa raznih strana i povodima koje nije potrebno obrazlagati. Ali, susret između Vučića i Erdogana nešto je sasvim drugačije od svega nabrojanog, pošto Erdogan nije od onih lidera većeg formata, koga valja priviti na grudi i izljubiti ko zna koliko puta po tri puta, kao pašenoga. Kao što je, recimo, Toma Nikolić usnim aparatom onoliko puta obanjao Putina.
Ovde se ipak radi o mešovitom učinku istorije i inercije, neizbežnim naslagama protivrečnih atavizama, kao i sukobu ili skladu modernih varijanti cezarizama na obe strane. Erdogan je to postigao na eksplicitno surov način, Vučić uči na svom najgorem primeru. Ono što je Erdogan ostvario, Vučić nije najbolje razumeo: turski predsednik apsolutno kontroliše vlast, ovaj ovdašnji želi da je poseduje. Na taj način najvitalnije sfere društva izlaže svojoj ambicioznoj nesposobnosti.
Erdogan svoju moć zasniva na potpunoj kontroli sposobnih podanika, kojima je predočena sultanova okrutnost. Tu nema paralele sa Vučićem: on želi da ga njegovi slepo slede u svemu što ne ume da radi.
U praktičnoj politici, Erdogan je besprizorni operativac, u stanju je da učini ono što mu se prohte; Vučiću se samo prohteva ono što bi želeo da učini, ali to najčešće ne ume, a za drakonske korake nema kuraži, niti je u moći da izgradi mehanizme za tako nešto.
Zbog toga su i neke paralele o identičnoj suštini apsolutizma „dva predsednika“ uglavnom neumesne. Radi se o sasvim različitim strukturama vlasti i o specifičnim parodijama demokratije, kako kod koga.
Svečani doček Erdogana je pokazao sve odlike „sirotinjske slave“, na kojoj se pokazuje uglavnom ono što ne postoji. U ovom slučaju glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo. Ništa od toga; nategnuta bliskost među glavarima država ne može se proglasiti „prijateljstvom među narodima“, jer je reč o potpuno različitim percepcijama. Kao dosledni rušilac sekularizma, Erdogan je postao moćni protagonista balkanskog islamizma, po mnogo čemu agresivnijeg nego u Turskoj.
Kao premijer Turske on je, uglavnom otvoreno, podržavao militarnu retoriku ovdašnjih ekstremnih Bošnjaka i bio ikona skandala na nekim fudbalskim utakmicama u Novom Pazaru (transparent „Ovo je Turska“).
Juče je u epskom zanosu, uz lirsku pomoć lokalne pesnikinje poručio Sandžaklijama: „Ovo je moj zavičaj, vaša sreća je i moja sreća, vaš bol je i moj bol.“
Dakle, to je njegov zavičaj, a boli njega za Sandžak. No, on je bio zvezda dana i zvezda uopšte; pored njega je Vučić bio senka od statiste i konačno video šta sve čini istinska, makar na torturi izgrađena harizma vođe. Natuknica o zavičaju ima smisao endemske nostalgije i poruka je za sve koji su slušali, ali i za one koji nisu. Daleko važnija poruka od one Vučićeve sa predsedničke promocije, da je u Srbiji rođeno dvadesetak rimskih careva. Uzgred, Konstantin i moja malenkost delimo isti zavičaj, rođeni smo u Nišu, on nešto ranije.
U novopazarskoj podeli zavičaja Vučić nije oponirao, niti bar rekao da je tu pre svega njegov zavičaj i da njega, isto tako, lično boli za građane Srbije. Mada se na novopazarskom trgu ni u jednim rukama nije mogla uočiti zastava matične države. Doček je i ovde bio važniji od suštine, ako Erdoganov zavičajni ispad razumemo kao simboliku daleke etničke solidarnosti, bez konotacija koje su u svojoj osnovi vrlo neprijatne.
I u gostima, Erdogan se ponašao kao gospodar svestan svojih moći i velikog uticaja na populacioni produkt otomanske istorije. Ali, neki od domaćina, koji su zasluženo stekli počasnu misiju dvorskih luda, nisu odoleli a da se prema njemu ne ponašaju kao prema Sulejmanu.
Tako je ministar spoljnih dela, najugledniji folker režima Ivica Dačić, nalazeći u sebi bogate ostatke rajetinskih naslaga, zapevao Erdoganu neodoljivi turbo-hit „Osmana, osmanaga…“
Erdogan je to izvođenje prihvatio sa simpatijama. Ministar spoljnih dela koji ume da peva ne mora da radi ništa drugo.
Dostojni folklorni kraj svečane večere morao bi da se okonča u nostalgičnom performansu, u kome najagilniji domaćini šetaju gostima opanke.
No, to ipak nije učinio Dačić, sklon ispadima svake vrste, nego Vučić lično, plačevnom molbom gostu i mogućim investitorima koje je ovaj poveo. Pozvao ih je da sa svojim parama dođu upravo ovde: „Dobićete višestruko bolje uslove nego bilo gde u Evropi.“
Dobiće raju koja radi skoro džaba, kao u tuđem zavičaju.
Peščanik.net, 12.10.2017.

Friday, October 13, 2017

Svaki mu je nastup bolji od prethodnog


Pogadjate ko je na fotomontazi?
Ili to mozda nije fotomontaza...
Blago zemlji koju on zastupa!

