Friday, February 05, 2016

Svetislav Basara: Zalutao u istoriji

Iako sam ulicu Save Kovačevića, poznavao takoreći kao svoj džep, iako sam je iz prve pronašao, ipak sam nekim čudom zalutao, iako ne u prostoru, nego u istoriji, jer sam - nakon što sam (beše neki sumrak) pomislio da sam se greškom ipak obreo u nekoj drugoj, a vrlo sličnoj ulici i obišao kvart - shvatio da je Savi Kovačeviću odzvonilo, da mu je isteklo istorijsko vreme i da se ulica sada zove Mileševska.

***
Za razliku od mene, Srbija i većina Srba nisu primetili - niti će ikada primetiti - da brisanjem imena i preimenovanjem ulica (spisak nepotpun) - 7. jula u Kralja Petra I; Božidara Adžije (Zemun) u Dr Nedeljka Ercegovca (ko li je taj?); Bulevara Crvene armije u Južni Bulevar; Bulevar revolucije u Bulevar Kralja Aleksandra; Đure Strugara u Carigradsku; Filipa Filipovića u Sazonovu; General Ždanova u Resavsku; Ivana Milutinovića u Kneginje Zorke; Lenjinov bulevar u Bulevara Mihaila Pupina; Lole Ribara u Svetogorsku; Maršala Tolbuhina (tu sam izvesno vreme stanovao) u Makenzijevu; Mate Vidakovića u Bojansku; Moše Pijade u Dečansku; Proleterskih brigada u Krunsku; Sime Miloševića u Novopazarsku; Srpskih vladara u Kralja Milana i Trg Dimitrija Tucovića u Trg Slavija - nisu ispravili nikakve istorijske nepravde nego su po ko zna koji put zalutali u istoriji i počeli udarnički da seku vremensku granu na kojoj sede.
Ima li to možda - zapitah se u Marićevića Jaruzi - neke veze sa strahom od promaje, jednom od najraširenijih masovnih fobija u Srbiji - ima ih još, doći će i one na red - pa se setih detinjstva i davnih leta u kojima sam rasklimatanim autobusom autotransportnog preduzeća Raketa, putovao u Bajinu Baštu da provedem raspust kod moje dugovečne tetke. Setih se, nadalje, da sam tokom svakog tog (kratkog) putovanja dospevao na ivicu smrti gušenjem ubitačnom
mešavinom ugljen dioksida, monoksida i smrada. Toliko sam se putujući u detinjstvu u neprovetrenim autobusima navikao na ugljen dioksid i monoksid da već godinama pušim tri paklice cigareta ne osećajući nikakvu mučninu. Iako je tih leta napolju uvek bivalo najmanje trideset stepeni - a u autobusima verovatno i pedeset - iako su autobusi bili dupke puni, takozvani majstor, to jest vozač, nije dozvoljavao - i u korenu je sasecao svaki takav pokušaj - da makar jedan prozor bude otškrinut. Da ga - tako je to objašnjavao - "ne bi ubila promaja". U to vreme sam - ondašnji red je tako nalagao - bio patrijarhalno vaspitan, pa sam smatrao da stariji "znaju bolje" i da je moja lakomislena, pa i nesrpska potreba za svežim vazduhom čisti bes i nešto nedolično; trebalo je da prođu decenije da bih shvatio da strah od promaje nije ništa drugo do bazični strah od bilo kakve promene, ma koliko to mogla biti promena nabolje.

Svetislav Basara

No comments:

Post a Comment