Note koje su svirale moje cipele i patike, od
trapavog topota prvih koraka pa sve do današnjeg dana, svirane su po taktu
nepredvidivog dirigenta – života. Njegova palica i vrtložno temperamentno
mahanje rukama odveli su me na mnoga mjesta, pa se danas podjednako osjećam i
Brođaninom i Dobojlijom i Pančevcem i Banjalučaninom. Zvuci Banjaluke, kojom i
moji koraci odzvanjaju, još uvijek sazrijevaju u mojim ušima: crkvena zvona,
pijačarsko mrmljanje u bradu nekog švercera, trube što ispraćaju svadbenu
povorku subotom, tihovanje dviju opatica u dvorištu biskupije, jutarnja tišina
trgova, škripa guma, automobilske sirene, stenjanje kranova na gradilištu,
pozivi na molitvu s minareta, stotine glasova u Gospodskoj ulici nalik žamoru
mediteranske plaže, jedva čujno udaranje motke u korito Vrbasa dok čamac klizi
uzvodno, šum suvog lišća kestena i lipe pri iznenadnom napadu jugoistočnjaka...
Muzika se, dakle, već pretvorila u slike i samo još malo treba da se slike
transformišu u riječi. Ali još nije vrijeme. Još nije vrijeme.
Berislav Blagojević
(književna
Banjaluka)
No comments:
Post a Comment