Friday, June 23, 2017

Dinko Kreho: JUGONOSTALGIJA ZA BUDUĆNOŠĆU

Sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima.
Prije nekoliko tjedana, prilikom kućnog druženja kod supruge i mene, bliska članica familije zastala je uz kartu SFRJ koja visi u našoj kuhinji. „Pa vi ste stvarno nostalgični! A jedva da se te države uopće sjećate!“, dobronamjerno nas je podbola, ne bez iskrenog čuđenja. Pritom je aludirala na neke ranije rasprave u obiteljskim krugovima, a u kojima je u našim stavovima prepoznala sentimentalan i pokroviteljski odnos prema bivšoj državi. „Ali uopće nije stvar u sjećanju, niti u prošlosti“, trebao sam reći, ali kao što mi se često događa u živoj komunikaciji, tek sam naknadno domislio pravu reakciju (Francuzi to zovu „duhom stepeništa“, esprit de l’escalier) pa sam tek slegnuo ramenima. Ipak, razlog zašto nisam reagirao spomenutim riječima vjerojatno je bio i taj što mi nije bilo do kraja jasno kakva je zapravo pozadina mog osobnog odnosa spram Jugoslavije. Relativno često me netko – otvoreno ili prikriveno, ozbiljno ili u šali, među četiri zida ili u javnom prostoru, drugarski ili neprijateljski – prozove za „jugonostalgiju“. Ovu optužbu nikad nisam shvaćao dovoljno ozbiljno da bih se njome doista bavio. Pa ipak, nakon nekoliko epizodica poput ove, počeo sam razmišljati: jesam li ja „jugonostalgičar“? Ima li uopće nečega u toj odrednici?
U postjugoslavenskom književnom i širem kulturnom polju pojam „jugonostalgije“ podjednako je prokazan od nacionalnih desnica (pogotovo one hrvatske, koja ga je vjerojatno i smislila) kao i od nov(ij)e lijeve misli koja se na našim prostorima oblikovala nakon 2009. S uobičajenom kritikom „jugonostalgije“ s lijevih pozicija posve se slažem: bolećiva čežnja za prošlim vremenima i beskrajno prebiranje po njima pripadajućem popularnom imaginariju doista paraliziraju političko mišljenje i orijentaciju kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Štoviše, kako je to pokazao niz autora, sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima. Štoviše, čini mi se da je u mojoj generaciji – a tu okvirno mislim na ljude rođene osamdesetih godina – snažno prisutno, a vjerojatno i sve prisutnije, nekakvo osjećanje vezano uz socijalističku Jugoslaviju koje se može odrediti kao nostalgično.
Zaključio sam da je naša svojta u izvjesnom smislu i bila u pravu: doista patim(o) od neke vrste „jugonostalgije“. Međutim, sentiment o kojem je riječ ne podrazumijeva okrenutost prošlosti, a ponajmanje čežnju za teleportacijom u neko sretnije i jednostavnije razdoblje.
Uostalom, moje odrastanje nije ni izbliza obilježeno jugoslavenskim socijalizmom koliko ratovima koji su taj sistem rasturili i kapitalizmom koji je ugalopirao u naše živote; socijalistička Jugoslavija za mene ne konotira konkretnu državu, ponajmanje konkretno iskustvo svakodnevnice. Naprotiv, „Jugoslavija“ je za mene ime za određenu budućnost, ili budućnosti – koja se nisu realizirale, ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku. Ova vrsta „jugonostalgije“ u najkraćem bi se mogla opisati kao nostalgija za budućnošću.
Nedavno preminuli muzički kritičar i bloger Mark Fisher ingeniozno je pisao o početku 21. stoljeća kao o vremenu bez budućnosti. Za Fishera, prividni globalni trijumf neoliberalnog kapitalizma podudario se s posvemašnjom iscrpljenošću društveno-političke imaginacije: više ne uspijevamo zamisliti budućnost izvan diktature kapitala i horizonta „mogućeg“ koji on uspostavlja, tj. izvan parametara „kapitalističkog realizma“. Uslijed paralize u zamišljanju budućnosti, piše Fisher, konstantno nas proganjaju duhovi budućnosti koje se nisu uspjeli ostvariti; primjerice, anglofona glazbena kultura 21. stoljeća kojom se on bavi uhvaćena je u anakrono i dekontekstualizirano prerađivanje fragmenata dvadesetostoljetne kulture, uključno s njenim vizijama budućnosti, ali bez sposobnosti za artikuliranje vlastitih. Primijenimo li Fisherove uvide o „svijetu bez budućnosti“ na naše, postjugoslavensko stanje, i fenomen „jugonostalgije“ o kojem govorim ukazat će nam se u drukčijem svjetlu.
