Friday, April 29, 2016

Razgovor u Parizu: Vladimir Veličković

 

RASPAD DRŽAVE KORISTIO JE ISKLJUČIVO MEDIOKRITETIMA

(Iz intervjua sa jednim od najvećih evropskih slikara i intelektualaca datom Nedeljniku)

Prosto ne možemo a da ne započnemo ovaj razgovor jednom temom koja u sebi nosi dosta simbolike. Vaš atelje, ovde na obodima Pariza, nalazi se u Ulici Vladimira lljiča Lenjina. Za razliku od Pariza i Francuske, u Beogradu gotovo da više ne postoje ulice sa imenima znamenitih komunista i antifašista. Kako to tumačite? I, da parafraziramo Alana Badjua, čega je ime V. I. Lenjin za vas danas?

Mi smo uvek, nažalost, posle velikih događanja bili skloni da brišemo tragove onoga što je prethodilo. Kao da istoriju možemo da zatremo a da nam se ona ne vrati kao bumerang. Lenjin je za mene ogromna istorijska ličnost, čovek koji je digao glavu ruskom narodu, uspravio ga i pokrenuo. Predgrađa Pariza su bila uvek, naravno ne sva, levo obojena i ovde gde je moj atelje, opština je komunistička, kao i ceo departman. Ali trebalo bi takođe znati da i usred Pariza postoji Trg Staljingrad, stanica metroa Staljingrad...

Primetili smo da na stolici u ateljeu držite zastavu SFRJ. Za sebe često govorite da ste "jugoslovenski slikar". Šta je za vas danas Jugoslavija? Uspomene s letovanja i legende o čuvenom crvenom pasošu, zajednički kulturni prostor, ili nešto treće? Je li ona bila istorijska šansa za jugoslovenske narode, ili tamnica naroda, kako je opisuju nacionalističke elite u post-jugoslovenskim državama?

Da, jugoslovenski sam slikar, a dodao bih i jugonostalgičan, ma kako to ne zvučalo dobro i ne dopadalo se svima. Nemojte da mi spominjete nacionalizme i nacionaliste. Za sve zlo koje je zahvatilo ove prostore možemo da zahvalimo tom smradu, koji nam je zatrovao živote, rasporio i iscepao u paramparčad jednu divnu zemlju, koja je već tada, bliže nego ikada, bila na korak do Evrope. Da, Jugoslavija je bila zajednički kulturni prostor, kao što kažete, kreativan i dinamičan, bogat događanjima, koji je zračio unutar zemlje, a i van nje. To je bila priznata i željena zemlja, atraktivna, pogotovo nakon što se izbavila iz kandži „Velikog brata“. Kultura je bila prevashodni izvozni artikal, uz izložbe svih žanrova: slikarstvo, ikone, freske, naiva itd.


Davno je bilo kada se ovde u Parizu u Grand paleu (Le Grand palais) održala izložba čija je tema bila 8.000 godina umetnosti na jugoslovenskom tlu. Za to je bila zaslužna Komisija za kulturne veze sa inostranstvom. Aktivna i efikasna, šetala je tu našu jugoslovensku umetnost širom sveta, oberučke prihvatanu. Pozorišta su gostovala na sve strane, film, muzika, balet... i to sve na bazi reciprociteta. Šta sve nismo videli ovde, samo ono za šta nismo bukvalno imali vremena. A danas, kao da nas je progutala pomrčina. Čak ni ono što je najlakše, saradnja unutar regiona, nije bogzna kakvo. Za utehu, nedavno je predstavljena kolekcija Beljanski u Zagrebu, a Miroslav Kraljević je izlagao u Novom Sadu. Raspad države je koristio isključivo mediokritetima da postanu važni, uticajni, da budu pošteđeni zdrave konkurencije, i da naravno arogantni i bliski raznim vlastima - to podrže. Spomenuste tamnicu naroda. O čemu se radi? Kakva tamnica, kakvi bakrači! Jugoslavija je bila šansa za jugoslovenske narode, sve ovako zajedno. Ali, bilo pa prošlo. Ispušteno još jedanput.


Kako biste opisali istorijski značaj i značenje Josipa Broza Tita na Balkanu? I da li se vaša percepcija njega kao lidera s ove vremenske distance razlikuje u odnosu na period kada ste odlazili iz Jugoslavije sredinom šezdesetih, pa i u odnosu na period do raspada SFRJ?

Prvo, ja nikada nisam otišao iz Jugoslavije, pa ni dan-danas, posle 50 godina, ne smatram da sam napustio moju zemlju. Tito? Lider je bio, lider je ostao. Svaki lider, ma kakav bio, ima prava na greške, jer u suprotnom ne bi bio lider. Nema bezgrešnog lidera, ili ima, ali onda taj nije pravi lider. Držao je narod na okupu, govorio je da smo zajedno jači, zemlja je bila poštovana, uvažavana, izmislio je Nesvrstane, izmigoljio je izvesnu neutralnost u odnosu na blokove. Istina, nije bilo Đokovića, ali nam je fudbal bio ubojit, vojska pri samom vrhu, a i ekonomija se polako propinjala. A trebalo je sve krenuti iz početka nakon najrazornijeg rata u ljudskoj istoriji. Nas, nazovimo nas stvaraocima, ostavljao je na miru da radimo ono što radimo. Sem nekoliko izuzetaka koji mu, ruku na srce, nisu trebali. Kako čujem, Tito se u jugoslovenskim zemljama sve češće spominje, fotografije se izvlače iz zaboravljenih I požutelih albuma. O tempora, o mores!
………
(razgovor vodili: I.Mladenović i I.Srećković)

No comments:

Post a Comment