Wednesday, December 07, 2016

Vilin Pastuh: Braniteljima, borcima i ostalim junacima


Komšinica mi je još davno stavila do znanja, da su najpametniji ljudi bili oni koji su tokom rata pobjegli, ne želeći da se bore. Jedan od tih pametnih ljudi bio je njen muž, kojeg je ponosno navela kao primjer. Ja sam tada imao pet - šest godina i sjećam se da sam se osjetio kao najveći luzer, jer se moj otac borio u ratu i poginuo. Danas, nakon dvadeset godina, mogu reći samo jedno, ta žena je bila potpuno u pravu. Nemojte misliti da je bila previše gruba. Nije.
Desilo se da sam iz prodavnice, iste te komšinice, ukrao krem-bananice. Sledećeg jutra sam trebao da kupim hljeb, a kako je ta prodavnica bila jedina gdje sam ga mogao kupiti, bio sam primoran poput svakog pravog kriminalca, da se vratim na mjesto zločina. Prišao sam kasi zatražio hljeb, platio. Komšinica me je pogledala u oči i svim prisutnima koji su čekali svoj red, javno saopštila: „Znate šta ima novo? Naš mali komšo krade“. Spustio sam pogled, okrenuo se i prošao između prisutnih ljudi. Njihovi pogledi su me gušili i imao sam osjećaj da će me slomiti ako ne požurim. Zanimljivo je kako vrijeme stane svaki put kad dodirnemo dno i kako čovjek teži da pobjegne sa svjetlosti, skrivajući se na najmračnija mjesta. Ja nisam mogao da pronađem te mračne špilje, pa sam se samo pokrio ćebetom.

To je bilo okruženje u kojem sa rastao. Pošto nisam imao oca, jačima sam često bio meta, na kojoj su liječili svoje post-ratne frustracije, a ja sam to radio slabijima od sebe. Ne bih se složio sa onima koji kažu da su djeca anđeli, jer nisam bio anđeo, niti su djeca iz moga komšiluka to bila. Mi smo, realno gledano, bili daleko od Raja.


Godine su prolazile, neki od nas su postajali bolji, neki gori, svako je išao nekim svojim putem. Rasli smo i evo dogurali sve do dana današnjeg. Međutim mnogo toga nije rješeno, u nama i oko nas. Mnogo toga je ostalo nekazanog i nedorečenog. 
Zato bih uzeo u pojam neke ljude koji su naše djetinjstvo učinili onakvim kakvo je bilo. Ti ljudi su učestvovali u ratnim zbivanjima, ubijali, bivali ubijani, ranjavani, mučeni. Želio bih da se obračunam sa njima, jer i nakon toliko godina, oni prosto ne shvataju da je njihova borba za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu, sve te sirotinjske, prašinarske države, bila jedna obična luzerska, primitivna kasapnica, u kojoj su ubijali sopstvene školske drugare, tukli komšije, rušili bogomolje i pjenili na psiho-fašističke govore svojih vođa. 

Pogledajte vaše države! Branitelji, jel vam lijepa Hrvatska? Nezavisna? Dragi borci, da li je Srbija postala tijesa ili je još uvijek Velika? Gdje vam je ta vaša Bosna, čestiti Bošnjaci? Za šta ste se borili branitelji, borci i svi ostali junaci? Za ovo? Pa ovo je ništa. Samo jedna greška koja se ponavlja milenijumima kroz istoriju, jedno ogromno groblje bezimenih junaka, za čiju žrtvu niko nikada niti će čuti niti će znati.


Pošteno su vas prevarili i vi to dobro znate, bolje od mene, ali nemate petlju da to sebi istinski priznate, pa zato mašete tim vašim odrpanim zastavama pod kojima ste se zalud junačili, jer bježanje od istine i življenje u epskim pjesmama jedino je mjesto gdje možete živjeti. Bez toga vi ste mrtvi. 
Zato vam preporučujem da oživite, da se dignete iz pepela umjesto što se mažete njime. Budite oni koji će se boriti za mir, jer bez mira djeca ne mogu biti anđeli. Bez mira, komšinice i njihovi muževi, gledaće vas kao najveće glupane, a vašu djecu kao izgubljene slučajeve. Nemojte da se borite, bacite oružje. Predajte se svojoj djeci i živite, umjesto da umirete za njih. Mrtav čovjek ne može da grli, mrtav čovjek ne može da se smije.

(Buka)

No comments:

Post a Comment