In memoriam: Predrag Matvejević

Predrag Matvejević (1932. Mostar – 2.2.2017. Zagreb)

Istaknuti intelektualac, Predrag Matvejević preminuo je 2.2. ove godine. Školovao se u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu, a doktorirao na Sorboni. Preminuo je svestrani pisac, humanista, borac za ljudska prava koji i kao profesor u Parizu i Rimu nije zanemarivao problem svoje zemlje (činio je nemjerljivu afirmaciju razumnih ideja na bivšim jugoslovenskim prostorima).
‘’Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom.’’
‘’Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj. ”Jugonostalgija” je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat, a majka Srpkinja? Ili obrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica?’’
‘’Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planeta – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti.’’
Matvejevićev ‘’Mediteranski brevijar’’ doživio je tridesetak izdanja na više od dvadeset jezika. Značajni talijanski umjetnici su inicirali prijedlog da mu se dodijeli Nobelova nagrada najviše zbog tog djela.
‘’…
Bosansko je kraljevstvo također dopiralo do mora. Zahvaćalo je u stanovitom razdoblju dio obale između Splita i Dubrovnika. Herceg Stjepan je dao ime novom gradu u Boki Kotorskoj: Hercegnovom. U tom neobičnom zaljevu - koji je, kao i mnogi drugi zaljevi, ponekad želio biti morem - ponikli su vrsni pomorci, učitelji kapetanima ruske flote. Bokelji bijahu vični moru. Žitelji iz unutrašnjosti Crne Gore navikli su na planine. Gledali su na more s visina prilazeći mu ili odstupajući od njega. Njihov najveći pjesnik, vladar i vladika Njegoš, spjevao je ‘Gorski vijenac’ - u kojemu gorštačko viđenje prevladava nad primorskim. Okruženi dušmanima gotovo sa svih strana, Crnogorci su živjeli u zaleđu - njihovi su običaji nalikovali na otočke. Na kraju su prišli obalama Mediterana i čvrsto ih se drže.
I dio muslimanskih Slavena, Bosanaca i Hercegovaca koji su primili islam u vrijeme Otomanskog carstva, ostao je poput otoka na Balkanu. Tu je metaforu prvi rabio Meša Selimovic, u romanu ‘Derviš I smrt’, čija poglavlja započinju navodima iz kuranskih sura. Mnoge riječi arapskog i turskog porijekla sačuvane su u jezicima Južnih Slavena, napose Bosanaca ili Bošnjaka koji su često bili izloženi nesnošljivosti svoje slavenske braće. Pojave koje neke od tih riječi označavaju
prisutne su na raznim stranama - smatrao sam stoga da ih je potrebno navoditi ne samo na simpozijima, nego i u knjizi o Mediteranu.
…’’
(Iz Mediteranskog brevijara Predraga Matvejevića)