Friday, October 06, 2017

Čehov: Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman (2. dio)


XVIII
Andrej Jefimič priđe prozoru i pogleda u polje. Napolju je već bio mrak, a na horizontu, s desne strane, pojavljivao se mjesec, hladan i tamnocrven. Nedaleko od bolničke ograde, svega jedno sto hvati daleko, vidjela se visoka bijela zgrada ograđena kamenim zidom. To je bila tamnica. “To je ta stvarnost!” pomisli Andrej Jefimič i obuze ga strah. Stravično su djelovali i mjesec, i tamnica, i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju. Čuvši za leđima nečiji uzdah, Andrej Jefimič se okrenu i ugleda čovjeka sa sjajnim zvijezdama i ordenjem na grudima. Taj čovjek se smiješio i lukavo namigivao. I to mu se učini jezivo. Andrej Jefimič je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju ništa naročito, da i psihički zdravi ljudi nose ordene i da će to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovaču, ali najednom ga obuze očajanje, i on objema rukama zgrabi rešetku i svom snagom poče da je drma. Ali rešetka je bila isuviše čvrsta. Zatim, da mu ne bi bilo tako strašno, on priđe postelji Ivana Dmitriča i sjede.
  • Pao sam duhom, dragi moj – progunđa drhteći i brišući hladan znoj. – Pao sam duhom.
  • A vi malo pofilozofirajte – podrugljivo otegnu Ivan Dmitrič. – Bože moj, Bože moj… Da, da… Vi ste mi jednom izvoljeli reći da u Rusiji nema filozofije, ali da filozofiraju svi, pa čak i svaka sitnarija. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve štete – Andrej Jefimič reče takvim tonom kao da je htio da zaplače i da rastuži.
  • Pa našto onda, dragi moj, taj vaš zluradi smijeh? I zašto da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog, obrazovanog, ponosnog i slobodoljubivog čovjeka, slici i prilici Božijoj, nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da čitav život posluje sa kupicama, pihavicama i oblogama od slačice! Šarlatanstvo, ograničenost i prostakluk! O, Bože moj! – Vi gluposti trućate. Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar, zašto niste u ministre otišli? – Nikuda, nikuda se ne može. Slabi smo mi, dragi… Bio sam hladnokrvan, bodro i zdravo sam rezonovao, ali trebalo je samo da dođem u grubi dodir sa životom, i ja sam pao duhom… nastupila je prostracija (prostracija – krajnja iznemoglost (lat.). Prim. prev.) … Slabi smo mi, ništavni… Pa i vi, dragi moj. Vi ste pametni, plemeniti, s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti, ali tek što ste stupili u život, vi ste se umorili i razboljeli… Slabotinja smo mi, slabotinja! l Osim straha i osjećanja uvrede, još od početka večeri Andreja Jefimiča je stalno nešto mučilo, i tek sada je shvatio da je osjećao potrebu za pivom i pušenjem.
  • Ja ću malo izići, dragi moj – reče on. – Reći ću im da upale svjetlost… Ne mogu ja ovako… nisam u stanju…
Andrej Jefimič pođe vratima i otvori ih, ali Nikita odmah skoči i prepriječi mu put.
  • Kuda ćete? Ne može, ne može! Vrijeme je da se spava!
  • Ali samo trenutak, po dvorištu da prošetam! – zgranu se Andrej Jefimič.
  • Ne može, ne može, takva je naredba. Sami znate.
Nikita zalupi vratima i poduprije ih leđima.
  • Ali ako ja izađem odavde, kakva će od toga biti šteta? – upita Andrej Jefimič sliježući ramenima. – Ne razumijem! Nikita, ja moram da izađem! – reče drhtavim glasom. – Potrebno mi je!
  • Nemojte da pravite nered, ne valja to! – poučno otegnu Nikita.
  • Dođavola, šta je to! – najednom se prodera Ivan Dmitrič i skoči. – Kakvo on ima pravo da ne pušta? Ko je njih ovlastio da nas drže ovdje? Meni se čini, u zakonu je jasno rečeno da niko ne može biti lišen slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija!
  • Naravno, tiranija! – dočeka Andrej Jefimič ohrabren vikom Ivana Dmitriča. – Potrebno mi je, moram da izađem. On nema prava! Pusti kad ti kažem!
  • Čuješ li blesava marvo? – proguli se Ivan Dmitrič i zalupa šakom u vrata. – Otvori, razvaliću vrata! Živoderu jedan!
  • Otvori! – povika Andrej Jefimič tresući se čitavim tijelom. – Ja zahtijevam!
  • Kaži još nešto! – odgovori Nikita iza vrata. – Kaži!
  • Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoriča! Reci da ga molim da dođe… samo na trenutak!
  • Sutra će on i sam doći.
  • Nikada nas oni neće pustiti! – nastavljao je Ivan Dmitrič. – Do truhljenja će nas dovesti! O, Gospode, zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar će ovi nitkovi ostati nekažnjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori, nitkove, ja se gušim! – sad zakrešta i navali na vrata. – Razmoždiću sebi glavu! Ubice!
Nikita naglo otvori vrata, pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimiča, a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu. Andreju Jefimiču se činilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. I zaista, u ustima je osjećao nešto slano – po svoj prilici, iz zuba je potekla krv. I kao da je htio da ispliva, on je zamlatarao rukama i uhvatio se za nečiji krevet, i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u leđa. Sada se začu dreka Ivana Dmitriča. Biće da je i njega tukao. A onda je nastala tišina. Blijeda mjesečeva svjetlost se probijala kroz rešetke, i po podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. Jeza ga je obuzimala, i Andrej Jefimič leže i poče zadržavati dah. S užasom je očekivao da će ga opet početi tući. Osjećao se kao da je neko uzeo srp, zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube, i najednom u njegovoj glavi, usred haosa, jasno sinu strašna i neizdrživa misao da su isti takav bol već godinama, iz dana u dan, morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjesečini izgledaju kao crne sjenke.
Kako se to moglo dogoditi da on u toku više od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao, pojma nije imao o bolu, pa, prema tome, nije ni kriv, ali savjest, isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita, primorala ga je da se sledi od glave do pete. On najednom skoči, htjede da zaurla iz sve snage i da potrči da što prije ubije Nikitu, zatim Hobotova, pa nadzornika i ljekarskog pomoćnika, a onda i sebe, ali iz grla mu ne izađe ni zvuk, a i noge mu otkazaše poslušnost. Zadišući se, on zgrabi na grudima ogrtač i košulju, razdera ih i onesviješten pade na krevet.
XIX
Sljedećeg jutra boljela ga je glava, brujalo mu je u ušima i u čitavom tijelu je osjećao malaksalost. Nije ga bilo stid da se sjeća svoje jučerašnje slabosti. Da, jučer je bio malodušan, čak i mjeseca se bojao, iskreno je iskazivao svoja osjećanja i misli o kojima ranije nije pojma imao. Naprimjer, misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije. Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. On nije ni jeo ni pio, ležao je nepomično i stalno šutio. “Potpuno mi je svejedno”, mislio je kad su mu postavljali pitanja. – “Neću da odgovaram… Potpuno mi je svejedno.” Poslije ručka je došao Mihail Averjanič i donio mu paketić čaja i funtu marmelade. I Darjuška je dolazila i čitav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom prigušene tuge na licu.
Posjetio ga je i doktor Hobotov. On mu je donio bočicu broma i naredio Nikiti da nečim okadi to odjeljenje. Predveče je Andrej Jefimič umro od apopleksičkog udara. U početku je osjećao užasnu groznicu i gađenje; činilo mu se da nešto odvratno prodire kroz čitavo tijelo, pa čak i u prste, a onda je pošlo od želuca prema glavi i zalilo mu i oči i uši.
Andrej Jefimič je shvatio da mu je došao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitrič, Mihail Averjanič i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A šta ako ona zbilja postoji? Ali on nije želio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobično lijepih i vitkih, o kojima je juče čitao, promače pored njega; a onda ona žena pruži preporučeno pismo… Nešto reče Mihail Averjanič. A onda sve iščeze, i Andrej Jefimič zaspa zauvijek. Došli su bolničari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on ležao otvorenih očiju i mjesec ga je cijele noći obasjavao. Ujutro je došao Sergej Sergejič, pobožno se pomolio pred raspećem i svom bivšem šefu zatvorio oči. Sutradan su sahranili Andreja Jefimiča. Na sahrani su bili samo Mihail Averjanič i Darjuška.
Kraj
Anton Pavlovič Čehov

No comments:

Post a Comment