Monday, August 25, 2014

Vladimir Gligorov



Iz knjige Zašto se zemlje raspadaju

Slučaj Jugoslavija

Suštinsku odliku balkanizacije verovatno predstavljaju osporavani
identiteti. Svakom ko je proučavao Balkan jasno je da na tom području
nisu osporavane samo teritorije, već su osporavani, što je mnogo
važnije, i identiteti većine stanovnika koji žive tamo (pojedinaca
i naroda). Pojedinac je, da bi preživeo, veoma često morao da se
krije iza lažnog identiteta, potpuno zaboravivši svoj prvobitni,
što je dovodilo do neprekidnog rađanja novih mitova o stvarnim
identitetima naroda i država. U stvari, celokupni problem izražavanja
pojedinačnog identiteta presudan je za Balkan na isti način na koji je
presudan u političkoj filozofiji uopšte.

********************


Na Balkanu većina ljudi govori istim jezikom.39 Ali to doprinosi manjem,
a ne većem razumevanju. Naravno da nije neophodno da onaj ko
govori engleski bude Englez, niti je neophodno da Amerikanci
govore američkim jezikom da bi bili Amerikanci. Međutim, na
Balkanu se nacionalni identiteti obično identifikuju sa jezikom, čak
i kada lingvističke razlike zapravo ne postoje. I zato Hrvati moraju
da imaju svoj hrvatski jezik, na isti način na koji Srbi moraju imati
srpski.40 Ovo zbunjuje i više nego što bi trebalo, jer na Balkanu zaista
postoje nacionalnosti koje su prvenstveno određene svojim jezikom
(Slovenci, na primer).
(U jednom momentu je bilo pokušaja da se stvori bosanski jezik, što je posebno
interesantno, jer se ne bi radilo o nacionalnom, već o regionalnom jeziku.)
********************
U Jugoslaviji postoji sukob istorije i politike, jer su istorijski ciljevi većine jugoslovenskih naroda prilično različiti.
Političko stvaranje Jugoslavije većini Srba je izgledalo kao političko rešenje njihovih
istorijskih problema; Hrvatima i Slovencima je to bilo istorijsko rešenje njihovih
političkih problema. Svi su želeli da reše svoja nacionalna pitanja i to rešenje je nađeno
u stvaranju ili ponovnom uspostavljanju nacionalne (etničke) države.
*****************
Postoje zemlje koje su iznutra prilično nestabilne, ali im nikada
ne preti raspad. Veći deo vremena, Jugoslavija nije bila iznutra
nestabilna (bar u poređenju sa onim što se pod političkom stabilnošću
podrazumevalo u nizu evropskih država), ali ravnoteža koju je
uživala je bila nesigurna, jer je bila potkopavana mnogostrukim
fundamentalnim sporenjima o osećanju i stepenu (etničke) pravde
koju obezbeđuju institucije države. Način na koji su ova sporenja
obuzdavana i kako je njima manipulisano predstavlja okosnicu
jugoslovenske političke istorije; izbijanje i pogoršavanje tih sukoba
dovelo je do moralno užasavajućeg kraja te istorije, ali utoliko pre je
važno da razumemo taj proces.

**********
U stvari, u slučaju Bosne, kao i u slučaju Hrvatske, u sporu onih koji su
zagovarali majorizaciju i onih koji su bili za konsenzus, bilo je nečeg
ironičnog. U slučaju Hrvata i Muslimana, oni koji su se zalagali za
konsenzus u Jugoslaviji bili su za majorizaciju u Bosni i Hercegovini
(i Hrvatskoj), dok su se Srbi zalagali za konsenzus u odlučivanju u
Bosni i Hercegovini (i Hrvatskoj), mada su ga odbacivali u samoj
Jugoslaviji (isto tako, Hrvati su branili ideju konsenzusa za Albance
u Srbiji, ali ne i za Srbe u Hrvatskoj, dok su Srbi tražili konsenzus u
Hrvatskoj, ali odbijali da takva prava daju Albancima u Srbiji).
**********
Prvi koji su istakli svoje interese bili su Albanci; sledili su
ih Srbi. Zatim su došli Slovenci. Njihov slučaj je strateški zanimljiv.
Ponekad se dokazuje da je Jugoslavija mogla da preživi otcepljenje
Slovenije i Makedonije, ali ne i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Politički
je to više nego pogrešno. Sledeći nekakvu sličnu ideju o posebnom
položaju Slovenije u Jugoslaviji, slovenački komunistički političari su
se zalagali za nešto što su nazivali asimetričnom federacijom. To znači
da bi ono što se događa u Jugoslaviji bivalo primenjivano na Sloveniju
samo uz njen pristanak. Ovo je bio skoro politički neodgovoran stav
uzimajući u obzir važnost etničke pravde za jugoslovensku politiku.
Pored toga, ako bi se Slovenija povukla, ravnoteža moći u ostatku
Jugoslavije bi se dramatično poremetila u korist Srbije. Ovaj slučaj
ilustruje karakter jugoslovenske političke ravnoteže. Svi su morali da
ostanu u Jugoslaviji (uključujući i Albance) da se cela građevina ne
bi srušila. Jednom kada su Slovenci odlučili da napuste Jugoslaviju,
država je bila osuđena na propast.

*******

No comments:

Post a Comment