Istorija se ponavlja, i sve liči na početak sunovrata civilizacijskih tekovina koje samo što smo usvojili u zadnjih nekoliko decenija. Regresija i povratak u najgoru prošlost se čini izvjesnom. Moj instinkt mi kaže da je sve počelo rušenjem kula Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku. I kao pri svakom dramatičnom, ključnom momentu, svako zna gdje je bio i šta je radio 11.9.2001. I ja to znam. Sjedjeli smo u libanonskom restoranu Cedar, na čijem mjestu se danas nalazi popularni sarajevski pub, inače u vlasništvu čovjeka kojem se sudi za ratne zločine. Vremena se mijenjaju definitivno, u svakom smislu. Sjećam se kako nismo bili pretjerano ganuti slikama užasa koje su dolazile iz New Yorka. Čak se tu mogao osjetiti izvjestan podsmijeh, jer, mi, koji smo upravo bili preživjeli jednu malu apokalipsu, naš mali rat, mislili smo kako i drugi zaslužuju svoju dozu patnje i užasa, koju smo mi živjeli nepune četiri godine.
Od 11. septembra svijet je u uzlaznoj putanji, barem što se tiče svjetskog terorizma, koji je postao top tema. Kad sam bio u Bugarskoj, prošle godine u martu, u vrijeme terorističkog napada u Bruxellesu, većina pitanja na koja sam odgovarao, premda sam tamo gostovao kao pisac, bila su vezana za teroristički napad u Bruxellesu. Premda nisam ekspert za terorizam, jedan televizijski novinar me uporno "ispitivao" šta mislim o tome, da li se osjećam sigurnim dok putujem po Evropi, i moji odgovori su bili onakvi kakvi su jedino i mogli biti. Govorio sam mu da Evropa ne smije ući u kolektivnu psihozu, da mora zadržati svoj način života, i biti otvorena za izbjeglice iz ratom zahvaćenih zemalja.
Poslije sam, živeći u Švicarskoj mjesecima, jednom, putujući vozom, sjedio nasuprot mladog radnika iz Magreba. On je imao torbu, i izvadio je kontejner iz nje i jeo kus-kus. Poslije je otišao u zahod. Dok ga nije bilo prepustio sam se nimalo lijepim mislima. Razmišljao sam: šta ako se ne vrati, izađe na prvoj stanici, jer voz često staje dok prolazi kroz ciriške kvartove. Šta ako je u torbi tempirana bomba.
Brzo su me prošle takve misli, odmahnuo sam nevidljivom mentalnom rukom i uspostavio novi slijed misli. Marokanac, recimo da je to bio, vratio se i sjeo na svoje mjesto. On je tek jedan od mnogih običnih radnika koji se vraćaju kući s posla. Bezazlen, umoran, moderni rob u nekoj multikorporaciji.
Razmišljao sam kako je lako zaraziti se kolektivnom histerijom, treba samo malo da ti popuste živci, i da se predaš kolektivnoj svijesti, koja će misliti umjesto tebe, koja će odlučivati umjesto tebe, i u svemu ćeš se ravnati prema njenim zamislima. Tako funkcioniše Borg iz Star Treka, fantastično biće množine, koja je jednina, jer svi Borgovi
su samo jedan Borg. Megasvijest koja upravlja množinom humanoidnih bića s kibernetskim implantatima na tijelu. Zato su nepobjedivi, jer su jedinstvo, koje se vrlo lako prilagođava svakom oružju koje se protiv njih upotrijebi.
Nanovo se ispostavlja koliko su neke knjige neprolazne, i koliko je velika njihova proročka moć. Takva je '1984.', mada je meni 'Homage to Catalonia’ još bitnija knjiga od Orwellove mračne utopije, koju malo-pomalo počinjemo živjeti. Kad pročitaš 'Homage to Catalonia’ sve ti bude jasno, izgubiš iluzije o današnjem svijetu, i onda možeš dalje, graditi neke nove iluzije, sanjati pozitivnu utopiju. Fake news su postojale i 1936., u trenutku kad KP Sovjetskog saveza odlučuje, iz sebičnih, narcističkih razloga, ugušiti španjolsku revoluciju. I tada su postojale megakorporacije kao i sada. Postojala je medijska kampanja kojoj je cilj bio da se prava istina o španjolskoj revoluciji nikad ne sazna. Sve što smo mi doživjeli, sve što se desilo u SAD-u već se bilo desilo. Zato je bitna Orwellova knjiga reportažne proze 'Homage to Catalonia’. Jer ima snagu da te otrijezni od zabluda rutinskog življenja, i da ti nadu kako su promjene moguće baš onda kada se čini kako je stvarnost vječno nepromjenjiva.
Proročka moć literature je ogromna. Što više vrijeme, u kojem ćemo tek živjeti, bude gore, a ono će nesumnjivo takvo biti, sve više će se tražiti knjige koje će nam moći davati utjehu. Oduvijek sam volio takvu literaturu. Onu koja baca daleko svoja svjetla. Zato treba pisati o budućnosti, predviđati vrijeme u kojem ćemo tek živjeti. Što baš nije slučaj sa našim književnostima na balkanskom kulturnom prostoru. Opterećeni viškom istorije, mi smo zaglavljeni u ''starim" temama. Jednom će nas stvarnost prestići i nećemo biti sposobni da je shvatimo. To je svrha književnosti, da prima signale iz budućnosti, i prevodi ih u svima razumljiv jezik pisane književnosti.
Faruk Šehić
No comments:
Post a Comment