Plaški izgleda kao neko iz familije Rokfelera ko nosi štap, na kome je vezan sirotinjski zavežljaj, prebačen preko ramena, u maniru Čaplina. Da. I još izgleda kao težak bolesnik koji se sporo oporavlja od teške ratne bolesti, iz vremena kada su vukovi rata zavijali po Velebitu, Maloj i Velikoj Kapeli, te Plješevici (sa bosanske i ličke strane). Samo pravoslavna crkva završena 1763, nekada centar eparhije sa izuzetnom bibliotekom koja je danas u Karlovcu, deluje kao odsjaj jednog drugačijeg života. Monumentalna građevina Vavedenja Presvete Bogorodice, koja bi zbog impresivne arhitekture mirne duše mogla da poboljša izgled bilo koje evropske metropole, nagrizena je... Sa krovova vise plastifikovani, improvizovani pokrivači koje je vetar davno pocepao. Sručili su se, pa stoje u podnožju zidova delovi lepe kamene fasade. A ispod nekoliko golemih stubova koji drže crkvu kao da je neko kopao rupe i to tako stoji. Već dugo iz crkvene opštine mole da se nešto preduzme, da se pomogne, ali onaj ko bi trebalo to da čuje ili neće ili ne može. Dvojica Dana (a kako bi se zvali Ličani), zapravo Danilo Ljubotina, koji je gradio staru crkvu, i Danilo Jakšić videli su pre dva i po veka to drugačije. I ne samo crkva već i ostatak centra Plaškog kao da se sakrio od urbanista, građevinara. Zaključane, davno napuštene kuće i zakatančeni poslovni prostori svedoče o nekadašnjem životu. Sada sve ima patetičnu koprenu. Sedim u „izlogu" kafića u centru, a Danko, rođeni Plaščanin, me upućuje:
‘’Ne treba to da te čudi, Plaški je sada gotovo deset puta
manji nego pred rat. Sa osam-devet hiljada stanovnika došao je na devetsto,
iako statistika govori da nas je dvije hiljade. Sve željno života punim plućima
razmišlja da negdje ode. Gdje, nije važno, samo da se udalje od ove apatije
koja je zahvatila Liku. Mi kao da smo u nekoj vrsti izolacije, bez prave
mogućnosti da se nešto brzo promijeni.’’
Idem da vidim centar, između osnovne
škole i pošte. Dole, ispod glavne ulice, pusto igralište velikog fudbala.
Ulazim u kafanu u kojoj se okupljaju bosanski Hrvati, koji su sa egzodusom iz
svojih domova preseljeni u ovaj lički grad. Uz stolove sedi nekoliko gostiju
koji prekraćuju pusto nedeljno popodne uz pivo i utakmice sa ekrana. Vide se
prazne flaše ,,žuje“, kako se tepa Ožujskom pivu. Dočekuju me prijateljski, a
kada su čuli da sam “iz novina”, rado mi Petar, Banjalučanin sa srdačnim i
oštrim bosanskim akcentima, objašnjava:
‘’Znaš, jarane, ovdje smo ti ga i mi
i starosjedioci u istom, nezavidnom položaju. Grad je takav kakav je i tu brze
promjene nema. Meni lično Srbi ništa nisu krivi, naprotiv, u ratu je bilo
situacija da su mi u Bosni pomogli, ali ima onih kod kojih to nije slučaj.
Znaš, kao i ovdje, i u Bosni su se Hrvati, Hrvatice i Srbi, Srpkinje često
međusobno ženili, udavali. Sada sam ja u nečijoj kući, jer je neko u mojoj i
nije lako stvoriti život za porodicu... Želimo zaboraviti i stvarati novi
život, ali u ovim uslovima ne ide. Puno ljudi odlazi u Istru, Rijeku, Zagreb
ili na rad u Evropu, Australiju, Kanadu...’’
Čuje se huk sove iz parka ispred
crkve, potomka one iz perioda kada je Lika nazvana po grčkom likos,
što na našem znači vuk. Na Plaški je
pao mrak i treba mu dobar san da mu se konačno razdani.
No comments:
Post a Comment