Za povjesničara umjetnosti Branislava Dimitrijevića, sam označitelj „Jugoslavija“, prije nego na određeno društveno uređenje, državno-pravni okvir, ili politički princip, odnosi se na određeno stanje. „Jugoslavija“, na način na koju je definirao jugosocijalistički projekt (naprotiv dvama imperijalističkim i represivnim projektima koja su također nosila jugoslavensko ime), označavala bi stanje radikalne povijesne otvorenosti, ambivalencije, raspoloženosti za eksperiment, i općenito mogućnosti promjene. Definitivan „raskid“ s tim stanjem došao je u paketu s obećanjem sretne i prosperitetne kapitalističke budućnosti, u kojoj ćemo napokon uhvatiti priključak s „normalnim“ svijetom, samo da ukrotimo svoje barbarstvo i prebrodimo svoje ratove, i da nekako podmirimo svoje tisuće mrtvih, prognanih i unesrećenih. Međutim, umjesto da nas svjetlija i civilizirnija budućnost pronađe, našli smo se u dobu bez budućnosti – delegirani u vječitu „tranziciju“ bez ishodišta, u vječno vraćanje istog. Srazmjerno puno je pisano o tome kako sam koncept „tranzicije“ karakterizira osobita vrsta a-temporalnosti, svojevrsna izglobljenost iz vremena. Kad se prisjetim vlastitog odrastanja i sazrijevanja, koje se u velikoj mjeri podudarilo s devedesetima i nultim godinama, rekao bih da to u osobitoj mjeri vrijedi za našu „tranziciju“. Drugim riječima, „postjugoslavensko stanje“ suštinski karakterizira gubitak jugoslavenske budućnosti.
Istražujući jugoslavenske medije i kulturu posvuda nailazim na tragove mogućih budućnosti, koje me doista proganjaju – Fisherova metafora sablasti, pokazalo se, nije pretjerana. Recimo, u štampi pedesetih i šezdesetih godina bili su popularne senzacionalističko-vizionarske projekcije u stilu „kako će izgledati Sarajevo budućnosti“; popularnost ovoga žanra ponešto će opasti usljed realpolitičkog otrežnjenja u dvama predstojećim dekadama, ali očekivanje od budućnosti da donese nove šanse i otvori nove perspektive i dalje će činiti neizostavan aspekt opće kulture. Čak i kad čitam polemike o programima „Hrvatska 2000.“ ili „Slovenija 2000.“, ekonomskim strategijama nastalima osamdesetih godina na pretežno kapitalističkoj računici, oni mi djeluju vizionarski, utopistički obojeno: naime, ne mogu zaboraviti da 2000. godina kakvu poznajem nepovratno pripada nekom drukčijem svijetu. I kad sam se bavio (sub)kulturom znanstvene fantastike u Jugoslaviji, jednim od rijetkih svejugoslavenskih fenomena u književnom polju, činilo mi se da je njezin pad neraskidivo vezan s iscrpljivanjem horizonta budućnosti u kolektivnoj imaginaciji, nakon čega će brzo nacionalističko-kapitalistička realpolitika napokon doći na svoje (da ne bude zabune, ovaj sentiment ne stoji ni u kakvoj vezi s, primjerice, tematikom jugoslavenske SF književnosti – naprotiv, ova je izrazito često bila distopijska).
Ukoliko, kako to nacionalisti vole reći, žalim za Jugoslavijom, onda žalim upravo za jugoslavenskom budućnosti: njezine brojne sablasti neprestano me opominju na propuštene prilike, na zatvorene horizonte i odbačene perspektive. Kao da, iz jugoslavenske perspektive, predstavljamo krajnje nedostojnu budućnost, takvu kakva se odigrala po najgorem zamislivom scenariju. Ipak, ove sablasti i osjećaj koji pobuđuju dobro dođu utoliko što nas, otrežnjujuće brutalno, podsjećaju da loša stvarnost u kojoj živimo nije proizašla iz linearnog, neizbježnog, ili uopće logičnog slijeda stvari. Vratimo li se na trenutak jeziku književnosti, možemo reći da život u postjugoslavenskoj neoliberalnoj distopiji neprekidno upućuje i vraća na utopijske potencijale jugoslavenske prošlosti. Jugoslaven Darko Suvin, pionir akademskog proučavanja znanstvene fantastike, često navodi definiciju utopije koju je formulirao filozof Raymond Ruyer: les choses pourraient être autrement – „stvari bi mogle biti drugačije [postavljene]“. Upravo ovaj osjećaj da je moglo drugačije, u kratkom spoju s kapitalističkim realizmom unutar kojeg sam odrastao, zapravo čini motor moje „jugonostalgije“.

(Dinko Kreho, Proletter)

No comments:

Post a Comment