Nekada su kraljevi imali dvorske lude da ih zabavljaju!

Kosarkaske legende


Proslava 80-tog rodjendana Ive Daneua trajala je  u Ljubljani i okolini, kazu, cetiri dana. 


Rodjendan su mu dosli cestitati Pero Skansi, Rato Tvrdic, Nikola Plecas i Damir Solman. 
Lijepo ih je vidjeti ponovo zajedno, posebno ovako vesele. Pretpostavljam da je Rato nesto "izvalia".

Wednesday, October 11, 2017

Amir Alagic: STOGODIŠNJE DJETINJSTVO



Svojom trećom knjigom, a drugim romanom Amir Alagić je otvorio još jedan zakutak svoje mašte. A ona je bogata, djelimično projektovana, a povremeno nekontolisana kao san. Ne samo po svom nazivu ‘Stogodišnje djetinjstvo’ je vrlo zanimljiv i vješto napisan roman. Poslije ‘Osvetinja’ ništa drugo se i nije moglo očekivati. Na promocijama će stručnjaci govoriti o strukturi romana, o osebujnom autoru, o njegovom ‘hibridnom’ jeziku i dr. Vješto napisan, ukrašen lijepim stilskim figurama, roman pun zapleta i obrata… Amirova priča vas svojom uzbudljivošću odmah obuzme, zalijepite se za nju, od trilera do drame, kroz fikciju do glavnog junaka… A u ovoj knjizi je to grad Pula, grad u čijoj se multietničnoj sredini bogatoj istorijom prepliću sudbine mnogobrojnih likova. Amir je ovdje i pronicljivi posmatrač i akter i talentirani pisac.
Roman ‘Stogodišnje djetinjstvo’ koji je ovog ljeta izdao ‘Durieux’ napisao je Amir Alagić, rodom Banjalučanin, a sada Puljanin, zaslužuje iskrene preporuke ovog čitaoca.

Mario M.

Tuesday, October 10, 2017

Slikar prolaznog sveta: Kazuo Išiguro

Za svoje romane "velike emocionalne snage koji su otkrili ponor ispod našeg iluzornog osećaja veze sa svetom" britanski pisac japanskog porekla Kazuo Išiguro dobio je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, saopštila je juče Švedska akademija.


Zapadni mediji koji su direktno iz Stokholma prenosili objavljivanje imena ovogodišnjeg književnog nobelovca odmah su ocenili da je reč o "iznenađenju, doduše ne toliko velikom kao prošle godine sa Bobom Dilanom", jer Kazuro Išiguro nije bio među favoritima na Nobelovim kladionicama, iako je od objavljivanja kultnog romana "Ostaci dana", ovenčanog Bukerovom nagradom, bezmalo tri decenije jedan od najcenjenijih majstora pisane reči na engleskom jezičkom govornom području.

Romanopisac, scenarista i esejista Kazuo Išiguro rodio se pre 63 godine u Nagasakiju. Imao je pet godina kad je njegova porodica, zbog posla njegovog oca okeonografa i geofizičara, preselila u Veliku Britaniju, gde se Išiguro školovao na univerzitetima Kent i Istočna Anglija. Želja da bude muzičar nije mu se ispunila, mada je kasnije, kao već afirmisan pisac, sarađivao na tekstovima pesama džez pevačice Stejsi Kent i njenog supruga saksofoniste Džima Tomlinsona. Njegovo prvo književno delo - polusatna radio-drama "Krompiri i ljubavnici" koju je BBC odbio, nastalo je dok je posle studija radio sa beskućnicima u Londonu. Ohrabrenje BBC da nastavi sa pisanjem pokazalo se kao odličan savet, jer je već od prve objavljene knjige priča "Bledi pogled s brda" 1982. postao dobitnik svih značajnih književnih nagrada. Svetsku slavu stekao je sa romanom "Ostacima dana", po kome je 1993. Džejms Ajvori snimio mnogo nagrađivani istoimeni filma sa Entonijem Hopkinsom i Emom Tompson u glavnim ulogama.
Kazuo Išiguro, za kog britanski novinari tvrde da stvara u maloj kućnoj kancelariji od plavog drveta ispunjenoj knjigama od poda do plafona, poznat je kao pisac romana bez jasnog kraja - problemi njegovih junaka ostaju sahranjeni u prošlosti bez rešenja, u čemu neki književni kritičari vide uticaje japanskog duha i tradicije. Iako je Japan prvi put posetio 29 godina posle preseljenja u Britaniju, Kauzo Išiguro nikada nije krio svoje japanske korene i kućno vaspitanje. O Japanu piše u svojim pripovetkama, od kojih je neke objavio i u rodnoj zemlji, kao i u romanima. Kaže da u njihovim delima ima uticaja japanske umetnosti, ali mnogo više filma nego književnosti. Do sada je napisao više knjiga priča i sedam romana, poslednji "Zakopani džin" objavljen je 2015. godine.
Na srpski jezik prevedeni su i objavljeni: "Ostaci dana", "Slikar prolaznog sveta", "Ne daj mi da odem" i "Zakopani džin".

Jelena Tasić (Danas)
Foto: Daniel Deme (EPA-EFE)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...